kolumna jedne superžene

Tebi oče

Dok ti bezbrižno koračaš
nepreglednim nebeskim poljanama,
ja hodam tvojom zemljom,
osjećajući na svakom koraku tragove tvoje.

Tvoji unuci danas su ljudi
koji te se više ne sjećaju,
koji te ne prepoznaju na izblijedjelim slikama,
isto kao što ti nebi prepoznao njih da ih sretneš,
već kao stranac produžio dalje,
bez riječi, bez pozdrava.

A ja, satima hodam nekad našim domom,
danas samo mojom usputnom stanicom,
u kojem još uvijek ljubomorno i samo za sebe,
čuvam bezbroj sitnica koje me na tebe podsjete,
nekoliko tvojih čestitki za rođendane moje davne,
onda kad ih nisam znala ni pročitati,
ne naučivši još niti prva slova u školi.

Oprosti mi za sve, baš onako kao što sam ja
tebi već odavno sve oprostila,
oče, prijatelju moj, kojeg više nemam.