kolumna jedne superžene

Money, money, money!

Oni malo stariji zasigurno znaju da je to naslov jedne od najpoznatijih pjesama legendarne Švedske grupe Abba, tamo iz neke daleke, čini mi se 1975. g., kad sam još bila klinka u osnovnoj školi, no te su riječi i danas tako aktualne, jer htjeli mi priznati to ili ne, činjenica je da se i danas, čak više nego ikada prije, sve vrti oko novca. Iako imam redovna mjesečna primanja, čak veća od prosjeka za vrlo skromne prilike u Lijepoj našoj, nikako da prestanem voditi borbu s novcem, zapravo nikad ga nemam dosta i čini mi se da unatoč svemu, iz mjeseca u mjesec tonem u sve deblji minus. Ovaj moj post nastavak je nekih mojih primišljanja iz mojih ranijih postova poput onih "Neka vrag nosi modu" i "Moja maštanja o super sedmici na lotu 7/39". Iako sam jedno vrijeme zaobilazila trgovine u širokom luku, ponovno kao da me uhvatila neka manija šopinga i kad god se osjećam loše, depresivno i bezvoljno, tada obavezno moram kupiti poneku krpicu jer čini mi se da mi je odmah bolje, iako je to samo osjećaj kratkotrajne, prividne sreće. Pitam se često da li je to normalno u mojim kasnim četrdesetima, jer obično znam da manije za šopingom najviše osjećaju žene u nekoj mlađoj dobi nego što sam ja sada. S druge pak strane opravdavam svoje povremene želje za šopingom sa činjenicom da prije kojih dvadesetak godina, kad sam bila u kasnim tridesetima, nisam kupovala ama baš ništa od krpica jer mi to moja ondašnja bijedna plaća u propaloj tvrtci, kao niti financijske obveze vezane za višečlanu obitelj a kasnije i školovanje djece, nisu dozvoljavale pa si vjerojatno sad dajem oduška u smislu što kupim ono što mi se trenutno svidi, bez obzira da li ću to kasnije nositi ili ne. Baš neki dan sam ponovno malo zavirila u jednu od kolumni Jelene Veljače, koju izuzetno cijenim iako je tek nešto starija od moje najstarije kćeri, gdje također piše o svojoj ovisnosti o šopingu i peglanju kartica, što mi je iz vlastitog iskustva vrlo poznata stvar. Doduše Jelena daje i savjete kako mjesec dana izdržati bez šopinga i peglanja kartica, no to nažalost u mojem slučaju nije primjenjivo s obzirom na financijske obveze koje imam prema sedmeročlanoj obitelji. U prošlih desetak dana, bez obzira na moje stanje na tekućem, nisam nikako mogla odoljeti, prolazivši novootvorenim šoping centrom koji je određena novina u mom rodnom gradu, a da ne kupim jedne traperice i dva para laganih ljetnih mokasina, budući da sam ranije kupovala samo cipele i sandale na povišenu petu koje su mi, očito zbog godina, postale strašno neudobne tako da unatoč krcatom ormariću za cipele, nisam imala što obuti.
Jedina stvar na kojoj uštedim nešto, ako se to uopće može zvati uštedom, je moja neovisnost o frizurama, budući da su neke moje prijateljice pak toliko ovisne o njima, te redovito, jednom ili dva puta tjedno odlaze u frizerske salone. Meni je sjedenje u frizerskom salonu izgubljeno vrijeme, jer ionako imam ravnu poludugu kosu, koju sad u ovim ljetnim vrućinama skupim na vrhu glave, što izgleda zadovoljavajuće a manje mi je vruće.
Voljela bih čuti komentare drugih žena na koji se način nose sa minusima i utaživanjem gladi za šopinzima jer možda pokoji dobar savjet na tom području uspijem primijeniti u svojoj situaciji i postepeno smanjiti minus na mom tekućem.
Unaprijed hvala na svakom komentaru i dobronamjernom savjetu!