Pregled posta

Nepredviđena situacija

28.02.2006., utorak

(2. priča za SF natječaj koji istječe danas u ponoć. Kad se pišu priče nego zadnjih 5 minuta... ;))



Temperatura je divljački rasla, svakim trenutkom sve više i više. U jednom momentu prestala sam se doživljavati, kao da sam prestala postojati u svom fizičkom obliku. Tijelo je zahtjevalo nešto od mene ali um to više nije pratio. Okrenuo se na unutra, uvukavši se sam u sebe kao rak samac u puževu kućicu. Zvjezde su se rojile u vrtlogu neviđenog derviškog plesa, u tišini, a opet je oko mene vladala silna buka, buka koju nisam željela primjetiti kao nešto moje, nešto od mene, već sam potiskivala tu mogučnost u najdalji kut svijesti. Brzina je bila neviđena, svijet je postao jedan vrtlog treperavog svijetla i povukao me u svoju srž.

Tama sa razljevala polako i tromo kao krv koja ističe iz vene. Tišina je nalegla dubokom prisutnošću daveći u sebi svaki pomisao na zvuk. Osjetila sam se u trenutku. Bila sam tko zna gdje i tko zna tko sam bila. Pomisao o spajanju sa svijetom bila je odbojna. Odurna. Zvjerska. Nisam željela ni misliti na tu soluciju. To nije bio izlaz. Bilo je to mučenje. Ostati ću u tami i miru u sebi. Nešto mi je u mozgu počelo kuckati, tiho i jedva primjetno. Pokušala sam ga zanemariti, nije išlo. Obratila sam mu pažnju, naprosto da vidim što me to mući. Kuckala je bol, pulsirajući u nekom samo sebi poznatom ritmu. Ritmu koji mi je bio poznat, ritmu koji je ulijevao povjerenje. Slušala sam taj ritam sa sve većom i većom pažnjom. Govorio mi je nešto, učio me. Davao znakove, kao morzeovi znaci. Kao pumpa, ritmički, slijed bez prekida... prepoznavanje je došlo trenutno sa bljeskom svjetlosti koje je prodrlo kroz poluodškrinuti kapak. To kuca moje srce. Oko mene se rasula svijetlost kao najjače sunce u podne za vedra dana na pješčanoj dini u debeloj pustinji.

Nije boljelo kao što sam mislila da hoće. Bilo je samo malo peckavo, malo neugodno. Oko mene je bilo samo svjetlo. Svjetlo i ništa drugo. Prva asocijacija je bila knjiga mrtvih i jasno svjetlo ali ja sam živa i kuca mi srce. U ritmu. U mom životnom ritmu. Ništa nisam mogla razlučiti u toj svjetlosti. Vrijeme je za pokret. Lijevo ili desno,
tako je svejedno. Instinkt ili nešto drugo, govorilo je lijevo. Krenuh u tom smjeru. Polako, noge su klizile po nekoj čudnoj podlozi. Ništa od otpora, sve je bilo kao kroz plitku vodu na staklenom tlu. Spustih se pipajući ispred sebe u svjetlost
jednako nesigurno kao da guram ruku u najdublji mrak. Dodir ničega na mojim prstima. Tako bolno nestvarno. Dodir ničega na prstima. Ništa je prošlo kroz moje ruke i nekamo nestalo. Osjetila sam ga dok je prolazilo u mislima. Ili sam samo mislila da ništa prolazi kroz moje ruke? Ludilo se ponovo počelo kovitlati u mom umu.

Sjećanje se javilo kao na poziv. Hm, možda sam mu i uputila poziv, tko bi to više znao...


To je bio naporan tjedan. Škola me prebukirala ako se mene uopće može nečime prebukirati. Voljela sam maksimalne izazove za moje koordinacijskoorganizacijske sposobnosti. Znala sam si redovito, onako, za vježbu, natovariti program koji ne bi normalna osoba završila za mjesec dana. Ja da, i to u jednom danu. Čisti izazov. Hiperaktivni um je ludio. Kljućalo je u njemu ko u vještičjem loncu. Radila sam uz to i vježbe. Nema smisla da zakržljam ovako neaktivna. Proljeće je polako bilo na izmaku, ljeto samo što nas nije dograbilo. Bio je to spas za moj sustav ali ne i za mene. Ja nisam moj sustav, mi
smo odvojene cijeline. On i ja. Ha ha. Oduvijek. Naprosto ga ne priznajem, mislim da su mi negdje podvalili olupinu od tijela. Samo me kočilo. Ne razumijem zašto drugi imaju astralna tijela, a ja se moram sa ovim navlačiti. Kvarljiva roba. I vječno gladna. Nikako na zelenu granu. Slušala sam zadnje predavanje ove godine, kad se nesretno tijelo počelo naglo zagrijavati. Nije da mu je to prvi puta ali ovako još nije bilo. Nisam stigla ni reagirati već je bilo na podu. Ekipa je došla u času. Oni su sazdani kao i ja, od čvrste misaone građe. Jedino su im te polimerske zamjene za tijelo, bile u najmanju
ruku smiješne. Šest ruku i tri noge, čista komedija. Nisam im mogla reći da u torbici za pojasom imam inekciju sa koktelom koji si zapucam u mišić kad mi se ovako što desi. Oped to hlađenje. Sistem je star i zapravo za baciti. A uvalili su mi ga na neviđeno. To im nikad neću oprostiti. Smjestili su mi pušku sa bezbrojnim problemima, a mogla sam
već odavno promjeniti galaksiju. Ali ne, ja imam stari model, prokleto stari dotrajali sistem sa lošim hlađenjem. Pa ni jedna me krstarica ni u bunilu ne bi primila u svoja intergalaktička njedra, da im još zakurim pol broda.

Davala sam im mig očima ali nisu trzali. Ubacili su me ko staru kantu i odfurali sa sobom na rekonstrukciju. To će potrajati, a ja se ničeg neću sjećati. U mom ugovoru piše da mi to ne smiju napraviti i da moram ostati budna. Imam taj status ali sumnjam da će se uopće udostojati da to provjere. Administracija i zdravstvo je ostalo isto. Metuzalemi na vlasti. Katastrofa širokih razmjera. Može ih izigrati samo moć, a ja tu nisam baš neka jer da jesam ne bi sad bila u
letjelici za repararium.

Prozirna kupola ljeskala sa na suncima. Do pola je lijeno plivuckala na kristalnoj vodi. Tako se bar činilo. To je vjetar namreškavao kristalnu vodu ili se ona pravila da puše vjetar, ko bi to sad znao kad tijelo kuri i ne dozvoljava mi percepciju. Joj kako me to ljuti. Uveli su me u prostoriju i svukli do gola, naravno nisu pogledali u torbicu. Kao da sam lutka, a ne živi komad nečega. Smjestili su me na centripetalni kotač. Stigao je jedan od bolničara sa omamljivačem.
Dovraga, znači nisu pogledali u dokumente. Mrdala sam luđački očima u pokušaju da im sretnem pogled. Ignorirali su me maksimalno. Pričali su između sebe viceve, a ja kao da sam im usputna radnja. U jednom trenutku u umu mi se pojavio strah. Dovraga, samo mi je još on falio. Obično napravi više štete nego koristi, a tako će biti i sada. Bojim se...

Sekundu prije nego mi je manijak zabio iglu u bedro, u salu je uletio odred u crno obučenih spodoba. U velikom stilu, namlativši ekipu za hitne slučajeve pograbili su moju olupinu i prebacivši je u neka kolica za instrumente izguraše me na hodnik, pa pravac van. Bila sam šokirana prvo strahom od igle i nesvijesti, a sad i cijelim nepredviđenim događajem. Koji su ovi i što je to sad? U dvorištu repararijuma čekao je mali intergalaktički mlaznjak za deset osoba. Istovarili su me ko kantu za smeće bez ikakvog dužnog poštovanja i sad bi od mene čuli jezikovu juhu ali nisam mogla ni usta otvoriti, a kamo li se nešto objašnjavati sa njima. Otvorili su vrata na dijelu za prtljagu i ubacili me kao vreću krumpira unutra, u debeli mrak. Čula sam kad su zalupili vrata i upalili motore. Slijedećih ne znam koliko minuta ili sati ništa se bitno nije promjenilo, tama je pokrivala moje vidno polje, a motori su i dalje ujednačeno brujali. Bilo mi je starašno dosadno pa sam si zadavala matematičke jednađbe da mi vrijeme brže prođe. Odjednom se pojavilo ničim izazvano bijelo blješteće svjetlo koje me prvo zasljepilo, a onda i razljutilo jer mi je išlo ravno u oči koje su me ionako boljele i pekle usljed visoke
temperature koja se vjerojatno još i pojačala odličnim tretmanom u letjelici. Pokušala sam žmiriti ali znatiželja je bila dio mene, a i moglo bi se nešto desiti, a da ja nemam uvid u to.

Odjednom je letjelica promjenila visinu i zokrenula nekuda, da bi nakon par minuta sletila prilično grubo i nevješto na neku vrlo kratku pistu jer je kočenje bilo škripavo. Kamo li me to vode ovi netalentirani tipovi, pitam se ja. Istresli su me iz prtljažnika i odvukli držeći me za jedno stopalo. Nisam mogla doći k sebi od šoka. Ovo je bio bezobrazluk svemirskih razmjera. Sad mi je bijes počeo izlaziti na uha van i još malo i ja ću eksplodirati od muke. Bacili su me pred vrata od nekog staklenog lifta, okrenuli se i otišli. Dovraga, kakva je ovo sprdačina sad. Gdje sam, zašto su me oteli i kud su me doveli i zašto, je frcalo na sve strane oko mene. Nebrojena pitanja su se množila, a odgovora niotkuda.

Nakon par neizvijesnih minuta, otvorila su se vrata lifta i dva robota su me pokupila i liftom odbacila do "moje" sobe. Na krevetu je bila plava haljina kakve sam vidjela samo na slikovnim zapisima iz pretprošlog milenija. Bila je u najmanju ruku, nakaradno smiješna. Jedan je robot iz rukava izvukao dugačku iglu i sprašio mi ju u G točku. Živnula sam te sekunde, a i vratio mi se i dar govora. Prvo sam vrištala jedno 4 minute, a tad odjenula to čudo od haljine. Dečki su
me čekali kod vrata. Ništa pranje ništa poliranje. No dobro, kakva je situacija dobro sam prošla.

Na kraju hodnika dizala su se okovana drvena vrata, mora da su koštala ko sam vrag. Takve su se skupocijene stvari uvozile iz drugih sazviježđa. Kod nas toga nema već stoljećima, zapravo od predzadnjeg ledenog doba. Dečki su otvorili vrata i propustili me unutra, oni su ostali vani. Kao na straži, baš smiješno, kao da ja u ovoj olupini i mogu nekamo kidnuti, a nekako sumnjam da bi i mene netko više želio ukrasti...

U prostoriji je dominirao radni stol zatrpan papirima i knjigama. E to nisam vidjela nikad, a ni onda. Papire nitko od meni poznatih nije rabio. Bili su nepraktični i lako su se rasipali. Pismo bi izbljedilo i postalo nečitko već nakon 150 godina. Ko bi se stim zezao i zašto kad je postojeća tehnologija nudila bolje i kvalitetnije. Tip mora da je neki novopečeni nasljednik ili mafijaš koji se dočepao moći. Iza pisaćeg stola od poda do stropa protezala se polica sa knjigama, a u uglu je bio kamin. Vidjela sam ih samo na filmu. No da, a gdje je vlasnik svega toga? Okrenula sam se oko sebe i na drugom kraju sobe
ugledala u visokoj ljubičastoj kožnoj fotelji mladog i zgodnog tipa, kako zavaljen u krilu drži neku čudnu beštiju i gladi je dok ova ispušta grlene uzdahe i koluće žutim očima kao da je progutala kost ili kao da mi pokuašva nešto reći.

Mjerio me je pogledom kao rijetku zvijerku. Istina i ja sam njega tako gledala. Gledali smo se tako par minuta sve dok njemu valjda nije dosadilo i odlučio je prekinuti zapravo blesavu situaciju.

>"Dobrodošla na Kvistus"< veli on meni.

Na Kvistus! vrisnem Pa što tražim ovdje i kako sam tu dospjela?

>"Ja sam se drznuo oteti te jer zadovoljavaš neke sitne kriterije."<

Kriterije? Za što? Prostenjah polu u strahu od odgovora, a pola od muke jer mi je svašta padalo na pamet.

Kvistus je poznat po genetskim istraživanjima i sumnjivim rezultatima. Svoje su krajnje produkte moderirali po željama ludih naručioca i uglavnom sve zajedno je bilo na lošem glasu. Pričalo se također i da kradu ljude i modificiraju ih za svoje potrebe. Naravno, to je sve bilo rekla-kazala varijanta ali gdje ima dima ima i požara. Jedino što su imali vrhunske stručnjake koje su plaćali van poimanja normalnog svijeta.

No da, rekoh, pa kakve to veze ima samnom?

>"Ti mi trebaš kao stručnjak u svom fahu, znam da još nisi završila školu ali ova u koju ideš ionako ne pokriva tvoje talente i mogučnosti."<

To je istina ali kako vam ja mogu koristiti kad sam tek školarka?

>"Jednostavno, ja ti nudim školovanje u dobroj školi za uzvrat da potpišeš ugovor da ćeš po završetku za nas raditi najmanje 200 godina. I još jedna sitnica. U ovom tijelu ne možeš dalje, naši naučnici rabe zbog sigurnosti i praktičnosti samo astralna tijela. Znam da mlade lijepe djevojke vole prava tijela koja mogu obući u nove modne detalje ali nama je to nepotrebno. Nadam se da pristaješ na uvjet."<

Zvučalo je predobro da bi bilo istinito. Bilo bi glupo od mene da počnem vikati i skakati od sreće pa sam samo oholo rekla da trebam koji dan da razmislim o svemu.

>"Možeš, veli on ali samo pola sata, ionako smo izgubili previše vremena i energije. Osim toga inekcija će ti prestati djelovati kroz četrdesetak minuta."<

Dovraga, na to sam potpuno zaboravila. Uh, glupa inekcija i kratki fitilj... OK rekoh, pristajem na uvjete.

>"Odlično!"< Veli on i iz džepa na haljini izvadi ugovor i pruži mi ga. Bio je besprijekoran, znala sam to jer svaka greška bi i njih mogla koštati novaca i vremena, a i nije im se isplatilo. Uvijek sam se nadala da će moju genijalnost otkriti koji veliki šef ali to su, mislila sam samo puste sanje. Kvistusijanac utipka na ručnom komanderu par brojeva. U tren oka
stigoše roboti dječaci koji su čuvali vrata.

>"I još jednu sitnicu. Moramo te uspavati jer prelazak na astralno tijelo nije tako jednostavan postupak..."<

Pristala sam, a što ću drugo, pa to sam si tako ionako željela cijeli život, a sad mi to netko nudi na tanjuru i još sa prilogom.

Odšetali smo do laboratorija, legla sam na stol i čekala inekciju.
...
...
...

Sjećanje se javilo kao na poziv. Hm, možda sam mu i uputila poziv, ko
bi to više znao.

Osjećala sam se prozirna kao mjehur od sapunice. Kristalno čista i jasna, a opet ispunjena i čvrsta. Stisnula sam šaku, u njoj je bila snaga... Pored mene je stajao ogroman stvor nalik robotu ali sumnjive građe. Kad je vidio da sam se probudila, donio mi je ogledalo i stavio ga pred mene. U mene je zurila čudna životinja sa žutim očima. Otvorila sam usta da nešto kažem ali sve što je iz mene izašlo bili su čudni grleni zvuci...



- 21:40 - Komentari (15) - Isprintaj - #
# sada pozdrav, vidim d si se vrski potrudila, no sutra cu "pravo" citati (non´sen 28.02.2006. 23:52)
# Držim fige da pobereš pobjedu na natječaju! :-) (kulerica 01.03.2006. 00:50)
# tak ti je to kad ne čitaš ugovor! :)) (legasvega 01.03.2006. 07:27)
# ha, i baš G točka za oživljavanje :))) (kašeta 01.03.2006. 09:57)
# Priča je super!!! Na početku zvuči kao čisto duhovno iskustvo, a onda prelazi u SF. Ja jako volim i jedno i drugo. Držim ti "fige" za plasman. Jedina zamjerka (nemoj se ljutiti) središnji dio priče kao da ima neki prebrzi tempo. Nisam stručnjak pa možda i griješim. Good luck. (ja imam ovakav desni kipić Tare- tu gdje sjedi. Isti. Samo ga ne držim kod kuće jer kažu da nije povoljan za muškarce. Možda ti što bolje znaš o tome). Hvala na komentaru na mom blogu, i znam da ima života u svemiru ;) (Tara 01.03.2006. 10:11)
# @Nonsi ne moraš se mučiti ako ti se ne da ;))) @Kuli, hvala, nadam se da imaš čarobne prste ;))) @Legasvega, pa to mi je glavna mana i u životu, poslije se češem po glavi ;)) @Kašeta, a gdje se ti pališ? ;))) @Tara, možda si u pravu to sa sredinom, sad je na žalost gotovo, priča je već poslana, drugi put ću prvo tebi poslati na uviđaj ;))) (Bugenvilija 01.03.2006. 10:57)
# sjedni - pet! ( da se mene pita...) (dva 01.03.2006. 14:26)
# malo sam zbunjen, ali bum došel sebi kad drugi puta pročitam (veseli gajo 01.03.2006. 14:54)
# ma ovo je pregenijalno!! sigurno cete pobijedititi!! (mala lee 01.03.2006. 15:32)
# Uh,ovo je dobro, bas mi je sjelo ovo procitati dok pijem kavu na pauzi na poslu, bas ti hvala :) (big vern 01.03.2006. 16:38)
# Ne volim SF priče :( (jazzie 01.03.2006. 19:30)
# budem te za oscara prijavila:)Super...5! (lorraine 01.03.2006. 21:02)
# sretno... ali istini za volju uzivam gledati tvoju djecu na ovim fotografijama. oni su bolji od bilo koje SF... (juliere 01.03.2006. 22:16)
# tko sa Kvistusijancima tikve sadi, o glavu mu se slupaju! priča je uspjela, želim ti dobar plasman na natječaju! što ćeš i postići, osim ako među organizatorima nema Kvistusijanaca.:)) (Lucy Fair 02.03.2006. 10:59)
# ajoj naravno da sam zaboravila to javiti mom Alteregu. uf! bar si ti stigla...ja idem da lajem i ližem dalje :))) (Celebrity 03.03.2006. 23:15)

Post je objavljen 07.03.2006. u 15:47 sati.