|
Prvi post napisan
18.09.2004. u 23:26
"Uskoro će tolerancija doći do takvog nivoa da će pametnima zabraniti da razmišljaju, kako se ne bi povrijedili osjećaji glupih.
"M. A. Bulgakov
|
Bugenvilija
27.03.2006., ponedjeljak
Dan velikog klanja
Ima tako nekih dana kad je bolje zaobilaziti kuhinju u velikom luku. Meni je danas takav dan bio. Ne znam zašto. Gledala sam na mjesečevom kalendaru i ne može biti bolje, a mene pere maler neki od rana jutra. Vjerojatno zato jer se nisam naspavala dovoljno jer mi je onaj sat manje što su mi ga ukrali političari i lopovi, zaista nenadoknadiv i što su se blizanci probudili kao što se i inače bude, tj. sad u 7, a ne kao prije u 8 sati. Taj sat je meni najdragocijeniji jer sam jutarnja spavalica i sve bi dala za odćoriti još jednu rundu ujutro bez da me netko tlači tako što skače i gazi po meni.
Najgore je zapravo to što smo danas imali gosta na ručku. Pa je sve moralo biti super jer ja volim kad ima svega na trpezi i u ničemu se ne manjka. Gost je bio izuzetno zahvalna mušterija, a takve najviše volim. On se uvijek uguši u mojoj klopi i ne trebaju mi specijalni izljevi komplimenata kad vidim sa kojom slašću čovjek jede. E to se traži.
Danas sam spremala janjetinu iz jednostavnog razloga, što se baš meni jela, a i klinci ju vole, pa sam vjerovala da će se i našem gostu to sigurno dopasti. Zašto sam bila tako sigurna u to pitate se morti?! Pa iz jednostavnog razloga jer je dotični gost naš dragi Lamica koji voli meso koje miriši po njegovoj domovini. Sve što ima intenzivniji miris je dobrodošlo, pa tako, naravno i janjetina. Ova novozelandska nije kao naša fina i ukusna ali je prožvakljiva, a i nije tretirana raznim otrovima kao evropska ili američka, pa ju radije kupujem.
Sa rizibizijem i zelenom salatom, mi je legla odlično. Problem je bio u tome što to nije bilo dovoljno jer moj dragi je vegetarijanac, a janjetina mu i smrdi ali to je sad samo njegov problem, pa sam za njega morala posebno kuhati. To da mi ne bude monotono u životu. No da. Onda sam još za njega napravila grilane velike šampinjone i patliđane i štrudlu slanu od sira, pa mali sos od kopra, tek toliko da se nađe za uz rižu i šampinjone. Tako da je uz mesinu bilo još koješta za prste oblizivati i mackati i namackivati, što je Lamica obilno i koristio, kad se prejeo, jer se svaki puta prejede, onda mu se naravno šta? - Spava. Onda se zavali na kauč pravi se da gleda neodređeno nekam i zaćori ko bebica, nemali put i sa odhrkavanjem i zahrkavanjem, pa ga onda blizanci dođu i škakljaju jer znaju da je škakljiv ko curica i tako ga bude ali je on žilaviji ili pospaniji pa se samo izvrne ko krepani pauk na leđa i nastavi tamo gdje je stao.
A naslov, što je sa klanjem? Pa da, prvo sam se spekla na vruću rernu dok sam unosila meso u pećnicu, a onda sam si odsjekla pola kažiprsta lijeve ruke, dok sam pokušavala što lijepše narezati janjeću plećku, što je nemoguće jer je to baš neki nezgodan komad mesa pun koščurina i svega ostalog nepredvidljivog. Zatim sam to sanirala pa nastavila drvariti mesinu jer nakon klanja više nije bilo spomena o lijepom rezanju.
Međutim Lamica mi je pokazao da to i nije bitno, pojevši veliku večinu mesa u rekordno kratkom vremenu i pritom tako vješto oglodavši kosti da to ni moja majka plemenita, poznata po umjeću čišćenja mesa sa kostiju, ne bi mogla bolje izvesti. Još kaže Lamica da kod njih u Kammu, kad se tako ima meso jelte za obrok, onda svatko fino počisti sve sa kostiju, a tada se kosti ponovo kuhaju za juhu, pa nakon toga se izrežu ili izmrve na još sitnije komade da bi se još jednom iskuhale i taj se ujušak jer ne znam kako bih to drugačije nazvala se koristi kao lijek za stare i onemoćale ili bolesne ljude. Eto, sad znate što sa kostima nakon objeda.
|
25.03.2006., subota
Sistematski pregled
O da, bili mi na pregledu u četvrtak ali nisam stigla ništa napisati od kućne gungule. Sve nešto navrat nanos i tako, mnoge su se stvari desile i još se dešavaju, pa ćemo prvo pričekati da se sve odmota do kraja, a onda ćemo se hvaliti ili plakati u kutu. Nadam se ipak ovom prvom. Nego da se mi vratimo sistematskom pregledu u sitne djece.
Znate one trenutke kad se dignete ujutro i sve vam se čini lako i jednostavno, e tako je i nama zasjalo sunce u srijedu ujutro, istina nešto ranije nego obično ali smo preživjeli nekako. Banditi su se probudili već u 6 i 20, Dawa je izašao iz svog kinderbeta i napravio cijeli šou u spavaćoj sobi ali to nije tema dana. Otfurala sam ih na presvlačenje, picnula za doktora jer se to tak šika, ne i krenula u šetnju s cuckom, a dragome rekla da nahrani svinje i ništa ne dira. Ilitiga da pazi djecu, a ne da zvrlji u kompijuter od rana jutra.
Prošetah uspješno đukelu i još smo se stigle poigrati, ma prava idila. Dođemo kući, spremimo klince i put pod noge. Već se malo naoblačilo i krenuo je sitan snježac tek upozorenja radi ili da nam ne bude dosadno. Parkiramo se na skoro praznom parkingu od doktora, što mi je bilo ful sumnjivo ali sam šutjela. Lift nas je čekao otvoren, ma divota i milina, da ne povjeruješ. I tada smo ušli i predali velike knjižice za sistematski dragoj teti na pultu koja nas je znatiželjno promatrala i mudro šutjela. Nije uzela knjižice već je samo odmahnula glavom i rekla: "Ne danas, sutra ste naručeni." Pa kako pa zašto pa jel danas 23., pa nije veli žena, danas je 22., 23. je sutra i tako, jelte, a znala sam odmah da je bilo presavršeno da bi bilo istinito. O da.
OK. Četvrtak to sve isto kao i srijeda, samo što smo se morali malo potruditi kod parkiranja jer je neki nadobudni vozač mercedesa parkirao tako da smo se jedva provukli pored, a o izlasku da ni ne pričam. Pacijent, nema što i to doslovno.
Sestra nas je zaprimila i pospremila odmah u jednu ordinaciju da se ne motamo svima pod noge. Ja sam bila dobra majka malih jednojajčanih blizanaca pa sam jednog obukla u plavu majicu, a drugoga u crvenu, da im bude lakše ali vidim da ni to nije puno pomoglo. Naime šta, sestra je prvo dofurala vagu i izvagala Dawu koji ima samo 16,200, a zatim je to pošla zapisati u knjižicu, pa dok smo se svi tamo muvali ponovo uzela Dawu i ponovo ga stavila na vagu i sva ozarena kaže: "Oh, pa oni su isto teški!"
Ma reko, ko su isto teški, pa to je isti taj kojeg ste već vagali! O ne, ona će, to je drugi, ma reko glete, ovaj vam je crveni njega ste već vagali i zapisali, drugi je plavi i mora biti bar kilu teži, znam ja. I fakat, uzme plavoga tj. Nyimu, a on 17,300. Ha reko, ste vidjeli koje oko sokolovo imam. I tako smo se mjerili, vagali, opseg glave i onda je došao doktor koji je bio puno lukaviji i skužio od prve ko ima koju boju i to si je zapisal na karton. Neš' ti prefriganog tipa premazanog svim mastima i kremama.
Dečki su visoki: 94cm Nyima i 95 cm Dawa. Obadvojica su na gornjoj granici normale, s tim da u nekim stvarima idu i malo preko. To što su se rodili mjesec i pol ranije očito ne igra nikakvu ulogu u njihovom napretku. Baš su macani, lijepi i veliki.
|
24.03.2006., petak
Kamo sa sinusima...
Baš sam se poveselila kako nas sad na veliko kreće sunce, zelenjenje i pupanje, pjev ptica i sve one stvari koje se iz nekog čudnog razloga povezuju sa proljećem. Ali to je bila luda nada ili Nada luda. Jeste da su oni nadobudni cvijetići probili sebe, kroz još uvijek mjestimično i hrpimice nabacan snjeg i promolili svoja tumplava lišca na ovo gadno zubato sunce, ja ne vidim nikakvih drugih pomaka. Po noći je i dalje ludo hladno, veš mi je i dalje ledena korica, a po danu je ugodno oko nule ako ne puše hladan sjeverac kao proteklih dana. Fuj takvo vrijeme.
Sinusi su mi prilično izbezumljeni već od toga, a kapu mrzim iz dna duše. Nekada davno dok sam još veselo hodila zagrebačkim ulicama, nije mi teško bilo zamotati se u poveće šalove i takva hodati okolo, ali da to sad napravim, pola kvarta i bliža okolica sela, bi mislila da sam muslimanka i nabacivali bi se na me kamenjem i sličnim nejestivim predmetima. Želim da moja šetnja sa psom svako jutro i svaku večer prođe u što ugodnijoj atmosferi, a to sa smrznutim sinusima nije lako. Probala sam se štititi od Luke posuđenom kapom ali se brzo oznojim po glavi i onda me napuše pa mi se to čini još gorom opcijom. Ne znam što ću. Možda kakvu kacigu da nabavim sa vizirom po mogučnosti da mi u rasplamsalo proljeće ne uletavaju mušice u usta i nos, kad nahrupe hrpimice. Mogla bi i mrežu za komarce razapeti ako ovo ljeto bude vlažno. Mogučnosti su razne. Ko bi si mislio da šetnja sa psom može biti tako plodonosna genijalnim zamislima...
|
21.03.2006., utorak
Prokleti auslenderi
Prvi šafrani prije nego su ih ubrali da ih pomiriše, moji vrli blizanci...
Mi smo ovdje gdje živimo stranci i to ćemo biti zuvijek. Prokleti auslenderi, su riječi koje sam ivragu često imala prilike ćuti. Davno je prošlo vrijeme kad me je srce i duša boljela zbog toga, sad sam oguglali stranac otporan na udarce. To je, primjetila sam, istina kod rijetkih, oružje koje obara starosjedioce s nogu i daje im za misliti. Nadam se bar.
Ali mi smo još gori od običnih auslendera jer imamo i psa. Malo simpatično skvičalo koje kad razvali lajati, svima u okolici popucaju svi stakleni predmeti u kući. Pretpostavljam da znate o kakvom histerično visokotonskom lavežu je riječ. Mrze nas svi u blizini i širini i više nego bi nas mrzili samo ovako iz čista mira. Između nebrojnih mrzača postoji i ultra tvrdokorna mrzačica, vjerojatno bez gačica i spavačica, koja uz to što ne voli strance, mrzi i pse, golubove, kosove, mačke, pjetlove, krave i sve što leti, gmiže ili hoda na dvije ,četiri ili više nogu. Ne bi joj to čovijek rekao kad ju sretne na cesti. Izgleda sasvim normalno ljudsko biće sa cicama. Plave kose sa sprženim vrhovima ali to nije specijalno za zamjeriti jer kad vidite frizerske salone, ovo je normalan rezultat. Zapravo jedna sasvim obična, čak zgođušna spodoba, malo istina, spuštenih kuteva usana ali to je valjda od nakupljene žući.
Živimo u prizemlju i imamo vrt, a ona je kuća preko puta u istom dvorištu ali živi na vrhu, tj. u potkrovlju. Ne silazi nikada u zajednički dio vrta jer nema tamo što tražiti, to je samo za one koji stanuju u prizemlju. Vrt dijeli 6 stanova od toga dva stana imaju psa. Mi i još jedan mladi bračni par sa zlatnim teletom od ritrivera. Glupsonom na kub ali dobricom. I on sere po zajedničkom dijelu i laje kad biva nečim razdražen. Istina, njegov je glas dubok i da se izdurati to kratko av av koje ima za reći. Ali ja i dalje mislim da je pas pas i da je tako svejedno dal laje visoko il nisko. Posebno ako ti ne gura njušku u tanjur, niti te naganja po dvorištu. Ali ne, to što ja mislim je apsolutno krivi stav stranca koji se definitivno ne zna ponašati u stranoj i finoj zemlji kao što je Njemačka (oprosti Švabice, opet drvljem i kamenjem po vama ;))
Pas mora biti na lajni uvijek pa i tada kad spava, pretpostavljam. Ne smije lajati jer je to zakonom zabranjeno, ni muhe ne smiju zujati, ni golubovi ne smiju slijetati na prozore od kuća i pri tom gugutati i ispuštati rijetka kisela govanca srebrno crne boje koja lako korodiraju sve metalne površine, uključujući i aute. Susjedov dim iz štale u kojoj spaljuje svoje smeće također ne smije ići na njezinu stranu, već ravno gore u nebo gdje će ga raspršiti avioni koji ionako ne smiju letjeti češće od svake dvije minute i ne iza 11 navečer. Dovraga, zar je netko pomislio da je to mala stvar živjeti u tuđoj zemlji i tako se barbarski ponašati!
Stigla nam je nova tužba, ma pred deset dana. Još jedna u nizu tužbi na sve i svašta. Mnoge stvari stoje ali su banalne gluposti poput onog dima koji smije ili ne smije ići u krivom pravcu. Mnogo šta može proći ali se u susjedstvu trebaju tolerirati jer nitko od nas ne živi sam, pa ako ja nemam namjeru tužiti susjeda kat iznad, koji ima bušačke manevre svake nedelje poslije podne, jer znam da je čovjek pilot i da ne može bušiti kad ga nema doma, onda mi je preglupo ako mene tuži žena koja ni ne živi u mojoj kući, samo zato jer ju smeta da pas zalaje jedanputa dnevno po dest vau vaua. Nju to užasno dekoncentrira dok valjda broji očice na đemperu koji hekla. Stvarno mi nije jasno takvo prenemaganje. Tužila nas je za takve stvari da mi je to i blesavo pisati. Kad sam u vrtu gledam na sve strane dal me tko gleda i dal će me za nešto nepoznato tužiti, tko zna što se još ne smije, a da ja to ni ne znam. Osjećam se kao tat na vlastitom terenu i pomišljam na građansku tužbu jer me počelo to zaista smetati da mi netko konstantno 10 godina visi za vratom i opanjkava me gazdama koji ne žive tu i pojma nemaju kaj je istina, a kaj laž i sigurno prije vjeruju finoj Njemici, nego nama, razvratnim neugodnim auslenderima sa psom i malom vrištavom djecom. Zadnja tužba je izazvala revolt kod stanodavca koji nam se zaprijetio otkazom zato jer pas laje i piša po tuđem dvorištu. Ma prekrasno, a nije me tužio onaj u čijem dvorištu je pas kao pišao već osoba koja nema dodir sa vrtom. Ne mogu vjerovati kolika je umobolnost na djelu. Što sad učiniti?
Indisponirana Kiki...
Odlučila sam ne puštati više psa nikako u dvorište jer ne znam što da drugo radim. Samo na lancu i to dok smo svi vani. Sad ju vodim tri puta dnevno van, a od toga ujutro i navečer na dugu šetnju daleko od kuće, da se pas na miru izlaje u prirodi i istrči kako se spada. Prije bi je, zavisno o vremenskim prilikama često puta preko dana pustili u dvorište da se malo promuva jer pasja princeza ne izlazi na šetnju kad puše jaki vjetar ili nedajblože pada grozna mokra kiša. Na žalost sad dolazi lijepše vrijeme i kujica bi rado zajedno sa nama bila vani na travi ili sjedila meni u krilu na terasi ali to neće biti moguće. Malo mi je besmisleno držati djecu vani, a psa ostaviti unutra posebno kad se oni vole igrati zajedno.
Naravno da sad pomišljam da joj vratim istom mjerom, tj. tužbom za maltretiranje i ugrožavanje privatnosti.
Pitam se da li netko ima neki pametan savjet...
|
16.03.2006., četvrtak
Iskoristimo raspoloživu radnu snagu!
Ovako je napadalo onu noć kad je pao blog po ko zna koji put. Baš sam se htjela hvaliti sniježinom koja mi se pripetila u dvorištu i okolici iz čista mira, a ono - šipak.
Klinci su naravno, poludili od sreće, zajedno sa šašavom džukeletinom, koja je ludovala kako to samo cucki znaju.
Trebalo je tu snježinu i počistiti nekako, bar da se može proći s kraja na kraj dvorišta. Za to sam zadužila i blizance. Rekla sam im da nema ručka dok ne počiste sav snijeg.
Dugo im je trebalo ali su posao obavili vrhunski. Kaj velite na to?
|
13.03.2006., ponedjeljak
Dobili smo čizmice na dar...
Naša dobra prijateljica Bayasaa darivala nas je sa zakašnjelim novogodišnjim poklonom, koji je poslala njezina majka iz Ulan Batora za naše gusarske pišmolje. Čizmice su to nadasve eko izrade jer ih je mama sama radila i krojila i šivala i ukrašavala, a to je kod njih nešto kao nama zašiti otpali gumb na košulji. Ili se to samo meni čini jer nikad nisam bila tamo, a želim si to odavno, još puno prije nego sam Bayasu uopće i upoznala. Ulan Bator, pazi me se, stižem! A do onda ćemo guštati u tim malim poklončićima. Sad su dečki u kompletu sa onim dolamicama. (Sjeća li se itko?) Slikat ću ih sutra u kompletu. Jedino što smo omanuli je šišanje. E to se kod njih sasvim drugačije radi nego kod nas. Prvo i prvo, dečkići se ne šišaju nikako prvu godinu ili dvije, onda za to mora biti poseban dan koji Lama gleda u kalendaru i tek se tada može šišati prvi put. Zatim to za sobom povlači naravno i veliko slavlje jer oni kao pravi usvojitelji svih praznika, počevši od onih komunističkih, a završivši na njihovoj budističkoj vjeri, slave sve što se da. Ali sa ovim se počinje, znači prvo šišanje je znakovito. Ja sam svoje očerupala već davno jer sa tak gustom kosom bi do sada krepali od vrućine, za razliku od malog im mongolskog prijatelja Nomunbilega koji se rodio sa čelavom glavicom i sad ima 16 dlaka i 6 centimetara duge lasi. Sa tom frizurom zaista može pričekati na šišanje još nemali broj godina.
Nomuna i Bayasaa
Nyima u novim čizmicama
Namuka se skriva od fotača...
Nego što sam vam zgodno još željela reći. Došli mi kod Bayase i naravno da smo bili počašćeni sa nekom poslasticom iz njihove tradicionalne kuhinje. Ovaj puta su to bili jastučići punjeni vegetarijanskim nadjevom, specijalno zbog mog debelog koji je nemesomrs. Bilo je to jako dobro sa fino začinjenom salaticom od friških malih paradajzića, a kasnije smo futali ko mali i malo veći prasci ali to su čari vegetarijanske klope. Nakon klope njen muž je otišao štrebati u studentsku knjižnicu, a Bayasa je sa dvorišta dofurala jednu najlonsku vrećicu i iz nje izvadila dotične čizmice. pitala sam se još zašto ih je tamo pohranila i kako se nije bojala da ih tko ne ukrade ali umalo mi je postalo sve jasno. Ma zapravo ne umalo, malo duže mi je trebalo i bilo je puno prekasno za to saznanje. Obukli smo klincima čizmice, a oko njih se proširio miris štale. Ma reko baš fino miriši i još me Bayasaa gleda kao da sam s Marsa ruknula i ne kužim ja ništa dok nismo došli kući i ja čizmice prezgodne, stavila na vidno mjesto u dnevnoj sobi. I skužim u jednom momentu da kod nas iz nekog razloga smrdi ko u zadnjoj štaletini i to ne bilo kojoj već kao u zoološkom vrtu u društvu neke rogate marve.
I tada mi sine! Jakovi!!! Te su čizmice iznutra presvučene jakovim krznom, tu nema zime ali ima smrada i to kuguarskog, tj. pardonček, jakovskog. I sad mi bljesne da ih je žena držala u vrećici ali ne u kući i trk u kuhinju po vrećku i to platnenu, da se bolje zrače. Dobile su šup kartu na terasu i to u prvoj rundi, ali jako smrdljivoj...
|
10.03.2006., petak
Kakvo blago krije poštanski sandučić
Kako me jučer silno naljutio jedan petparački magazin koji huljski ubacuju u sandučiće bez obzira dal na njemu piše velikim slovima: " Ne ubacuj u njega nikakvo reklamno smeće" ali to naravno one koji od toga profitiraju a to su uglavnom penzioneri sa nekom mizerijom od penzije ili školarci kojima je to džeparac, ne fermaju ni dva posto, pa svako jutro, podne ili večer u njemu osvane brdo raznoraznog šarenog papira koje nije dobro ni za bastlanje jer su stranice presjajne.
Uglavnom, to je neki super komični katalog koji se sastoji uglavnom od svih mogućih patenata koji su valjda u proteklih 10 godina napravljeni u Njemačkoj, a bojim se i šire. Ne možete pojmiti koja je to gomila bespotrebnih stvari koje bi vam kao trebale olakšati život ali vas i zatrpati u smeću. Smeću od besmislica. Tako recimo naslovnu stranicu krasi prekrasna porculanska lutka djevojčice u krinolini, visine ni manje ni više već punih 70 centimetara. Iskreno rečeno, da takvog monstruma vidim kod nekog doma, gadno bih se prepala jer je napravljena kao prava. Uglavnom jezivo i sve to za samo 19,95 eurića. (Glupa američka tastatura naravno nema znak za euro).
Ova ne košta takvu siću ali nije bilo slike, pa vam evo ova za 2,500 eura, kolekcionarski primjerak. Pa ko voli nek izvoli.
Nakon toga je uvod u ovo remek djelo neukusa i kretenizma, gdje vam na dve strane objašnjavaju da svaka moderna žena mora u svom domu posjedovati sve te stvari. Pa između ostalog i plastičnu uru u obliku sove ušare veliku oko 40 cm, koja ako ne krasi vaše predsoblje vi ne možete nikamo stiči na vrijeme. Točno tako je naslov ove genijalne stvarčice koja će biti vaša za sitnih 14,80 bez baterija, a za njih ćete izdvojiti sitnicu od nepunih 6 eura, dok takve iste baterije iza prvog čoška možete kupiti za 70 centi. Zatim nešto što mi je prvo zapravo i zapelo za oko i što bi rado bacila u glavu onome ko je tu knjižicu izmislio, pa onom ko ju je meni poslao bez da me pitao dal to želim, a zatim i onom ko ju je ubacio u moj sandučić. Riječ je o fantastičnom primjerku stolne lampe od skoro pravog kristala, kao što su naglasili u naslovu, za izuzetne trenutke u mom životu, a ono najgenijalnije u svemu je, što je podnožje zapravo ura. Sad bi da sam prava već imala dvije prekrasne ure koje bi me stalno podsjećale da mi nezaboravni trenutci zapravo prebrzo odmiču i zato se genijalan izumitelj dosjetio jadu i napravio lampu tako savršenom da se gasi na najmanji dodir skoro kristalne lampe. Pomislite samo da imate doma nemirnog mačka koji se smuca oko svega, pa tako i oko te lampe, pa to bi bio čisti lajtšou. Dovraga i bestraga, pa to si svakako moram kupiti jer nemam mačku, a pas makar ponekad ponašanjem podsjeća na nju ipak to nije i ne hopše po stolu. (Hajd bar nešto.)
Zatim su tu prekrasne plastične papige na ružnom panju boje dreka, za samo 14, 95 eura. Ne, još nisam otkrila skriveni smisao ali sigurno ga imaju. Možda mi odaju tajnu ako kupim desetak komada...
Slijedeća genijalna stvar koja se kod njih može naručiti je humus kalifornijskih glista. Slika pokazuje dvije tegle. U jednoj je žgoljava roza begonija, a pored nje u drugom loncu je prekrasna velika crvena. Ne kužim još uvijek što je pisac time želo reći, dal da od tog humusa begonija promjeni boju ili da su roze begonije malo zakržljale u razvoju. No da. Ima još... ali mislim da vam je i sad već dosta pa ćemo nastaviti nekom slijedećom prilikom kad mi opet bude pun sandučić smeća.
|
08.03.2006., srijeda
Kako nas je zameo snjeg dok su nam Ivo i Nika bili u gostima...
Ivek je uspio dobiti koji dan slobodnog, a da mu se ne oduzima od godišnjeg pa su nas Nika i on došli malo obići što i nije neka mudrost ako ti mama posudi auto. Ivek nam je donio na poklon delicije iz svog radnog mjesta. Pravu zahericu i prave torinske profiteroe i to ni više ni manje već punu tepsiju. Planuli su na jen, dva, tri. Uostalom, možete misliti. Sad se vi ziher pitate pa gdje to Ivo radi i što je s njegovom agronomijom ali to je suvišno pitanje, na koje vam iz čiste ljenosti ne želim odgovoriti. A gdje momentalno radi, ću vam reći, pa svi oni koji se zateknu u Beču ili tamo nesretnim spletom okolnosti žive, nek malo navrate na kolače i kavicu, možda dobiju i popust na količinu ;))
Klinci su okinuli na velikog bracu i da ih što manje razdvajam, dok je još Ivek tu, smjestila sam ih nehumano u spavaću sobu, a mužić i ja smo se diskretno povukli u Lukinu bivšu, koja sad glumi radnu. He he. To je višestruka korist. Prvo je, da se malo više druži sa mini braćom, pa onda malo manje humano, da se mi napokon možemo naspavati bez cendranja po noći, a onda zadnje i najvažnije, e da im ne padne štogod nesmotreno na pamet još najmanje 10 godina. Do onda će blizanci već stasat pa mi neće biti toliki bed. A i zaželjet ću se ponovo (možda) male djece. Sumnjam, al nikad se ne zna. Tako da smo se sad trajno preselili na ćorku u drugu sobu i sad svi zajedno mirnije i sretnije provodimo noć. No da, zastranih maksimalno...
Snježina je počela zasipavati na široko već navečer u četvrtak. Nika i Ivo su došli oko podneva, a već poslijepodne ga je bilo nezanemarivo po dvorištu. Padao je muški cijelu noć i slijedeći dan, a i na dalje sporadično. Ni sad nije ništa bolje. Od jučer ga je napadalo još 10 cm, na postojećih 50-60. Što je sve samo ne malo. U nedelju su objavili elementarnu nepogodu prve kategorije. Naravno, ne moram reći da ni avio promet nije tekao normalno, dapače, puno je korektnije reći da nikako nije tekao, bez obzira što su sve ralice iz okolice zajedno sa svim raspoloživim vatrogascima čistili non-stop piste. Eh da mi je bilo bvidjeti taj kaos tamo. No kaos je bio i kod nas zato jer su ralice bile negdje drugdje. Zato se sasvim uredno moglo sanjkati po cesti i ako ste te sreće da imate konja, mogao vas je sasvim slobodno vući po cesti, a da vam pri tom nitko ne trubi.
Sad malo o kolačima i klinčadiji...velikoj i maloj...
Ivo reže tortu
Dawa uspješno puše...čak gore nego vuk iz priče o tri preščića
Dawa plješće kako je prekrasno ugasio svijećice, a da pri tom nije jako popljuvao tortu...
Nyima opasni puhač...
Kako je Ivo lijepo odrezao šnite, baš ko pravi majstor :))
|
07.03.2006., utorak
Premijera
04.03.2006., subota
Vi se sigurno svi sjećate Ahila, mog vrsnog moderatora Sitnih Riba, sa kojim sam se našla na kavici kad sam zadnji put bila u Zagrebu?!
Danas ima veliku premijeru svoje kazališne predstave. Predstava je već bila probno prikazana za djecu i ovo su vijesti u lokalnim novinama i osvrt na to...
Image Hosted by ImageShack.us
Što o tome svemu kaže glavni i odgovorni, pročitajte kako slijedi...
"Sutra je moj veliki dan:))) jupijeeeee
Napokon premijera moje male predstave. Prije otprilike osam mjeseci sam je prvi put stavio na literarni kutić internet monitor foruma, nešto kasnije sam je kompletnu stavio na ovaj blog, a sada ću je napokon i vidjeti. Strašno, ali straaaašno sam uzbuđen ako me herc ne klopi prije početka premijere onda budem živio dvjesto godina.:
Dakle čast mi je i zadovoljstvo obavijestiti Vas da će sutra, u subotu, premijerno biti prikazana kazališna predstava za djecu- ZBRKANE ČAROLIJE u izvođenju dječjeg kazališta IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ - SL. Brod.
Početak predstave je u 17 sati, mjesto: Kino Hrvatski dom, Mesićeva ulica, Sl.Brod
Režija - Serđo Dlačić
Scenografija - Miljenko Sekulić- Sarma
Glazba - Igor Karlić
Tehnička potpora- Ana Majetić
Glume-
Stanislav Hudi
Mladen Majetić
Anamarija Vlajnić
Darija Vlajnić
S obzirom na reakcije prilikom pretpremijernih izvođenja predstavi se predvidja svijetla budučnost:)))
Ovo zadnje nisam ja napisao, tek toliko da se zna:) to je isječak iz novina:)
Tadaaaaan sutra je taj dan...valjda me nebu srce..."
Svi koji su u blizini nek se smatraju pozvanima, navodno će dijeliti i grickalice ;)))
- 00:16 - Komentari (11) - Isprintaj - #
# O, kako ste dragi samo, oboje! (KGB 04.03.2006. 00:25)
# Bok (Lukica 04.03.2006. 00:34)
# Ajd nek im je sretno! (lorraine 04.03.2006. 00:41)
# čestitke! želim im puno uspjeha i nadam se da će jednom gostovati i u Zg-u. (Lucy Fair 04.03.2006. 14:05)
# Sretno! (jja 04.03.2006. 14:21)
# daleko mi je... (ina 04.03.2006. 14:39)
# Nisam u blizini. U daljini sam.:)) (sklblz 04.03.2006. 14:53)
# Srdačan pozdrav iz hladnog Zagreba! (DIDA 04.03.2006. 15:23)
# nek prodje da bolje nemoze ;) (svrshi 04.03.2006. 17:24)
# čitajte bez obrva! (koka 3 04.03.2006. 17:57)
# Čitala sam u novinama. Neka je sa srećom i puno publike! (chablis 04.03.2006. 19:15)
|
Losar bio Losar prošao...
#
02.03.2006., četvrtak
Image Hosted by ImageShack.us
Sutra mi dolaze napokon Ivo i Nika iz Beča. Istina, samo na 4 dana ali šta se može. Danas sam u to ime i zato jer je Ivo alergičan na prašinu, dubinski sredila dnevnu sobu u kojoj se u zadnje vrijeme baš nije pretjerano pazilo na to. Igračaka je bilo posvuda, samo kaj se nisu počele penjati po zidovima, ko ovi moji zalutali pauci. Naravno, sve te stvari koje su se duže nalazile zaturene ispod recka ili kauča, na sebe su nahvatale ogromne muce koje su u sebe pak apsorbirale svu prašinu iz okolice. Ja se baš ni ne dičim time da svake večeri za blizancima pospremim baš sve igračke, obično sam već tak crkavela da ih samo šutnem da mi nisu pod nogama i da još ne zviznem prek nečega. Ne pada mi ni na kraj pameti da se zavlačim pod namještaj i skupljam na jednu stranu kocke, na drugu autiće, a na treću nekaj peto. Ali danas sam to obavila picikato sa specijalnim sjajem. Jest da bi to sve bilo brže i elegantnije obavljeno da je Dawa želio spavati kad i braco ali ne. On se probudio nakon što je hausmaister krenuo čistiti onih 10 cm friško napadalog snijega u zadnjih 10 minuta u intermezzu između dvije sniježne mečave i naravno sredio Dawu koji je pao vjerojatno tek u prvi san. I tako je mali harambaša motao svoju smješnu znatiželjnu njuškicu u svaki kutak koji sam ja čistila i svaki put kad bih izvukla neku igračku koju dugo nije vidio, pao bi uzdah sreće i oduševljenja tipa, Oooooo, Aaaaaa, Ohoooo i tako redom. Uz njega nešto suvislo raditi bilo je ravno harakiriju. Bojao se usisavača za prašinu i vriskao je svaki put kad bih ga uključila, što je naravno bilo svako malo jer tu prašinetinu je trebalo uhvatiti na djelu, a ne da mi kidne nekamo i zavuče se još dublje u kut ali vrag mu nije dao mira i svaki čas bi ga malo piknuo da proba jel je živ i hoče li mu vratiti istom mjerom. Na kraju se ufao i paliti ga i gasiti, posebno gasiti baš u trenutku kad bih bila duboko zaronjena ispod kauča.
No da, bez obzira na malog gnjavatora koji se nadobivao i po prstima, a i po turu, uspjeli smo to zgotoviti na obostranu sreću i veselje.
Jučer je bio Losar party na koji nismo išli jer je dragi morao završiti neki projekt do prekjučer u podne. Sve u zadnji čas, strava i užas. Mrzim to, a i mrzim što nismo išli na proslavu tibetanske Nove Godine. Veselila sam se tome već zadnjih par mjeseci i na kraju naravno pljuga. Još nas je Rinpoche zvao telefonom da nas podsjeti ako smo kojim slučajem zaboravili. Vidi se da živi u Njemačkoj već par godina, jer je skužio gdje su ljudi slabi, tj. što pamte, a što ne. Uglavnom vole da ih se podsjeti, to ti je. Trebali smo se naći i sa mojom mongolskom prijateljicom Bayasom i njenom porodicom, njena mama je blizancima napravila prave mongolske čizme od jakove vune koje su komplet sa onim dolamicama koje smo već dobili i to mora da ludo izgleda. Ali valjda ćemo se zaletiti do njih ovih dana, makar da razmjenimo zakašnjele novogodišnje poklone. Mongoli slave kinesku Novu Godinu i onda se napravi preko 1000 momo okruglica. Pojede se za Novu koliko ide, a ostalo se pospremi u duboko i tokom godine se vadi svaki put kad u kuću dođe novi gost ili onaj koji nije bio za proslavu. Tako da nas i momo čeka.
Večeras nakon što sam pospremila pingvinčadiju na spavanje, uputila sam se u moj omiljeni dućan gdje imam svoj privatni parking. Neki sigurno znaju o čemu je riječ. Natrpala puna kolica uglavnom voća i povrća, sireva i ostalih takvih sumnjivih đakonija jer su moji naravno vegetarijanci. I doguram to čudo na blagajnu, a sve u 5 do 8, a kaj mogu kad su klinci zalegli tek u pol 8. Izbacim sve na pokretnu traku i onako umorna i izbezumljena pokušah ukucati pin svoje kartice. Jednom, ćorak. Drugi puta isto. I tu me počne lagano loviti panika, pa kak sam mogla pin zaboraviti, pin svoje vlastite i jedine kartice, koju koristim svaki dan jer sa kešom rijetko idem u kupovinu. I probam treći puta i popuš do neba. Padne mi mrka kapa, a iza mene čeka nemali redić koji polako kipi jer je već kasno i što oni više lude, to se ja manje mogu sjetiti svog glupog pina. I tu krenem zvati doma ali dragi nije nikad ni čul koji mi je pin, a kamo li da zna nešto o njemu, zovem Luku u Zagreb, reko, on zna, uvijek je dizo loviu sa moje kartice, ziher se sjeća. I on ni pet ni šest veli, ne, ali mislim da je 14 ili 28, mislim si je 28 ludih magaraca i 14 bezglavih nosoroga protrčalo tvojim mozgom, tumplane blentravi. Joj. I mozgam mozgam i muči me ta nula koja mi se odnekud stvorila, a nekako mi je mam čudna bila, ma koja nula crna, pa ja uopće nemam nulu u pinu. O dovraga i bestraga i tad se sjetim. Dobro, sva je sreća da je dečko sa kase sredio ostatak ekipe koji su čekali da ja rodim broj, tako da sam ostala sama i dosjetila se jadu kad mi je malo panika popustila.
Evo šta previše posla i iscrpljenost naprave čovjeku. To jest ženi. Meni.
- 00:40 - Komentari (21) - Isprintaj - #
# kao prvo pin: upisati ga u mobitel pod:"P"...:) zatim usisavač koji je valjda svakom djetetu prvo zastrašujući, ali se začas priviknu..htjela sam Noi kupiti neki dječji i našla sam jedan prekrasan ali je naravno rozi, Barbie i drugačijih nema..iz čega naravno proizlazi da su usisavaći već od malih nogu namjenjeni samo nama, ženama....:):):) (koki 02.03.2006. 07:47)
# Moj macak se boji usisivaca ko sam vrag. (xiola bleu 02.03.2006. 08:03)
# pusa za jutro, ja palim na posao, ali stigla sam sve procitati ;-) (non´sen 02.03.2006. 09:17)
# baš si me dobro nasmijala s tim pinom :))))))))))))) kolega me poprijeko gleda, trebam radit (ili barem učit) a ja visim na blogu, i još se cerekam naglas!! glede usisavača, mom malom sinu služi kao điha-điha, i nekad mi je baš žao što ga se ne boji, moš mislit usisavanje, kad drljaš malo čudo koje jaši po saugeru, stišće ono dugme za uvlačenje šnjure...ma znam da moš mislit..ženo. ti. (dva 02.03.2006. 10:49)
# no da, kod takvih stvari ne smiješ razmišljati...ko onaj vražji jmbg ili telefonski broj od doma...sve ono što inače stisneš memo pa neki broj...fuck! (rudarka 02.03.2006. 10:53)
# za pamćenje pina preporučam mnemotehničke metode (da, one sa magarcima i nosorozima), a za usisivanje pričekaj još malo pa upregni žgadijicu. ja sam svojima prodala foru da je usisvač zmaj i lukavo ih navela da igraju igru 'zajaši zmaja, idi do kraja'. to 'do kraja' znači i prašinu ispod kreveta. i tak su se one igrale i ganjale po 2-3 sata i nekaj bi, usput, slučajno i počistile. čemu davati po turu, kad ih možeš iskoristiti za dječji rad (što je isto zakonom zabranjeno, šmrc):)) (Lucy Fair 02.03.2006. 10:54)
# Meni su svi pinovi u mobitelu, pod raznim fiktivnim imenima nepostojecih ljudi ... tako ja znam gdje su, a ako mi netko drmne mob, opet nece znati koje su pinovi a koje brojevi ... (neutrino 02.03.2006. 11:30)
# ja sam se sad probala sjetit mog pinai pojma nemam koji je...a znam ga bez problema inace...hmmm (Bridge 02.03.2006. 13:49)
# aha sad znam! (Bridge 02.03.2006. 13:49)
# Često koristim pa nikako da zaboravim taj PIN! Hehehe, samo čekam prvi put! (KGB 02.03.2006. 15:32)
# Pozdrav!!!!!!!!!!!! (sklblz 02.03.2006. 18:39)
# ajoj, ja pamtim sve te brojeve i tako to, ali kontam da kad zablokiras ajme meni. :) ma bas si ti cool :) (ina 02.03.2006. 21:32)
# Definitivno....zakon si!!! Javi mi se koji put i daj mi koji savjet kako da poboljšam svoj blog...pusa....kikaaaa (kika..... 02.03.2006. 22:14)
# haha, opet jedan od onih svakodnevno-običnih, a uvijek pomalo pomaknutih postova... ja sam pin upamtila kao "svekrovo godište + godinu starije godište od mene", zasad funkcionira... (Poli 02.03.2006. 23:37)
# zanm kako će zvučiti mazohistički, al' meni najdraži tvoji postovi kad si sp***ena, guštan u svkojakim zapletima, eto...nemoj se ljutiti..ili u stvari ljuti se pa će biti zanimljivih postova;))))) (zmany 03.03.2006. 09:56)
# Skroz te razumijem i suosjećam s tobom. Ja se ponekad bojim da kad odnmaknem krevet da će mi jednom i neki mrtvac iskočiti. Teško je biti majka male djece i domačica, sve i svugdje stići, imati uredan stan. Po meni najteži posao. Meni odlazak na posao izgleda kao odmor :)))))) (Tara 03.03.2006. 13:30)
# Joj bas me nasmijalo ono u vezi usisavanja, a ja isto rijetko imam gotovine kod sebe jer ama bas sve sam navikla platiti karticom. jedino ako tri puta zaredom ukucam krivi PIN moja kartica se blokira, tak da se nastojim doooobro skoncentrirati izmedju drugog i treceg unosa ;-) I imam dvije nule u pinu...te za svaki slucaj On zna moj i ja njegov. (jja 03.03.2006. 18:43)
# nikad ne koristim kartice - nikad....iskljucivo gotovina i kraj price...kao prvo, tako manje trosim a kao drugo niko ne zna na sta trosim...popust na gotovinu cesto postoji i nikad nije zanemarljiv...zbilja puno radis i nije ni cudo sto si preumorna...kisss (reginaelena 03.03.2006. 19:20)
# jojjoj, ja sam jednom tako pin od mobitela zaboravila, a imam isti vec valjda tisucu godina.. sjetila se nakon jedno pola dana;P (PinkEye 03.03.2006. 22:56)
# moram komentirati cvijet jer je fenomanalna slika! (Alterego iliti Celebrity 03.03.2006. 23:14)
# Ane, ne, ne bih ja propustila tibetansku novu godinu! Kaj se tiče pina, i meni se to jednom dogodilo, točnije dala sam karticu koju nikad ne koristim pa normalno da nisam znala pin, a pojma nemam zakaj sam samo nju imala u novčaniku, ni jednu drugu, ni gotovine ništa. Sve sam lijepo ostavila na blagajni, sjela u auto i otišla doma. kupovina je obavljena drugi put, ne na istom mjestu jer me bilo sram! (chablis 04.03.2006. 19:14)
|
Nepredviđena situacija
28.02.2006., utorak
(2. priča za SF natječaj koji istječe danas u ponoć. Kad se pišu priče nego zadnjih 5 minuta... ;))
Temperatura je divljački rasla, svakim trenutkom sve više i više. U jednom momentu prestala sam se doživljavati, kao da sam prestala postojati u svom fizičkom obliku. Tijelo je zahtjevalo nešto od mene ali um to više nije pratio. Okrenuo se na unutra, uvukavši se sam u sebe kao rak samac u puževu kućicu. Zvjezde su se rojile u vrtlogu neviđenog derviškog plesa, u tišini, a opet je oko mene vladala silna buka, buka koju nisam željela primjetiti kao nešto moje, nešto od mene, već sam potiskivala tu mogučnost u najdalji kut svijesti. Brzina je bila neviđena, svijet je postao jedan vrtlog treperavog svijetla i povukao me u svoju srž.
Tama sa razljevala polako i tromo kao krv koja ističe iz vene. Tišina je nalegla dubokom prisutnošću daveći u sebi svaki pomisao na zvuk. Osjetila sam se u trenutku. Bila sam tko zna gdje i tko zna tko sam bila. Pomisao o spajanju sa svijetom bila je odbojna. Odurna. Zvjerska. Nisam željela ni misliti na tu soluciju. To nije bio izlaz. Bilo je to mučenje. Ostati ću u tami i miru u sebi. Nešto mi je u mozgu počelo kuckati, tiho i jedva primjetno. Pokušala sam ga zanemariti, nije išlo. Obratila sam mu pažnju, naprosto da vidim što me to mući. Kuckala je bol, pulsirajući u nekom samo sebi poznatom ritmu. Ritmu koji mi je bio poznat, ritmu koji je ulijevao povjerenje. Slušala sam taj ritam sa sve većom i većom pažnjom. Govorio mi je nešto, učio me. Davao znakove, kao morzeovi znaci. Kao pumpa, ritmički, slijed bez prekida... prepoznavanje je došlo trenutno sa bljeskom svjetlosti koje je prodrlo kroz poluodškrinuti kapak. To kuca moje srce. Oko mene se rasula svijetlost kao najjače sunce u podne za vedra dana na pješčanoj dini u debeloj pustinji.
Nije boljelo kao što sam mislila da hoće. Bilo je samo malo peckavo, malo neugodno. Oko mene je bilo samo svjetlo. Svjetlo i ništa drugo. Prva asocijacija je bila knjiga mrtvih i jasno svjetlo ali ja sam živa i kuca mi srce. U ritmu. U mom životnom ritmu. Ništa nisam mogla razlučiti u toj svjetlosti. Vrijeme je za pokret. Lijevo ili desno,
tako je svejedno. Instinkt ili nešto drugo, govorilo je lijevo. Krenuh u tom smjeru. Polako, noge su klizile po nekoj čudnoj podlozi. Ništa od otpora, sve je bilo kao kroz plitku vodu na staklenom tlu. Spustih se pipajući ispred sebe u svjetlost
jednako nesigurno kao da guram ruku u najdublji mrak. Dodir ničega na mojim prstima. Tako bolno nestvarno. Dodir ničega na prstima. Ništa je prošlo kroz moje ruke i nekamo nestalo. Osjetila sam ga dok je prolazilo u mislima. Ili sam samo mislila da ništa prolazi kroz moje ruke? Ludilo se ponovo počelo kovitlati u mom umu.
Sjećanje se javilo kao na poziv. Hm, možda sam mu i uputila poziv, tko bi to više znao...
To je bio naporan tjedan. Škola me prebukirala ako se mene uopće može nečime prebukirati. Voljela sam maksimalne izazove za moje koordinacijskoorganizacijske sposobnosti. Znala sam si redovito, onako, za vježbu, natovariti program koji ne bi normalna osoba završila za mjesec dana. Ja da, i to u jednom danu. Čisti izazov. Hiperaktivni um je ludio. Kljućalo je u njemu ko u vještičjem loncu. Radila sam uz to i vježbe. Nema smisla da zakržljam ovako neaktivna. Proljeće je polako bilo na izmaku, ljeto samo što nas nije dograbilo. Bio je to spas za moj sustav ali ne i za mene. Ja nisam moj sustav, mi
smo odvojene cijeline. On i ja. Ha ha. Oduvijek. Naprosto ga ne priznajem, mislim da su mi negdje podvalili olupinu od tijela. Samo me kočilo. Ne razumijem zašto drugi imaju astralna tijela, a ja se moram sa ovim navlačiti. Kvarljiva roba. I vječno gladna. Nikako na zelenu granu. Slušala sam zadnje predavanje ove godine, kad se nesretno tijelo počelo naglo zagrijavati. Nije da mu je to prvi puta ali ovako još nije bilo. Nisam stigla ni reagirati već je bilo na podu. Ekipa je došla u času. Oni su sazdani kao i ja, od čvrste misaone građe. Jedino su im te polimerske zamjene za tijelo, bile u najmanju
ruku smiješne. Šest ruku i tri noge, čista komedija. Nisam im mogla reći da u torbici za pojasom imam inekciju sa koktelom koji si zapucam u mišić kad mi se ovako što desi. Oped to hlađenje. Sistem je star i zapravo za baciti. A uvalili su mi ga na neviđeno. To im nikad neću oprostiti. Smjestili su mi pušku sa bezbrojnim problemima, a mogla sam
već odavno promjeniti galaksiju. Ali ne, ja imam stari model, prokleto stari dotrajali sistem sa lošim hlađenjem. Pa ni jedna me krstarica ni u bunilu ne bi primila u svoja intergalaktička njedra, da im još zakurim pol broda.
Davala sam im mig očima ali nisu trzali. Ubacili su me ko staru kantu i odfurali sa sobom na rekonstrukciju. To će potrajati, a ja se ničeg neću sjećati. U mom ugovoru piše da mi to ne smiju napraviti i da moram ostati budna. Imam taj status ali sumnjam da će se uopće udostojati da to provjere. Administracija i zdravstvo je ostalo isto. Metuzalemi na vlasti. Katastrofa širokih razmjera. Može ih izigrati samo moć, a ja tu nisam baš neka jer da jesam ne bi sad bila u
letjelici za repararium.
Prozirna kupola ljeskala sa na suncima. Do pola je lijeno plivuckala na kristalnoj vodi. Tako se bar činilo. To je vjetar namreškavao kristalnu vodu ili se ona pravila da puše vjetar, ko bi to sad znao kad tijelo kuri i ne dozvoljava mi percepciju. Joj kako me to ljuti. Uveli su me u prostoriju i svukli do gola, naravno nisu pogledali u torbicu. Kao da sam lutka, a ne živi komad nečega. Smjestili su me na centripetalni kotač. Stigao je jedan od bolničara sa omamljivačem.
Dovraga, znači nisu pogledali u dokumente. Mrdala sam luđački očima u pokušaju da im sretnem pogled. Ignorirali su me maksimalno. Pričali su između sebe viceve, a ja kao da sam im usputna radnja. U jednom trenutku u umu mi se pojavio strah. Dovraga, samo mi je još on falio. Obično napravi više štete nego koristi, a tako će biti i sada. Bojim se...
Sekundu prije nego mi je manijak zabio iglu u bedro, u salu je uletio odred u crno obučenih spodoba. U velikom stilu, namlativši ekipu za hitne slučajeve pograbili su moju olupinu i prebacivši je u neka kolica za instrumente izguraše me na hodnik, pa pravac van. Bila sam šokirana prvo strahom od igle i nesvijesti, a sad i cijelim nepredviđenim događajem. Koji su ovi i što je to sad? U dvorištu repararijuma čekao je mali intergalaktički mlaznjak za deset osoba. Istovarili su me ko kantu za smeće bez ikakvog dužnog poštovanja i sad bi od mene čuli jezikovu juhu ali nisam mogla ni usta otvoriti, a kamo li se nešto objašnjavati sa njima. Otvorili su vrata na dijelu za prtljagu i ubacili me kao vreću krumpira unutra, u debeli mrak. Čula sam kad su zalupili vrata i upalili motore. Slijedećih ne znam koliko minuta ili sati ništa se bitno nije promjenilo, tama je pokrivala moje vidno polje, a motori su i dalje ujednačeno brujali. Bilo mi je starašno dosadno pa sam si zadavala matematičke jednađbe da mi vrijeme brže prođe. Odjednom se pojavilo ničim izazvano bijelo blješteće svjetlo koje me prvo zasljepilo, a onda i razljutilo jer mi je išlo ravno u oči koje su me ionako boljele i pekle usljed visoke
temperature koja se vjerojatno još i pojačala odličnim tretmanom u letjelici. Pokušala sam žmiriti ali znatiželja je bila dio mene, a i moglo bi se nešto desiti, a da ja nemam uvid u to.
Odjednom je letjelica promjenila visinu i zokrenula nekuda, da bi nakon par minuta sletila prilično grubo i nevješto na neku vrlo kratku pistu jer je kočenje bilo škripavo. Kamo li me to vode ovi netalentirani tipovi, pitam se ja. Istresli su me iz prtljažnika i odvukli držeći me za jedno stopalo. Nisam mogla doći k sebi od šoka. Ovo je bio bezobrazluk svemirskih razmjera. Sad mi je bijes počeo izlaziti na uha van i još malo i ja ću eksplodirati od muke. Bacili su me pred vrata od nekog staklenog lifta, okrenuli se i otišli. Dovraga, kakva je ovo sprdačina sad. Gdje sam, zašto su me oteli i kud su me doveli i zašto, je frcalo na sve strane oko mene. Nebrojena pitanja su se množila, a odgovora niotkuda.
Nakon par neizvijesnih minuta, otvorila su se vrata lifta i dva robota su me pokupila i liftom odbacila do "moje" sobe. Na krevetu je bila plava haljina kakve sam vidjela samo na slikovnim zapisima iz pretprošlog milenija. Bila je u najmanju ruku, nakaradno smiješna. Jedan je robot iz rukava izvukao dugačku iglu i sprašio mi ju u G točku. Živnula sam te sekunde, a i vratio mi se i dar govora. Prvo sam vrištala jedno 4 minute, a tad odjenula to čudo od haljine. Dečki su
me čekali kod vrata. Ništa pranje ništa poliranje. No dobro, kakva je situacija dobro sam prošla.
Na kraju hodnika dizala su se okovana drvena vrata, mora da su koštala ko sam vrag. Takve su se skupocijene stvari uvozile iz drugih sazviježđa. Kod nas toga nema već stoljećima, zapravo od predzadnjeg ledenog doba. Dečki su otvorili vrata i propustili me unutra, oni su ostali vani. Kao na straži, baš smiješno, kao da ja u ovoj olupini i mogu nekamo kidnuti, a nekako sumnjam da bi i mene netko više želio ukrasti...
U prostoriji je dominirao radni stol zatrpan papirima i knjigama. E to nisam vidjela nikad, a ni onda. Papire nitko od meni poznatih nije rabio. Bili su nepraktični i lako su se rasipali. Pismo bi izbljedilo i postalo nečitko već nakon 150 godina. Ko bi se stim zezao i zašto kad je postojeća tehnologija nudila bolje i kvalitetnije. Tip mora da je neki novopečeni nasljednik ili mafijaš koji se dočepao moći. Iza pisaćeg stola od poda do stropa protezala se polica sa knjigama, a u uglu je bio kamin. Vidjela sam ih samo na filmu. No da, a gdje je vlasnik svega toga? Okrenula sam se oko sebe i na drugom kraju sobe
ugledala u visokoj ljubičastoj kožnoj fotelji mladog i zgodnog tipa, kako zavaljen u krilu drži neku čudnu beštiju i gladi je dok ova ispušta grlene uzdahe i koluće žutim očima kao da je progutala kost ili kao da mi pokuašva nešto reći.
Mjerio me je pogledom kao rijetku zvijerku. Istina i ja sam njega tako gledala. Gledali smo se tako par minuta sve dok njemu valjda nije dosadilo i odlučio je prekinuti zapravo blesavu situaciju.
>"Dobrodošla na Kvistus"< veli on meni.
Na Kvistus! vrisnem Pa što tražim ovdje i kako sam tu dospjela?
>"Ja sam se drznuo oteti te jer zadovoljavaš neke sitne kriterije."<
Kriterije? Za što? Prostenjah polu u strahu od odgovora, a pola od muke jer mi je svašta padalo na pamet.
Kvistus je poznat po genetskim istraživanjima i sumnjivim rezultatima. Svoje su krajnje produkte moderirali po željama ludih naručioca i uglavnom sve zajedno je bilo na lošem glasu. Pričalo se također i da kradu ljude i modificiraju ih za svoje potrebe. Naravno, to je sve bilo rekla-kazala varijanta ali gdje ima dima ima i požara. Jedino što su imali vrhunske stručnjake koje su plaćali van poimanja normalnog svijeta.
No da, rekoh, pa kakve to veze ima samnom?
>"Ti mi trebaš kao stručnjak u svom fahu, znam da još nisi završila školu ali ova u koju ideš ionako ne pokriva tvoje talente i mogučnosti."<
To je istina ali kako vam ja mogu koristiti kad sam tek školarka?
>"Jednostavno, ja ti nudim školovanje u dobroj školi za uzvrat da potpišeš ugovor da ćeš po završetku za nas raditi najmanje 200 godina. I još jedna sitnica. U ovom tijelu ne možeš dalje, naši naučnici rabe zbog sigurnosti i praktičnosti samo astralna tijela. Znam da mlade lijepe djevojke vole prava tijela koja mogu obući u nove modne detalje ali nama je to nepotrebno. Nadam se da pristaješ na uvjet."<
Zvučalo je predobro da bi bilo istinito. Bilo bi glupo od mene da počnem vikati i skakati od sreće pa sam samo oholo rekla da trebam koji dan da razmislim o svemu.
>"Možeš, veli on ali samo pola sata, ionako smo izgubili previše vremena i energije. Osim toga inekcija će ti prestati djelovati kroz četrdesetak minuta."<
Dovraga, na to sam potpuno zaboravila. Uh, glupa inekcija i kratki fitilj... OK rekoh, pristajem na uvjete.
>"Odlično!"< Veli on i iz džepa na haljini izvadi ugovor i pruži mi ga. Bio je besprijekoran, znala sam to jer svaka greška bi i njih mogla koštati novaca i vremena, a i nije im se isplatilo. Uvijek sam se nadala da će moju genijalnost otkriti koji veliki šef ali to su, mislila sam samo puste sanje. Kvistusijanac utipka na ručnom komanderu par brojeva. U tren oka
stigoše roboti dječaci koji su čuvali vrata.
>"I još jednu sitnicu. Moramo te uspavati jer prelazak na astralno tijelo nije tako jednostavan postupak..."<
Pristala sam, a što ću drugo, pa to sam si tako ionako željela cijeli život, a sad mi to netko nudi na tanjuru i još sa prilogom.
Odšetali smo do laboratorija, legla sam na stol i čekala inekciju.
...
...
...
Sjećanje se javilo kao na poziv. Hm, možda sam mu i uputila poziv, ko
bi to više znao.
Osjećala sam se prozirna kao mjehur od sapunice. Kristalno čista i jasna, a opet ispunjena i čvrsta. Stisnula sam šaku, u njoj je bila snaga... Pored mene je stajao ogroman stvor nalik robotu ali sumnjive građe. Kad je vidio da sam se probudila, donio mi je ogledalo i stavio ga pred mene. U mene je zurila čudna životinja sa žutim očima. Otvorila sam usta da nešto kažem ali sve što je iz mene izašlo bili su čudni grleni zvuci...
- 21:40 - Komentari (15) - Isprintaj - #
# sada pozdrav, vidim d si se vrski potrudila, no sutra cu "pravo" citati (non´sen 28.02.2006. 23:52)
# Držim fige da pobereš pobjedu na natječaju! :-) (kulerica 01.03.2006. 00:50)
# tak ti je to kad ne čitaš ugovor! :)) (legasvega 01.03.2006. 07:27)
# ha, i baš G točka za oživljavanje :))) (kašeta 01.03.2006. 09:57)
# Priča je super!!! Na početku zvuči kao čisto duhovno iskustvo, a onda prelazi u SF. Ja jako volim i jedno i drugo. Držim ti "fige" za plasman. Jedina zamjerka (nemoj se ljutiti) središnji dio priče kao da ima neki prebrzi tempo. Nisam stručnjak pa možda i griješim. Good luck. (ja imam ovakav desni kipić Tare- tu gdje sjedi. Isti. Samo ga ne držim kod kuće jer kažu da nije povoljan za muškarce. Možda ti što bolje znaš o tome). Hvala na komentaru na mom blogu, i znam da ima života u svemiru ;) (Tara 01.03.2006. 10:11)
# @Nonsi ne moraš se mučiti ako ti se ne da ;))) @Kuli, hvala, nadam se da imaš čarobne prste ;))) @Legasvega, pa to mi je glavna mana i u životu, poslije se češem po glavi ;)) @Kašeta, a gdje se ti pališ? ;))) @Tara, možda si u pravu to sa sredinom, sad je na žalost gotovo, priča je već poslana, drugi put ću prvo tebi poslati na uviđaj ;))) (Bugenvilija 01.03.2006. 10:57)
# sjedni - pet! ( da se mene pita...) (dva 01.03.2006. 14:26)
# malo sam zbunjen, ali bum došel sebi kad drugi puta pročitam (veseli gajo 01.03.2006. 14:54)
# ma ovo je pregenijalno!! sigurno cete pobijedititi!! (mala lee 01.03.2006. 15:32)
# Uh,ovo je dobro, bas mi je sjelo ovo procitati dok pijem kavu na pauzi na poslu, bas ti hvala :) (big vern 01.03.2006. 16:38)
# Ne volim SF priče :( (jazzie 01.03.2006. 19:30)
# budem te za oscara prijavila:)Super...5! (lorraine 01.03.2006. 21:02)
# sretno... ali istini za volju uzivam gledati tvoju djecu na ovim fotografijama. oni su bolji od bilo koje SF... (juliere 01.03.2006. 22:16)
# tko sa Kvistusijancima tikve sadi, o glavu mu se slupaju! priča je uspjela, želim ti dobar plasman na natječaju! što ćeš i postići, osim ako među organizatorima nema Kvistusijanaca.:)) (Lucy Fair 02.03.2006. 10:59)
# ajoj naravno da sam zaboravila to javiti mom Alteregu. uf! bar si ti stigla...ja idem da lajem i ližem dalje :))) (Celebrity 03.03.2006. 23:15)
|
|
|