kolumna jedne superžene

Kamo je nestao moral?

Sa pojmom MORAL prvi sam se put susrela u 3. razredu gimnazije, u okviru nastavnog predmeta psihologija koji mi je bio jedan od najlakših i najzanimljivijih predmeta u gimnaziji. Sjećam se još napamet naučenog teksta o tome kako je moral skup nepisanih pravila koja su prihvaćena od strane neke društvene zajednice koja ih primjenjuje. Kako u posljednje vrijeme čujem posvud samo grozne i loše stvari, naročito na relaciji odnosa stari - mladi, pa se zapravo pitam kamo je nestao moral. Naime, generacije koje su odrastale između pedesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, odrastale su u teškim uvjetima nestašica, nije bilo u trgovinama kave, deterdženta, ulja, nije bilo goriva na pumpama pa su bile ograničene vožnje automobilima utorkom, četvrtkom i vikendima, kad su jedan tjedan vozili parni brojevi na registarskim oznakama a drugi tjedan neparni. Bio je komunizam, jednoumlje, nije se smjelo javno isticati pripadnost katoličkoj crkvi i vjera u Boga, no unatoč svemu navedenom, čini mi se da su u tom razdoblju ipak moralne vrijednosti bile na mnogo većem nivou nego što su danas kad imamo demokraciju, višestranačje, potpune političke i vjerske slobode. Pa gdje je nestao moral i zbog čega je nestao? Da li možda zbog previše liberalizma u društvu koji vjerojatno ima i svoje negativne strane a to je anarhija, netolerantnost, sebičnost, bezobzirnost, bahatost i neznam koje bi tu još sve ružne riječi mogla upotrijebiti.
Sretnem tako neki dan jednog poznanika i zgrozim se nad njegovom ispričanom životnom pričom o problemima koje je u starijoj životnoj dobi doživio od vlastitog sina za kojeg se cijeli život žrtvovao.
U doba djetinjstva i mladosti moje generacije, kao i one malo starije i malo mlađe, rodbina, kumovi i crkva uglavnom su bile tri najsvetije stvari iako je bio komunizam i kao što bi neki rekli diktatura proletarijata, a danas u doba potpunog liberalizma niti jedna od navedene tri stvari mladima uglavnom ne znače ništa. Sjećam se kako li sam se samo znala veseliti kad nam je obavezno svake godine po Božiću moja krsna kuma znala doći u posjete i donijeti naranče, svaku umotanu u prozirni, rozi i šuškavi papir. Od same pomisli na to, čini mi se kao da još i sad osjećam divan, opijajući i sladunjav miris naranča koji se širi sobom. Današnje mlade ne da ne oduševljavaju takve sitnice, nego ih zapravo ništa ne oduševljava To mogu reći iz vlastitog iskustva jer sjećam se kad sam prije par godina mojoj, po godinama srednjoj kćeri, kupila mobitel za koji sam izdvojila pola svoje plaće, dok nju taj mobitel nije niti oduševio niti mi je rekla čak ni hvala. Kad smo muž i ja prije nekoliko godina od svoje bijedne ušteđevine uspjeli skucati nekih 1500 eura i kupiti auto starijoj kćeri, budući da joj je život u provinciji uz putovanje svaki dan na posao u metropolu bez auta postao nemoguć, ona nije bila nimalo oduševljena niti sretna. Umjesto da nam bude zahvalna, studij koji je trebala završiti prije 3 godine još uvijek nije završila i vjerojatno ga nikad niti neće završiti. Mislim da se samo na moja dva navedena životna primjera, s pravom mogu pitati gdje tu ima morala. Nebih htjela više pisati o mojim kćerima budući da starija, još malo pa 25-godišnjakinja, ponekad zna pročitati pokoji moj post i čak sam sretna zbog toga. Da li je moral zaista nestao, ili je ovo neko novo, ludo vrijeme, neshvatljivo nama rođenima 50-tih, 60-tih, 70-tih. Pita li se isto još netko osim mene?
Pred svima nama je još jedna obećavajuća sunčana, kasnoproljetna nedjelja pa treba je iskoristiti na način kako to najbolje znamo, jer dosta nam je kiše, hladnoće i sivila. Do nekog novog posta!