Bugenvilija
21.03.2006., utorak
Prokleti auslenderi
 Prvi šafrani prije nego su ih ubrali da ih pomiriše, moji vrli blizanci... Mi smo ovdje gdje živimo stranci i to ćemo biti zuvijek. Prokleti auslenderi, su riječi koje sam ivragu često imala prilike ćuti. Davno je prošlo vrijeme kad me je srce i duša boljela zbog toga, sad sam oguglali stranac otporan na udarce. To je, primjetila sam, istina kod rijetkih, oružje koje obara starosjedioce s nogu i daje im za misliti. Nadam se bar. Ali mi smo još gori od običnih auslendera jer imamo i psa. Malo simpatično skvičalo koje kad razvali lajati, svima u okolici popucaju svi stakleni predmeti u kući. Pretpostavljam da znate o kakvom histerično visokotonskom lavežu je riječ. Mrze nas svi u blizini i širini i više nego bi nas mrzili samo ovako iz čista mira. Između nebrojnih mrzača postoji i ultra tvrdokorna mrzačica, vjerojatno bez gačica i spavačica, koja uz to što ne voli strance, mrzi i pse, golubove, kosove, mačke, pjetlove, krave i sve što leti, gmiže ili hoda na dvije ,četiri ili više nogu. Ne bi joj to čovijek rekao kad ju sretne na cesti. Izgleda sasvim normalno ljudsko biće sa cicama. Plave kose sa sprženim vrhovima ali to nije specijalno za zamjeriti jer kad vidite frizerske salone, ovo je normalan rezultat. Zapravo jedna sasvim obična, čak zgođušna spodoba, malo istina, spuštenih kuteva usana ali to je valjda od nakupljene žući. Živimo u prizemlju i imamo vrt, a ona je kuća preko puta u istom dvorištu ali živi na vrhu, tj. u potkrovlju. Ne silazi nikada u zajednički dio vrta jer nema tamo što tražiti, to je samo za one koji stanuju u prizemlju. Vrt dijeli 6 stanova od toga dva stana imaju psa. Mi i još jedan mladi bračni par sa zlatnim teletom od ritrivera. Glupsonom na kub ali dobricom. I on sere po zajedničkom dijelu i laje kad biva nečim razdražen. Istina, njegov je glas dubok i da se izdurati to kratko av av koje ima za reći. Ali ja i dalje mislim da je pas pas i da je tako svejedno dal laje visoko il nisko. Posebno ako ti ne gura njušku u tanjur, niti te naganja po dvorištu. Ali ne, to što ja mislim je apsolutno krivi stav stranca koji se definitivno ne zna ponašati u stranoj i finoj zemlji kao što je Njemačka (oprosti Švabice, opet drvljem i kamenjem po vama ;)) Pas mora biti na lajni uvijek pa i tada kad spava, pretpostavljam. Ne smije lajati jer je to zakonom zabranjeno, ni muhe ne smiju zujati, ni golubovi ne smiju slijetati na prozore od kuća i pri tom gugutati i ispuštati rijetka kisela govanca srebrno crne boje koja lako korodiraju sve metalne površine, uključujući i aute. Susjedov dim iz štale u kojoj spaljuje svoje smeće također ne smije ići na njezinu stranu, već ravno gore u nebo gdje će ga raspršiti avioni koji ionako ne smiju letjeti češće od svake dvije minute i ne iza 11 navečer. Dovraga, zar je netko pomislio da je to mala stvar živjeti u tuđoj zemlji i tako se barbarski ponašati! Stigla nam je nova tužba, ma pred deset dana. Još jedna u nizu tužbi na sve i svašta. Mnoge stvari stoje ali su banalne gluposti poput onog dima koji smije ili ne smije ići u krivom pravcu. Mnogo šta može proći ali se u susjedstvu trebaju tolerirati jer nitko od nas ne živi sam, pa ako ja nemam namjeru tužiti susjeda kat iznad, koji ima bušačke manevre svake nedelje poslije podne, jer znam da je čovjek pilot i da ne može bušiti kad ga nema doma, onda mi je preglupo ako mene tuži žena koja ni ne živi u mojoj kući, samo zato jer ju smeta da pas zalaje jedanputa dnevno po dest vau vaua. Nju to užasno dekoncentrira dok valjda broji očice na đemperu koji hekla. Stvarno mi nije jasno takvo prenemaganje. Tužila nas je za takve stvari da mi je to i blesavo pisati. Kad sam u vrtu gledam na sve strane dal me tko gleda i dal će me za nešto nepoznato tužiti, tko zna što se još ne smije, a da ja to ni ne znam. Osjećam se kao tat na vlastitom terenu i pomišljam na građansku tužbu jer me počelo to zaista smetati da mi netko konstantno 10 godina visi za vratom i opanjkava me gazdama koji ne žive tu i pojma nemaju kaj je istina, a kaj laž i sigurno prije vjeruju finoj Njemici, nego nama, razvratnim neugodnim auslenderima sa psom i malom vrištavom djecom. Zadnja tužba je izazvala revolt kod stanodavca koji nam se zaprijetio otkazom zato jer pas laje i piša po tuđem dvorištu. Ma prekrasno, a nije me tužio onaj u čijem dvorištu je pas kao pišao već osoba koja nema dodir sa vrtom. Ne mogu vjerovati kolika je umobolnost na djelu. Što sad učiniti?  Indisponirana Kiki... Odlučila sam ne puštati više psa nikako u dvorište jer ne znam što da drugo radim. Samo na lancu i to dok smo svi vani. Sad ju vodim tri puta dnevno van, a od toga ujutro i navečer na dugu šetnju daleko od kuće, da se pas na miru izlaje u prirodi i istrči kako se spada. Prije bi je, zavisno o vremenskim prilikama često puta preko dana pustili u dvorište da se malo promuva jer pasja princeza ne izlazi na šetnju kad puše jaki vjetar ili nedajblože pada grozna mokra kiša. Na žalost sad dolazi lijepše vrijeme i kujica bi rado zajedno sa nama bila vani na travi ili sjedila meni u krilu na terasi ali to neće biti moguće. Malo mi je besmisleno držati djecu vani, a psa ostaviti unutra posebno kad se oni vole igrati zajedno. Naravno da sad pomišljam da joj vratim istom mjerom, tj. tužbom za maltretiranje i ugrožavanje privatnosti. Pitam se da li netko ima neki pametan savjet... |