kolumna jedne superžene

Jesen

Izgorjelo je ljeto
na latici crvene ruže
a teški oblaci
iz kojih miriše na kišu,
prijeteći se, već u prvom sutonu,
nakon zalaska sunca,
skupljaju na zapadu.
Jesen, poput najboljeg slikara
boji svojim zemljanim bojama
zelenilo ljeta.
U zraku mirisi
zrelog voća I grožđa,
opojni miris mladog vina.
Miriše na romantiku,
na nove ljubavi što se rađaju
u takvim jesenjim večerima
pod svjetlima mog rodnog grada,
dok njegovim ulicama poput rijeke,
teče miris pečenog kestenja.
Jesen nije kraj,
ona nije umiranje.
ona je početak s obiljem
svojih plodova
kojima nas bogato daruje,
početak jednog smiraja i sna
u koji će svatko od nas
presretan utonuti,
u nepreglednim sniježnim bjelinama,
budeći se u hladna, maglovita jutra,
u kojima će nas milovati
prve zrake izlazećeg zimskog sunca.