Bugenvilija

20.02.2006., ponedjeljak

U šetnji...

Danas smo napravili jednu veliku šetnjicu, blizanci, Kiki i ja, po bližoj i daljoj okolici, a sve u nadi da ćemo uloviti zadnje sunčeko i eventualno poslikati neki pomak u prirodi. Pomaka nema, osim ako izuzmemo ptice koje prolete s vremena na vreme i silne vodurine koja leži posvuda i gdje treba i gdje ne, zapravo uglavnom tamo gdje nije predviđena. Tako smo morali zaboraviti na omiljenu rutu kroz livade i polja jer je blato na putu bilo toliko, da nam se nahvatalo u debelom sloju na kotače od kolica pa smo se morali vratiti na cestu. Kiki se dubinski zmazala, ma samo joj iskuhavanje i centrifuga, tu prljavštinu može u potpunosti skinuti sa dlake. Okupala je jesam ali to je vrlo površno. Vidjeli smo bijelu čaplju u potoku ali je bila predaleko da ju snimim, a nisam ponesla telac. Zapravo jedino stvarno interesantno je famozna ideja za ogradu od vrbovog pruća koja se proteže oko jednog protestantskog dječjeg vrtića. Ostavila sam relativno velike slike ako nekog zanima kako su to napravili. Na žalost još nije prolistala pa nije u punoj ljepoti, a slike koje sam radila prošlo ljeto ne mogu naći. Ali bit će još prilike, nadam se pa ću vam dočarati i zelenu varijantu. Bio je krasan dan, čak 10 u hladu, prava rijetkost. Tako da smo opalili prvu, a čini mi se i zadnju šetnju prije nego nas ponovo zasuje snijeg i led. Prognoza je već za noćas. Blago nama. Baš mi je falio, a taman se sve otopilo i vidim da su već šafrani krenuli, sad će ih ponovo pokriti i tako u krug. Gledala sam prognozu za 10 dana u naprijed. Nije neka sreća i veselje. Red kiše red snijega, red leda i tako to. Ništa još od proljeća vidim ja. Evo i jedna maca uhvaćena u nedjelu. Baka koja tamo živi hrani ptičice na prozorskoj dasci. Maca se ne oblizuje znači da je ostala kratkih rukava i praznog želuca...

- 15:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.02.2006., petak

Miriši mi nešto...

Da da, vrijeme se mijenja, osjećam to po glavobolji i malaksalosti cijelog tijela i bliže okolice. Danas se pojavilo i sunce, uh kako sam bila sretna. To je nevjerojatno kako jedan mali, ma najmanji sunčev trak, može razveseliti čovjeka i vratiti mu izgubljene nade. Sva sam živnula i latila se mam fotača ne bi li ulovila kišne kapi na polucrknutom bambusu u tegli pred kućom, koji je obasjalo sunce i izgledo je veličanstveno sa tim raznobojnim kapljicama u kojima su se preljevale sve dugine boje. Tlak je pao u podrum ali ni to nije tragično jer kiša sapire tragove zime i čisti nebo od smoga i prljavštine. Tako sam danas vješajući veš samo u majici kratkih rukava, na onom škrbavom suncu ali u zavjetrini pa je bilo fino ugodno, stalno pogledavala po vrtu, nije li se kojim slučajem već probio koji šafran ili visibabe, ma samo da im list vidim, već bih se drugačije osjećala. Ptice su se raskokodakale sve u 16, kao da je debelo proljeće, a ne tek naznaka u dugom nizu istovjetnih dana. Ali možda nam se posreći i ovo zaista okrene na lijepo i toplo. Zapravo se više ni ne sjećam kak je to sjediti na terasi u kratkim rukavima i uživati u danu. Klinci su bolje ali se i dalje iskašljavaju plućica na kiselo, da ih je grozno za slušat. Još smo na homeopatiji i sljezovom čaju i ne odustajemo. Doktor veli da je to neki jako tvrdokorni virus, koji se ne da samo tako poterati i da moramo biti uporni. Pa i jesmo. Jedino mi je žao piščanaca što neće još neko vrijeme moći van, jer vani je jedno veliko jezero u dvorištu. Zemlja je još tvrda i nepropusna kako je bila duboko zaleđena sve ove mjesece, pa uopće ne propušta vodu, a snjega još ima ko u priči. Trebaju se svi oni nanosi otopiti, nije to mala stvar. Tako da sve leži gore i kad se Kiki po tome zaleti sve šprica na sve strane, tako da djeca tu neće još jako dugo imati što za tražiti. Ma da, nije ni važno, glavno da oni meni ozdrave, a za brljavljenje po dvorištu će se uvijek naći vremena...

- 01:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

15.02.2006., srijeda

Nizbrdica

kuknjava 1. dio Danas definitivno nije moj dan. Ophrvala me neka sitna depresija. Suncu nema ni traga ni glasa, a snjegoviću je ispalo oko. Klinci su i dalje hripljavi i čini mi se da su trebali još koji dan ostati u igraonici. Jučer su se preznojili ludirajući se po kući i cijelu su noć kašljali. Baš sam nesretna, a već im je bilo jako dobro. Meni se muti u glavi i sva sam nekako ko isprebijana. Samo se vućem od kauča do stolice i natrag. Najradije bi se zavukla u brlog i pokrila dekicom po glavi i da me se tako ostavi bar do proljeća. Uvjek mi je najgori taj drugi mjesec, sve preživim ali na njemu zapnem. Moram ulagati jako puno energije da ostanem plivati i da ne tonem i ako me kao sad malo iznevjeri imunitet, ode mi sav trud ivragu. razrada: Nedostaje mi svježe povrće, a sad ima samo neke grozne endivije i glas salate koje zaobilazim u luku. Koromača sam se zaželjela na salatu, sa rigom i naribanom mrkvom. Imam samo mrkve, o tugo. A i ona je mekana i bogtepitaj od kad. Jela bi i mlade koprive na salatu ili kuhanog bljušta ili šparoge ali ove šparogetine koje se sad nude, nemaju ni okusa ni mirisa. Nije to to. Zato je najbolje pokriti se po glavi i prespavati sve te puste želje i probuditi se kad će svega biti. Ponekad mi je zaista žao što nisam puh ili makar vjeverica, pa da prespavam bar ovaj, drugi najgori. Pijem masleni čaj jer me on malo digne i da mi neku aromu plavetnih vrhunaca, pa živnem na par sati, a ne smijem pretjerivati jer od njega ne spavam baš najbolje, kao uostalom od svakog crnog čaja. Ovaj pun mjesec nisam ni osjetila, baš me iznenadio kakao me zaobišao ovaj put. Inače sam luda tri, četiri dana. kuknjava 2. dio Kako sam u danima kad su klinci bili jako loše i cendravi, nosila ih po cijele dane i noći, tako su mi oped nastradala koljena i trbuh, pa me sad ponovo boli i bruh i rez od carskog, koji se već ponašao sasvim dobro. Koljena me bole, a posebno desno, pa moram oprezno sa njim što nije lako jer sam u igri uglavnom na njima i pužem okolo za dječurlijom da sam već dobila devinu kožu. Još samo da mi grbe na leđima narastu i da počnem pljuvati u dalj, pa ću biti kompletna. Bole me i žile po nogama, nadam se da to nema veze sa eventualnom novom serijom tromboze jer ću skočiti sa terase u suprotnom. zaključak: Sad se vidi da je situacija napeta, komatozna i da naginje katastrofi. Zato ako netko vidi proljeće da prolazi, nek ga pošalje meni. Imam mu par stvari za objasniti...

- 14:20 - Komentari (37) - Isprintaj - #

13.02.2006., ponedjeljak

Naranče

Onaj naš susjed o kojem sam jednom pisala povodom največe gomile pivskih gajbi na jednom mjestu, a koje nije dućan, je inače jako boležljiv tip. Nije ni čudo s obzirom koji mu je životni stil i koliko ima kila. On je stari dečko koji živi sam sa dvije krasne mace koje obožava. Prošlo ljeto mu je jedna pala na dvorište sa balkona, a kako je to prvi kat i nije neka visina, maca je kidnula nekamo u grmlje, što dalje od lajave Kiki i tamo se pritajila. Njega smo slušali cijeli dan kako plačnim glasom zove macu, a predebeo je jadan da ide u potragu za istom. Poslije nam je spustio njenu košaru pa se mačka sama ufatila i bila vračena tužnom vlasniku. Hoću samo reći da je on bez obzira na svoj vanjski vrlo odbojan izgled, zapravo jedna vrlo nježna dušica. Njegov dečko mu dolazi samo vikendom i onda mu prenese sve te gajbe na kat jer susjed to ne može. Njegov krajnji domet je da se dovuće sa prvog kata dole pa u taksi i u šoping jednom svaka 3 tjedna, a čini mi se da mu je i to previše. Teško hoda i prebolio je ne jednu trombozu. Nekoć je naša prva susjeda čuvala tj. hranila mačke kad bi po njega došla hitna. I ona je bila sama pa joj to nije bilo preteško. Sad kad susjede više nema, jedini koji su tu stalno i s kojima ima kakav takav kontakt smo mi. I naravno pred tjedan dana došao je zamoliti da može nazvati taksi sa našeg telefona jer on nema ni telefon ni mobilni. Zašto, samo vile znaju. Uglavnom, došo taksi, pokupio ga i nije ga više vratio. Javio se iz bolnice sa molbom da nek netko dođe po ključ k njemu u bolnicu pa da hrani jadne mice. I otišo moj dragi, a što mu je drugo preostalo i kupio čovjeku naranče usput. Kod nas je to pod normalno, ak se ide nekom u bolnicu da se nose naranče. I mogu vam reći da je naš susjed bio šokiran i preneražen jer mu nikad nitko u životu ništa nije donio u bolnicu. Dragi moji, recite vi meni, koja i kakva je ta zemlja u kojoj ja živim, što je to meni trebalo uopće i još da dam tu svoju djecu školovati? E pa ne dam, odselit ću se odavde na drugi kraj svijeta. Što dalje odavde, gdje su ljudi u svojem bogatstvu i blagostanju zaboravili na samog čovjeka. Ma fućkam im na zemlju, da ne kažem nešto puno prostije...

- 22:38 - Komentari (31) - Isprintaj - #

11.02.2006., subota

Snjegović

Klinci su i dalje bubani i šmrkljavi. Kašlju da je grozno slušati i umaraju se brzo, pa samo kunjaju i dremuckaju po cijele dane i noći. Pokupovali smo sve male autiće na puškomet udaljenosti i već ne znam s čim da ih animiram kad su tako jadni. Kako nas je zameo snježac odlučila sam složiti jednog povelikog snješka, da nam krasi dvorište i zabavlja mališane. Radila sam ga dok je sunce blistalo, a mila dječica odmarala poslije nepojedenog ručka... Kiki mi je zdušno pomagala u ovoj akciji širokih razmjera. Što se vidi i po snježnim grudicama koje su joj se nalovile na nogama... Ovo je elegantna varijanta za izlaske... Ovo je vanjski suradnik simpatizer...

- 21:53 - Komentari (33) - Isprintaj - #

09.02.2006., četvrtak

Vrag sere na kup

Imala sam zajedno sa blizancima, jednu nadasve ludu noć. Spavala sam na etape po 10 minuta koliko su trajale mirne faze između kašlja i plakanja. Nahodala sam se pošteno sa dodatnim teretom na leđima. Dečki su od bratića u Zagrebu pokupili neki kašljucavi virus, koji je sad planuo i poharao nas u prvoj rundi. Nakon plač cendr kmec varijante, uslijedila bi kašljucava faza pa ponovo plač pa onda malo mira i tako redom. Nosila sam Dawicu jedno vrijeme ali je imao i temperaturu pa ga je sve boljelo tako da je bio sretniji u krevetu. Nije se dao ni dragati po leđima, već samo po rukicama. Sad je nijansu bolje makar temperatura i dalje raste, predvečer očekujemo doktora. Čudna neka bolest, mali je iscrpljen ko muhica ali ima odličan apetit, baš neobično. Obično bolesna djeca ne žele ništa ni vidjeti, a kamo li okusiti. Danas i mene boli grlo i glava, to da mi bude jednostavnije na neprospavanu noć. Sva drhtim iznutra, valjda na staničnom nivou. Vani grmi i sijeva kao da je sred ljeta. Ne vidi se na mahove susjedna kuća udaljena ne više od 20 metara. Ta je snježina napadala za cirka 4 minute tako da je pokrilo bijelim pokrivačem sve živo i duboko pod balkone jer puše i neka sjeverna vjetrusina koja se uredno zavlači kroz sve prozore i vrata, tako da nam je u stanu propuh, bez obzira što je sve pomno zatvoreno. I hladnjikavo je, valjda baš zbog toga. Avioni idu naravno preko nas, kao i za svakog nevremena, nadam se samo da će uskoro jenjati da se ne provedemo kao 50 kilometara sjevernije, gdje je vojska zadnjih dana skidala snjeg sa krovova da ne bi bilo urušenih kuća. Uglavnom, gadno...

- 16:43 - Komentari (29) - Isprintaj - #

08.02.2006., srijeda

Zagrebačke putešestvije drugi dio...

Dogovorila sam silne dogovore i druženja ali se pola od toga izjalovilo kako to obično i biva. Nisam se vidjela sa Nympheom , što mi je žao ko cucku ali valjda će nam se posrećiti slijedeći put. Nisam se vidjela ni sa Siščankom koja je nedavno obrisala svoj prekrasan edukativni blog i prionula radu, radu i samo radu. Zašto to, neću vam reći. Nisam vidjela Rudarku. Makar samo što nisam. U subotu u 17 pod urom na Trgaču, čvenk sa Jazzie i Demjan. Prije toga u 1:00 na istom mjestu sudar sa DonQuijoteom, pa u 15:00 na istom mjestu sa Francom ribičem . Još na kraju u nekih 21 ili 22 sa vlastitim mužem i našim zajedničkim prijateljima. Morate priznati da mi je dan bio i više nego ispunjen ali nije to sve tako jednostavno kako se čini na prvi pogled...Evo kako je krenulo i kamo su nas zanijeli puti... Došla sam na dogovoreno mjesto da napokon upoznam mojeg prvog moderatora foruma Sitnih Riba . Čovjeka koji je samnom od prvih koraka i osnivanja tog poznatog hrvatskog portala. Dapače, pjesnika i fine dušice koji mi je nakon tog sastanka spjevao pjesmicu koja momentalno krasi portal ;P Naravno, kako to obično biva, nije isto zamišljeno lice sa onim koje sretnete u stvarnosti, pa sam se i ja nemalo iznenadila ugledavši osobu koji nisam očekivala. A što sam ja to mislila sad vas sigurno kopka? E pa jednog baš, izrazito visokog i žgoljavog skoro pticolikog lika. Zašto? To me nemojte pitati :) Uglavnom DonQuijote je sve samo ne to. On je fin i miran i povučen ali i brz na šali i pivi, tako da smo se uskoro u ugodnom prostoru Milčecove birtijetine, na katu, sasvim dobro razumjeli. Pije ko smuk, a i pušač je koji je nesretnim slučajem ostao bez istih, tako da sam mu svako toliko kao malom djetetu vadila iz svog ruksaka razne predmete da se igra njima. Zalumpali smo dobrano do trojke i sad ja biram brojeve na mobilnom telefonu da kažem Ribarnici da smo tu na "kavi" i nek se sim zaleti da baš ne idem po njega pod uru po toj hladnoći. Uto čujem i Kemu u pozadini i pitam se što je to sad??? Velim gdje sam i nek sim dođu i tu mi Franc daje Kemu da se s njim dogovorim i ja sva u sto čuda, objašnjavam Kemi gdje smo. OK, oni dolaze, kaže Kemica. I nema njih i nema, bar pol ure i ja se čudim kaj im tolko treba od ure do Milčeca kad ja to pređem u 6 većih koraka... Sad zovem Kemu da vidim kaj i di su zapeli i javlja se papa Štrumpf i veli da su oni u trajvanu i da sam kaj nisu došli. Pa reko kaj delate u trajvanu!???! Pa bili smo na Kvatriću veli Kemo. Pa kaj ste na Kvatriću delali ni mi jasno??? I tak, al veli da evo samo kaj nisu stigli pa ćemo sve objasniti! I evo njih za još 20 minuta. Francek rumen ko ružica jer Kemo hoda i za moj ukus prebrzo, a Franc je malo okrugliji i ziher nije u kondi za divlje klipsanje Zagrebom. Kemo se smješi od uha do uha i baš mu je gala. Zove nas sve u Gavelu na neki pršut koji se tamo baš reže... Franc se skanjiva i super mu je neugodno iz nekog razloga. Objašnjava da me je čekal na Kvatriću pod urom??? I ja tu padam na oko jer se u životu nisam s nikim nikad dogovorila pod urom na tom bezveznom mjestu i da odakle mu ideja za takvo što? I veli Franc ribič da sam rekla kak stanujem negdje na Kvatriću pa mu je to bilo logično da se sam spustim, ne? I još me pital dal na trajvanskoj stanici i ja potvrdih ko velika jer i na Trgaču je skoro pod vurom tramvajska, ne? Ali je on, ne budi ljen još dan ranije pozvao pojačanje, tj. Kemu koji se rado odazvao. I tako smo se Kemica i ja ponovo sreli :) A sa sirotim Francem progovorih ravno 16 rečenica i on se diže i odlazi na neki dječji rođendan. Don Kihač se isto diže i on nekam juri...i tak ja oped zaglibim sa Kemom van plana i programa. Idemo u Gavelu na zasluženi i obečani pršut, kojem naravno ni traga ni glasa, a ja sam zadnji put doručkovala u neko sitno jutarnje vrijeme i sad sam već gladna ko vuk. Već je debelo pol 5, uh što smo ga zarondali usred bijela dana... Zovem oped SMSom da vidim kad će Jazzie i Demjan doći pa da produže u Gavelu da sad oped ne idem i po njih, kak nisam ni po Franca. Cure stižu sam kaj nisu... I sad sam već izbezumljena od gladi, a u Gaveli ni šugavog tostića, a kamo li nešto drugo i tu Kemo kakav je galantan na onu zimetinu izlazi ko junačina samo u džemperčiću i trči nekamo do Rubelja po ćevape. Oh uh, napokon neki ćevapi i neka topla papica. Pa da napokon na to mogu popiti pivo, a da ne padnem u nesvijest u prvoj ili drugoj rundi. Stiže Jazzie naravno prije ćevapa, baš kako to obično biva i sad sam rastrgana na dvoje, na jednu stranu vuće gladan želudac, na drugu moj tračerski dio ali ćevapi su to sve na brzaka ušuškali. Čekamo Demjan, ja mlatim po ćevapima i svijesno se odričem luka, nema smisla... Stiže Demjan i ja naravno ponovo padam na oko jer to nije osoba koju ja "poznajem" sa bloga. Moja Demjan je malena debeljuškasta dobronamjerna filozofica, mamica dvoje čedne dječice i to je to. Ali ne, Demjan je žena vamp. Skockana sportski ali vrlo, vrlo dobro i sa lijepom frizurom. Komad i pol jednom riječju ;) Malo smo se pospominjale jer je ona bila u trku i samo je bilo pitanje trenutka kad će otići drugim poslom. Nakon još 10 neizvjesnih minuta Demjan nas je napustila, a i Kemo. Otišao je na odmor. Odmor ratnika pred bitku, tako je nešto rekao ili mi se činilo... Jazzie je druga priča. Za nju sam nekad davno mislila da je džepna venera sa crnom kosom, a kad je promjenila stil pisanja sam pomislila da je raskošna plavuša bez obzira što su joj tete na blogu uvijek crnokose. No da. Jazzie je zaista džepno izdanje ali to obilato nadoknađuje izuzetnom bistrinom i brzinom kojom joj klikeri rade ali to znate i vi. Uglavnom, nas smo se dvije brzinom južnog vjetra maknule iz zadimljene i preglasne Gavele u potrazi za nekim mirnijim mjestom. Našle smo ga u Margaretskoj ako me sjećanje ne vara u nekoj špelunki sa nekim cvijetnim imenom, dapače u onoj istoj u kojoj sam bila sa Celebrity. Naklafrale smo se do sita, tako da se već ni na blogu ne čitamo od prezasičenosti (šala). U nedelju sam se još našla sa i njenim mužem, u jednoj lokalnoj birtiji u mom kvartu. I tu nam nije nedostajalo materijala. S njima bih mogla tako i do jutra, teme su samo frcale i još smo na odlasku, vani na hladnoći nastavili plesti neke teme, a onda smo skužili da nam se sige delaju na nosu pa smo se pozdravili do slijedećeg puta. Nije to sve, još sam u međuvremenu obišla mnoge svoje frendice koje vidim jednom godišnje i bila na jednom partyu gdje sam srela frendice koje ne žive kao ni ja u Hrvatskoj i ovo je bila čista sreća da smo se potrefile sa svih strana svijeta. Jedna iz Japana, jedna iz Kanade, ja iz Njemačke...slikam... Jedino do E.P. nisam stigla ali budem za Uskrs, svečano obečavam ;) (cure se naravno nisu dale slikati)

- 18:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

06.02.2006., ponedjeljak

Proslava ročkasa (drugog)

Evo par sikica, tek toliko da imam za arhivu jer uskoro krečemo velikim koracima naprijed i ove sitnice od prije se nećemo ni sjetiti. Tako to biva, ako se ne zabilježi riječju i slikom. Večeras je na žalost došlo samo pola zvane ekipe alči je svejedno bilo bučno i veselo. Dvije mlade damice su radile društvo blizancima u igri i puhanju svijećica na torti. Torta je patuljasta baš kao i blizanci ali se iskazala kvalitetom i izdržljivošću. Posebno pred sjajnim puhalačkim ansamblom. Dječaci su u tri riječi shvatili što se od njih traži u datom momentu, a sve je počelo tako da je tatica spomenuo vuka iz priče o "Tri praščića" i kako vuk puhne i sruši kućicu od slame, he he he. Nakon toga je puhanje bilo u serijama, malo jedan, malo drugi, zapljuvaše tortu u velikom stilu, srećom nisu opekli noseve i sve je sretno prošlo. Evo slikica... Igra se nastavila nakon serije puhanja i pljeskanja, što je Dawa odmah skužio za razliku od brata mu, koji je odmah ukapirao kako je najbolje puhnuti, a da se svijećica odmah ugasi... i tako to sa blizancima ide... (Na žalost, naša prijateljica Bayasaa nije mogla doći jer joj se mali Nomuna jako razbolio i sad je u dječjoj bolnici na infuziji i bila je oko toga cijela strka poslijepodne jer ih ni jedna bolnica u Minhenu nije htjela primiti jer su prebukirani sa istom virusnom zarazom u male djece. Srećom su na vrijeme našli jednu sa manjim opterećenjem i sad je na sigurnom. Želim mu da što prije ozdravi sunćeko malo. Sreća sva što je on kršno dijete, a ne neka šuga boležljiva, tako da ga je bolest dograbila kao punašnog, velikog i jakog. Uh, grozno.) Kiki je imala svoje sretne trenutke uz familiju sa dvije krasne kćeri koje obje uz oca sline za psom, tako da se mala beštija našla na svom terenu. Od bacanja u nedogled njenog šugavog lavića kojem je u največem napadu sreće i veselja odgrizla stakleno oko, pa do skupljanja ostataka torte koje su blizanci hraneći sve ukućane i goste, prosipali unaokolo sa svojih strašno velikih žličica... Sad spava kao mrtav pas, na leđima sa jednim okom u kojem se vidi samo bjeloočnica i obješenim jezikom sa strane.

- 01:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

04.02.2006., subota

Dvije su nam godine tek...

Nyima i Dawa su navršili dvije godinice. I mogu reći da su do danas bili zlatna dječica, a već večeras su se pokazali u drugačijem svijetlu. Magarci mali mamini. U krevet se u Zagrebu nije išlo prije 11 odnosno 23 sata, dok je moj sistem bio da se već u 19 sati bude debelo u krevetu i naravno da su se sad razmazili uz bakicu i da ih ni svi sveci kojekakvi ne mogu dobiti ni u pol osam, a kamoli štogod ranije. Platit će mi netko za ovo, a znam čak i tko. Uglavnom, sad su se dernjali dobrih sat i pol i samo sam mrko pogledala dragog svaki put kad bi se ustao u nakani da vidi o čemu je riječ. Banda gusarska, to su oni. Eto par slikica pišmoljaca iz Zagreba. Za početak bratić godinu dana stariji, slavi ročkas... Trogodišnji slavljenik sa kozjim mlekom na slamkicu... Svi troje su dobili zecofe... Pa jedna gdje se Dawa zeza sa svojim najstarijim bratom i njegovom izabranicom srca, Ninom... Dawa spava na povratku za Njemačku... Nyima muči mandarinu dok Kiki slini nad istom... Sutra nastavak sa ročkasa. Pusa svima dobronamjernima...

- 23:15 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Zagrebačke putešestvije prvi dio

Bijah vidjeh uživah, tim bi se riječima otprilike moglo opisati moje kratko bivanje u Zagrebu proteklih dana. Kratko ali slatko. Put tamo je bio odličan kako samo može biti usred tjedna u krivom smjeru. Odlično suho i sunčano vrijeme nas je pratilo cijelim putem. Zapravo se ne sjećam kad je bilo tako lijepo. Minus je naveliko cvao i dobrano preko desetke. Suha cesta, slab promet, skoro nikakav, je obilježje koje se zadnjih godina može opisati kao SF. Evo par putnih snimanih iz auta: U Zagrebu nas je dočekalo jednako hladno vrijeme. Sreća sva da sam si ponesla bundu jer bih se u bilo čemu drugome od moje bajne garderobe, vjerojatno smrzla i prehladila. I ovako mi je bilo vraški hladno. Prve sam se večeri po dolasku, naravno odmah zapila sa sestrom i šogorom. Drmnuli smo gajbu ožujaka ni ne trepnuvši okom. I onda meni netko kaže da puno pijem ;) Zabavili smo se ludo i duhovito, kako se samo lavovi na okupu mogu zabaviti. seka Buđenje je bilo malo bolno ali preživjela sam. Prvi na redu za blogovsko sastančenje, bio je Kemo. Ne zato što mi je on bio prvi na spisku, već što se prvi javio. Dakle Kemo u 11 ujutro u Gaveli. Luka me vozio da ne moram tramvajem po toj smrzavici. Baš lijepo od njega, a i morao je majci pokazati novi auto. Dobro, stari ali njemu je novi. Ponavljala sam mantru u sebi nek se zna, ziher je ziher. Sretno stigla na odredište. Kemo se pokazao kao pravi kavalir, što sam od njega nekako i očekivala. (Tako pun komplimenata na blogovskim komentarima samo mu još Armin može raditi konkurenciju. Možda je i škola ista ;))) Napravili smo hodajuću rundu po centru grada, malo se provozali tramvajem (nisam ga uspjela izbjeći) poslikali se i popili kavicu (čaj) sa još jednim blogerom i uz još ponešto slikanja na svakom drugom ćošku došli i do moje kuće, gdje smo zatekli i bliziće i slikali se sa Lukom i Ninom na terasi kuće mojih roditelja. Ali to nije kraj putešestvija sa Kemom jer Kemo se pojavljuje kad ga čovjek najmanje očekuje, što ćete saznati malo kasnije. Kemo u Gaveli U 16 sati imala sam čvenk sa Koki. Na žalost samo kratko ali i to smo prekrdašile. Po običaju, a mogle bi vjerojatno do jutra. Možda nekom drugom zgodom upriličimo neki tulum pa da se napokon dosita napričamo. Slika je mutna pa koga zanima plavokosa ljepotica nek pogleda u moju arhivu negdje oko prošlog ljeta ;)) Da dan ne bi bio jednostavan sa samo dva viđenja, pobrinula se Celebrity. Tako smo se nas dve našle pod satom na Trgaču. A i gdje bismo drugdje kad sam ja stranac u rodnom gradu i sve su mi birtije nepoznate. Odmah smo si našle i špelunku i to prvu iza vugla. Nekakav cvjetić ili takvo što, ne mogu se sad sjetiti, mislim da u Margaretskoj. Jako zgodna rupa, zapravo najbolja koju sam do sad vidjela u Zagrebu jer ja kao nepušać imam mnoštvo zamjerki našim kafićima, a tamo se puši ali je ventilacija odlična i nenametljiva. Nisam ni upalu sinusa pokupila. Uglavnom Cele i ja smo se napričale i raspričale od Poncija do Pilata i još koje kuda unaokolo i zalumpale poprilično u tu vedru noć. Mislim da ćemo to ponoviti prvom prilikom. Slike naravno nema jer ne možete slikati zvjezdu u usponu. Ne? Toliko u ovom broju. Nastavak kad sredim slike. Računam tamo negdje u ponedeljak. Sutra tj. danas klinci slave 2. rođendan pa i tu moram nekaj složiti. Biti će nadam se i moja mongolska ekipa. Dečki su dobili prave mongolske čizme od vune, specijalno za male kikiće. Poslikam kad stignu u nedelju. Tako da su sad kompletni sa onim haljetcima. No da. Dodatak: Bloger sa kojim smo popili Kemo i ja kavicu je ni više ni manje nego upravo Kanuny čije slike se nalaze negdje kod Blogomobila u arhivi. Dodatak 2: Kanuny i ja na kavi... Pa onda nas dvoje ponovo pred njegovim uredom...

- 01:09 - Komentari (21) - Isprintaj - #

01.02.2006., srijeda

I tako je to...

- 15:24 - Komentari (25) - Isprintaj - #