kolumna jedne superžene

U kući na osami

U kući na osami jutrom otvaram
davno zatvorene prozore snova,
otirući prašinu sa stranica dnevnika
iz godina nekih davnih,
bježeći od sebe i stvarnosti,
vraćajući se mojim nepreglednim,
cvjetnim livadama, u bojama duge
što ponekad nastaje nakon ljetne oluje.

U toj kući na osami, kraj velike ceste,
još tisuće sitnica stoji u odbačenosti
zaborava, čekajući me da ih otkrijem
i svaku od njih utkam u pokoji stih,
neke od mojih još nenapisanih pjesama.

A iza kuće, na mojim nepreglednim,
cvijetnim livadama, jata ptica u letu,
kao da baš poput mene, lete za
neuhvatljivim vremenom koje prolazi,
ljetima, koja mi svakim danom postaju
sve kraća i zimama koje mi počinju biti duge,
preduge, u kući na osami, kraj velike ceste,
tamo gdje sam nekad davno bila sretna.