Bugenvilija
17.02.2006., petak
Miriši mi nešto...
 Da da, vrijeme se mijenja, osjećam to po glavobolji i malaksalosti cijelog tijela i bliže okolice. Danas se pojavilo i sunce, uh kako sam bila sretna. To je nevjerojatno kako jedan mali, ma najmanji sunčev trak, može razveseliti čovjeka i vratiti mu izgubljene nade. Sva sam živnula i latila se mam fotača ne bi li ulovila kišne kapi na polucrknutom bambusu u tegli pred kućom, koji je obasjalo sunce i izgledo je veličanstveno sa tim raznobojnim kapljicama u kojima su se preljevale sve dugine boje. Tlak je pao u podrum ali ni to nije tragično jer kiša sapire tragove zime i čisti nebo od smoga i prljavštine. Tako sam danas vješajući veš samo u majici kratkih rukava, na onom škrbavom suncu ali u zavjetrini pa je bilo fino ugodno, stalno pogledavala po vrtu, nije li se kojim slučajem već probio koji šafran ili visibabe, ma samo da im list vidim, već bih se drugačije osjećala. Ptice su se raskokodakale sve u 16, kao da je debelo proljeće, a ne tek naznaka u dugom nizu istovjetnih dana. Ali možda nam se posreći i ovo zaista okrene na lijepo i toplo. Zapravo se više ni ne sjećam kak je to sjediti na terasi u kratkim rukavima i uživati u danu. Klinci su bolje ali se i dalje iskašljavaju plućica na kiselo, da ih je grozno za slušat. Još smo na homeopatiji i sljezovom čaju i ne odustajemo. Doktor veli da je to neki jako tvrdokorni virus, koji se ne da samo tako poterati i da moramo biti uporni. Pa i jesmo. Jedino mi je žao piščanaca što neće još neko vrijeme moći van, jer vani je jedno veliko jezero u dvorištu. Zemlja je još tvrda i nepropusna kako je bila duboko zaleđena sve ove mjesece, pa uopće ne propušta vodu, a snjega još ima ko u priči. Trebaju se svi oni nanosi otopiti, nije to mala stvar. Tako da sve leži gore i kad se Kiki po tome zaleti sve šprica na sve strane, tako da djeca tu neće još jako dugo imati što za tražiti. Ma da, nije ni važno, glavno da oni meni ozdrave, a za brljavljenje po dvorištu će se uvijek naći vremena... |