Bugenvilija
27.03.2006., ponedjeljak
Dan velikog klanja
|
Ima tako nekih dana kad je bolje zaobilaziti kuhinju u velikom luku. Meni je danas takav dan bio. Ne znam zašto. Gledala sam na mjesečevom kalendaru i ne može biti bolje, a mene pere maler neki od rana jutra. Vjerojatno zato jer se nisam naspavala dovoljno jer mi je onaj sat manje što su mi ga ukrali političari i lopovi, zaista nenadoknadiv i što su se blizanci probudili kao što se i inače bude, tj. sad u 7, a ne kao prije u 8 sati. Taj sat je meni najdragocijeniji jer sam jutarnja spavalica i sve bi dala za odćoriti još jednu rundu ujutro bez da me netko tlači tako što skače i gazi po meni. Najgore je zapravo to što smo danas imali gosta na ručku. Pa je sve moralo biti super jer ja volim kad ima svega na trpezi i u ničemu se ne manjka. Gost je bio izuzetno zahvalna mušterija, a takve najviše volim. On se uvijek uguši u mojoj klopi i ne trebaju mi specijalni izljevi komplimenata kad vidim sa kojom slašću čovjek jede. E to se traži.  Danas sam spremala janjetinu iz jednostavnog razloga, što se baš meni jela, a i klinci ju vole, pa sam vjerovala da će se i našem gostu to sigurno dopasti. Zašto sam bila tako sigurna u to pitate se morti?! Pa iz jednostavnog razloga jer je dotični gost naš dragi Lamica koji voli meso koje miriši po njegovoj domovini. Sve što ima intenzivniji miris je dobrodošlo, pa tako, naravno i janjetina. Ova novozelandska nije kao naša fina i ukusna ali je prožvakljiva, a i nije tretirana raznim otrovima kao evropska ili američka, pa ju radije kupujem. Sa rizibizijem i zelenom salatom, mi je legla odlično. Problem je bio u tome što to nije bilo dovoljno jer moj dragi je vegetarijanac, a janjetina mu i smrdi ali to je sad samo njegov problem, pa sam za njega morala posebno kuhati. To da mi ne bude monotono u životu. No da. Onda sam još za njega napravila grilane velike šampinjone i patliđane i štrudlu slanu od sira, pa mali sos od kopra, tek toliko da se nađe za uz rižu i šampinjone. Tako da je uz mesinu bilo još koješta za prste oblizivati i mackati i namackivati, što je Lamica obilno i koristio, kad se prejeo, jer se svaki puta prejede, onda mu se naravno šta? - Spava. Onda se zavali na kauč pravi se da gleda neodređeno nekam i zaćori ko bebica, nemali put i sa odhrkavanjem i zahrkavanjem, pa ga onda blizanci dođu i škakljaju jer znaju da je škakljiv ko curica i tako ga bude ali je on žilaviji ili pospaniji pa se samo izvrne ko krepani pauk na leđa i nastavi tamo gdje je stao. A naslov, što je sa klanjem? Pa da, prvo sam se spekla na vruću rernu dok sam unosila meso u pećnicu, a onda sam si odsjekla pola kažiprsta lijeve ruke, dok sam pokušavala što lijepše narezati janjeću plećku, što je nemoguće jer je to baš neki nezgodan komad mesa pun koščurina i svega ostalog nepredvidljivog. Zatim sam to sanirala pa nastavila drvariti mesinu jer nakon klanja više nije bilo spomena o lijepom rezanju. Međutim Lamica mi je pokazao da to i nije bitno, pojevši veliku večinu mesa u rekordno kratkom vremenu i pritom tako vješto oglodavši kosti da to ni moja majka plemenita, poznata po umjeću čišćenja mesa sa kostiju, ne bi mogla bolje izvesti. Još kaže Lamica da kod njih u Kammu, kad se tako ima meso jelte za obrok, onda svatko fino počisti sve sa kostiju, a tada se kosti ponovo kuhaju za juhu, pa nakon toga se izrežu ili izmrve na još sitnije komade da bi se još jednom iskuhale i taj se ujušak jer ne znam kako bih to drugačije nazvala se koristi kao lijek za stare i onemoćale ili bolesne ljude. Eto, sad znate što sa kostima nakon objeda. |