kolumna jedne superžene

Ljubav bez granica

Konačno sam danas do kraja pročitala zbirku Kolumni Danijele Trbović i baš sam ostala oduševljena naišavši u njima na neke situacije slične onima koje su se dogodile meni, te na neka njezina promišljanja tako slična mojima. No Danijelica je ipak u prednosti budući je estradna osoba, budući da ima svoj vlastiti stan, da živi u metropoli itd. itd. Danijelin je sin jednu godinu stariji od moje najmlađe kćeri i zavidim joj na vremenu koje ona ima samo za sebe i njega, dok ja ponekad zaista osjećam grižnju savjesti što zbog posla i ostalih obiteljskih obaveza nemam dovoljno vremena a ponekad možda niti snage za moje najmanje dijete koje nevjerojatno brzo odrasta, pratiti njezino odrastanje. Na pisanje večerašnjeg posta potaknule su me Danijeline Kolumne, zapravo počela sam se preispitivati da li ja premalo pažnje i vremena posvećujem svojem najmanjem djetetu. Ljubav je tu neupitna, iako bi se ona možda ponekad, kad se vratim sa nekog od mojih bjesomučnih sastanaka i kad nemam dovoljno koncentracije za odgovoriti na sva njezina pitanja, mogla zapitati da li je dovoljno volim.
Prije dva dana završila joj je ljetna igraonica tenisa, na kojoj je osvojila brončanu medalju. Nije to Bogzna što, no za nju, koja se sa teniskim igralištem i reketom imala prilike susresti prvi put, to je važno. Idući tjedan uslijediti će joj likovna radionica u trajanju od tjedan dana, no čini mi se da tu ona baš i neće imati nekakvih velikih uspjeha jer očito joj sport i glazba leže više od slikanja. U utorak pak idemo po svjedodžbu u glazbenu, u kojoj je godinu završila s odličnim.
Aktivna je i u mažoret plesu koji je za svoj uzrast dovela do savršenstva budući da puno vježba i puno truda ulaže u to. Pa tu su još i nastupi sa školskom folklornom sekcijom, kojia je sastavni dio lokalnog KUD-a i kad nastupa KUD, s njima nastupa i ta sekcija. Ti nastupi u narodnoj nošnji uvijek su mi noćna mora, uvijek sam nervozna kad je moram spremati i oblačiti u narodnu nošnju, to su gotovo rituali, uvijek skužim kako mi svaki put nedostaje poneki detaljčić pa mi to stvara dodatnu nervozu i opterećenje.
Sad moram spomenuti posljednji post Suncokretice s kojom se potpuno slažem u njezinom navođenju niza prednosti koje imaju ljudi koji žive u gradu, u odnosu na nas u provinciji, a jedna od tih prednosti su također i mnoge vannastavne aktivnosti koje ljudi u gradu mogu omogućiti svojoj djeci, u odnosu na nas iz provincije koji, ukoliko želimo da nam dijete polazi bilo što od takvih aktivnosti imamo svakodnevnu obavezu odvažanja, načekivanja i trošenja vremena kojeg ionako nemamo dovoljno. Već sam preumorna od svega toga i sretna sam što se gotovo puna dva mjeseca za vrijeme ljeta neće odvijati ništa od toga, osim možda ponekog nastupa lokalnog značenja. No sve je to ipak cijena sreće i zadovoljstva naše djece pa onda ipak vrijedi truda žrtvovati se za to.