kolumna jedne superžene

"Idiličan" praznični dan na selu

Tko o čemu, a ja opet o mojem nezadovoljstvu životom na selu. Zasigurno ću opet dobiti negativne komentare kao što sam dobila na moj post "Ah ta farma", no jednostavno mi se čini da, uz dužno poštovanje, ljudima koji su rođeni u gradu i tamo su proveli cijeli život, oni ipak imaju pomalo iskrivljen pristup u svezi života na selu, zapravo idealiziraju stvari koje uopće ne poznaju. Možda ja koja sam svo vrijeme do sada živjela na selu imam krivi pristup što se tiče gradskog života i možda ga također favoriziram, no što se tiče sela i života tamo, tu zaista imam dosta iskustva i mogu iz jedne, ne samo osobne već i zbilja objektivne perspektive pojasniti kako tu stvari stoje a na pisanje o ovoj temi potakao me današnji praznični dan, proveden na nimalo idiličan način.
Nakon jutarnje kave i doručka, odlučismo moj muž i ja, zajedno sa odraslom djecom, krenuti u šumu izrađivati ogrijev budući da nam je tijekom zime potrebno najmanje 30 m3 kako bismo si mogli priuštiti toplinu po cijeloj kući i boravak u kratkim rukavima i za vrijeme vanjskih -10. Nismo ništa ponijeli za jelo, budući da je današnja radna akcija bila neplanirana, već samo nešto soka za razređivanje s vodom, jer uostalom sokovi su ionako nezdravi i par litara obične vode. Naša akcija trajala je od 10 ujutro pa do dva popodne. Kad sam tek oko pola tri, onako crknuta od umora i gladi konačno stigla kući, dočekalo me brzinsko kuhanje ručka za pregladnu obitelj koja se također iscrpila radnom akcijom.
Nakon ručka i pospremanja prljavog suđa u perilicu, dočekalo me uređivanje vrta, budući da ću u slijedeća tri dana, što zbog poslovnih, a što zbog osobnih razloga, po cijele dane biti odsutna, a bilo je krajnje vrijeme oko povrća počupati travu koja zbog vremenskih prilika raste kao da je poludjela. Nakon što sam onako brzinski tek oko 6 popodne završila s vrtom, dočekalo me spremanje večere, (ovaj put je to bila štrudla od sira na moj način), zalijevanje cvijeća i razgrtanje dviju mašina opranog rublja. I gdje tu sad itko može vidjeti bilo kakvu idiličnost seoskog života. Ljudi koji misle kako će kad dođu u mirovinu kupiti malu kućicu na selu, kako će obrađivati vrt, vinovu lozu i uživati u idiličnosti seoskog života, čini mi se da su u velikoj zabludi. Postati će robovi za košnju trave, uređivanje vrta, cvjetnjaka, eventualno brige oko kokica i svinjica. Ja tu ne vidim nikakve idiličnosti jer svi ti nabrojeni seoski poslovi meni su fizički vrlo naporni već sad u kasnim četrdesetima, a što će tek biti za 15 godina kad odem u mirovunu? U tom vremenu se sasvim sigurno vidim u gradu i to u stanu i baš će me tada biti briga da li je cvijeće zaliveno, da li je travnjak pokošen, vrt oplijevljen, terasa počišćena i još 1001 sitnica napravljena a na što me sve danas obvezuje seoski život.
Ah da, danas kad smo moje dvije odrasle kćeri i ja, onako usput na kratko svratile u moju staru kuću u kojoj njih dvije nisu bile već jako dugo, najmanje godinu dana, obje su konstatirale kako je sve unutra dosta oronulo u poslijednje vrijeme, posebice nakon velike poplave koju smo, zbog dotrajalih instalacija imali u veljači, kada je voda iz cjevovoda danima neprestano šibala i natapala zidove. Bila sam baš nesretna zbog te njihove konstatacije, a u stvari cure su realne što se tiče oronolosti interijera moje stare kuće. Do nekog novog posta, pozdrav!