kolumna jedne superžene

Godine nisu važne

Najprije želim od srca zahvaliti svima koji su mi čestitali tođendan jer su me Vaše čestitke vrlo obradovale. Danas sam primila od moje drage rodbine još jedan poklon koji me vrlo ugodno iznenadio - USB stik, no uz to je bila priložena i čestitka vrlo zgodnog sadržaja, u smislu kako se na mojoj torti broje samo svijećice iz prvog reda što stvara šalu na račun mojih godina pa stoga godine nisu važne, kao što kaže Ljupka Dimitrovska u jednoj svojoj prastaroj laganici, tamo negdje iz 1975. kad se vjerujem većina blogera još nije niti rodila a ja sam tada završavala šesti razred osnovne.
Danas sam, iako nije bio radni dan, igrom slučaja završila na kavi s kolegicom s posla, jer odlazci na kavu baš i nisu kod mene česti, jednostavno to nije moj način opuštanja. I onako usput, sretosmo jednu zajedničku poznanicu koja nam se pridružila pa smo nas tri dalje nastavile čavrljati u ženskom stilu. Najprije smo joj moja kolegica i ja izrekle sve komplimente u superlativu i to što se tiče njezinog izgleda, linije i stila oblačenja budući da žena ima 52 godine. Ja sam joj kao žena pomalo zavidna na svemu tome i zbilja ne poznajem niti jednu ženu njezinih godina koja tako dobro izgleda, čak niti naše zvijezde sa estrade. No ipak kroz razgovor sam shvatila kako taj njezin savršen izgled u ranim pedesetima nije slučajan, žena jako puno drži do sebe, puno pažnje a i novca polaže na odjeću, frizere, kozmetičare, a također pazi i na to što jede i kada jede. Kad nam je ispričala kako i ona kupuje na sniženjima, ali to su sve košuljice i majice koje na sniženju stoje oko 200,00 kn, nas dvije smo počele kolutati s očima, u stilu kako se mi obučemo za taj novac od glave do pete.
I tako nam je u ugodnom ćaskanju prošlo vrijeme, žena nam je dala par modnih savjeta, budući da na tom planu zbilja ima iskustva, no ni ti njezini savjeti baš ne igraju kod mene budući da sam uvijek spremnija potrošiti novac na hranu za moju sedmeročlanu obitelj a krpice mi baš i nisu toliko bitne, bile ovakve ili onakve.
Ah da, pri kraju sam sa čitanjem zbirke kolumni Danijele Trbović i kroz te njezine kolumne počela sam na nju gledati iz jedne druge perspektive, budući mi do sada baš nije bila najsimpatičnija, posebice u Karici, no čitajući njezine kolumne bolje sam je upoznala i pronašla mnoge sličnosti između mene i nje. Prvenstveno što smo rođene u istom gradu i kroz njezine opise neka mjesta i situacije tako lakše mogu dočarati. Uvijek sam mislila za Danijelu da je puno mlađa a ona je zapravo mlađa od mene svega jednu godinu, čak smo vjerojatno išle i u istu gimnaziju. Čvrsto sam odlučila kako ću se nakon Danijelinih kolumni, prebaciti na djela Miroslava Krleže, budući da sam do sada pročitala samo Povratak Filipa Latinovića i Na rubu pameti. Meni se tematika Krležinih djela uvijek čine aktualna bez obzira na vrijeme i vjerujem da ću u njima pronaći poneku novu inspiraciju i temu za pisanje.
Za večeras toliko, ugodno spavajte i nešto lijepo sanjajte!