kolumna jedne superžene

Tuga

Noćas tugu nekih svojih davnih,
zaboravljenih godina, utapam u vinu.
U vinu bijelom, opojnom, mirisnom,
teškom poput najtežeg ulja.

U vinu crvenom, tamnom,
baš poput najtamnije krvi,
iste one koja još i danas
kola našim venama.

Tugu s okusom prve ljubavi,
okusom susreta iz daleke svibanjske ponoći,
okusom prohladnog ljeta sa julskim kišama,
okusom gorčine rastanka.

Među nama samo praznina,
godine ponora, daljine i šutnja.
Sve je davno nestalo, zaboravljeno,
zgaslo u nepovrat.

Kao da nikada nismo niti postojali,
niti mi, niti tuga.