Mala ponoćna promišljanja
Prije pola sata stigla sam sa još jednog u nizu mojih bjesomučnih poslovnih sastanaka koji se održavaju izvan mog redovnog radnog vremena, odnosno u večernjim satima, tako da sam išla s posla istovremeno kad i ljudi koji rade drugu smjenu u obližnjoj tvornici, koja im je završila u 23.00 sata.
Bez obzira što ujutro ustajem u 6 jer radim od 7, rekoh samoj sebi kako si bar u ovim kasnim noćnim satima neću dozvoliti žurbu, napetost niti nervozu, već ću se onako opušteno prepustiti pisanju, upravo ovako kao što i činim a čak mi i vrijeme ide u prilog jer maloprije se izlio pljusak i osjeća se finoća čistog, vlažnog, noćnog zraka. Ove zadnje riječi su me podsjetile na jednu od mojih brojnih pjesama u prozi koje sam pisala dok sam bila srednjoškolka i stalno nesretno zaljubljena u neke potpuno pogrešne ljude samo što tada toga nisam bila svjesna i mislila sam kako se ruše svjetovi zbog toga što nisam s nekim koga sam idealizirala u svojoj mašti.
Kako počinjem stariti čini mi se da se sve više i više mijenjam i ponekad se pitam da li je ta moja promjena u negativnom smislu ili je ona zapravo rezultat proživljenog vremena i stečenog životnog iskustva. Napr. dok sam bila mlađa bila sam strašno savjesna i odgovorna, strogo se držala dogovora, rokova, nikad nigdje nisam zakasnila jer kašnjenje kao događaj meni se uopće nije mogao dogoditi. A danas, u mojim kasnim četrdesetima sve se u potpunosti promijenilo, postajem sve više površna, nastojim sve više i više, zapravo u potpunosti, izbjegavati situacije i ljude koje ne podnosim, ne držim se strogo kao nekad dogovora niti zadanih rokova, sve uspijem pomalo prolongirati, imajući uvijek spreman neki pravi i argumentirani izgovor. Ono u čemu se više ne prepoznajem je i stil vožnje s obzirom da sam u mladim danima na cesti bila poput puža a sad nerijetko dođem u situaciju da moj mali crveni autić dosegne i 120 tamo gdje je ograničenje 50 ili pak za vrijeme vožnje, najčešće kad se vraćam u dopodnevnim satima iz obližnjeg grada u koji sam morala po nekom službenom poslu, u tih 15-ak minuta dosadne i spore gradske vožnje, obavezno moram pojesti ili kakvu čokoladu ili makar najmanju kutiju nekih keksa ili samo najobičnije svježe pecivo, jer to me smiruje za vrijeme vožnje.
Neznam da li je normalno da se ljudi s godinama tako mijenjaju i idu iz jedne krajnosti u drugu kao što idem ja ili sam ja tek rijetki izuzetak. Možda razlog toj mojoj promjeni leži u tome što mi se ponekad čini da nisam proživjela mladost intenzivno kao što sam je trebala proživjeti i kao što je proživljavaju današnje generacije jer ondašnje životne prilike u kojima je odrastala moja generacija, kao i oni malo mlađi i oni malo stariji, nisu dozvoljavale previše opuštanja nego si se vrlo rano morao suočiti i uhvatiti u koštac sa svim životnim prilikama koje su vrebale sa svih strana, počevši od neimaštine, učenja, budući da su bili rijetki koji su si mogli priuštiti da im se studij razvuče u nedogled, jer u to vrijeme išla je godina za godinu a onaj tko nije mogao ili nije htio pratiti taj tempo, uglavnom je morao odustati od studija i potražiti bilo kakav posao. No ne želim opet o tmurnim temama i teškim vremenima, bolje da se svoje, kako danas smatram, do kraja neproživljene mladosti prisjetim kroz koju pjesmu u prozi, napisanu prije nekih 30 godina i pretpostavljam da ću odabrati neku od tih pjesama za temu mog slijedećeg posta. Svima laka ova vedra, predivna, lipanjska noć!
|
