kolumna jedne superžene

Sretan mi rođendan!

Eto, konačno je stigao i taj moj rođendan. Nije važno koji, jer tko u mojoj dobi još broji godine. Ja inače uvijek kada ljudima čestitam rođendan tada im čestitam onaj od prije 10 godina jer čovjeku se ljepše vidi a mene ništa ne košta, pa sam se onda na isti način našalila i na svoj račun i svakom čestitaru spomenula onaj od prije 10 godina.
Nedavno sam u jednom razgovoru slušala kako su istinski sretnici ljudi koji su prešli pedesetu i koje ništa ne boli kad se ujutro probude a meni još fali nešto sitno godina do 50-e i zbilja sam ujutro sva nikakva, svaki mišić i svaka kost me boli, no onda nakon kojih pola sata rashodavanja sve bude bolje i preko dana podnošljivo, a slijedeće jutro nakon buđenja, bolovi kreću od početka.
Spremajući se danas za posao, gledajući svoje lice u krupnom planu osvijetljenog ogledala, zaključih kako ja zapravo niti ne izgledam tako prestrašno za godine koje imam u odnosu na to kako se strašno osjećam kad su u pitanju razni bolovi reumatoidnog ili ni sama neznam kakvog podrijekla. A što se linije tiče, mislim da bi mi na njoj pozavidjele i mnoge žene 20-ak godina mlađe od mene, a kako i nebi kad, iako nisam na nikakvim strogim dijetama, cijeli se život grozim debljine budući da sam kao dijete, sve do puberteta, tamo nekih 16 godina bila debeljuca i zbog toga sam se osjećala jako nesretno. Kasnije u zrelijoj dobi čak sam se grozila od svake nove trudnoće, bojeći se kako će mi poslije svake ostati nekoliko kilograma viška, no to se srećom, s obzirom na moj ubrzani ritam življenja, nije dogodilo.
Današnji dan, unatoč rođendanu bio mi je naporan, radno vrijeme od 7.00 do 15.00, pa onda duža pauza između 15.00 i 17.00 i onda ponovno poslovni sastanak koji je završio tek negdje oko 20.00 sati no vjerujem da je to zadnji u nizu mojih poslovnih sastanaka prije početka godišnjih odmora. Kod kuće me na jastuku dočekala čestitka moje najmlađe kćeri koja me jako razveselila a od mužića slatkiši. Kad mi je najstarija kći došla čestitati rekla sam joj da mi neka poželi da se ona što prije uda, jer to mi je najveća i jedina želja, a ona mi na to odgovorila kako nije luda da si upropasti život. Maloj sam pak čvrsto obećala, a tu je zaista nesmijem iznevjeriti, kako ona i ja sutra idemo u Mc Donalds, te da ću poslije posla doći po nju. Možda se čini da to i nije neki izlazak, no za moje dijete koje živi u provinciji i kojoj je najbliži Mc Donalds kojih 30-ak km od kuće, to je zaista doživljaj a ja ću se potruditi da joj ga omogućim, iako bih najradije odmarala nakon posla, no moram se žrtvovati za ono što sam joj obećala.
I eto, tako izgleda jedan od rođendana u kasnim četrdesetima, kad nas zapravo više ne oduševljavaju stvari koje su nas oduševljavale kad smo bili u tridesetima. No svejedno, nedamo se mi bez obzira na godine. Moja najmlađa kći od 9 godina mi je povod i motivacija da starim što sporije jer još mi treba tako puno snage, vitalnosti i energije da bih je uvela u svijet odraslih. Živi bili pa vidjeli!
Još jednom, sretan mi rođendan a Vama pozdrav!