gospon profesor

srijeda, 29.09.2010.

Pismo radnice Kamenskog

Dobio sam e-mailom pa dijelim s vama...

Nakon neisplaćenih pet plaća, vapaja institucijama i hrvatskoj javnosti da bi privukle pažnju, nas dvadeset djelatnica je kao posljednju nadu i utočište za nagradu dobilo zabačeni dio Trga Franje Tuđmana da se bori za svoja prava.

Kraj svoje firme već četvrtu noć dijelimo pod zvijezdama, spavajući na stiroporima i u vrećama daleko od svojih muževa, djece, obitelji, boreći se za svoja najosnovnija prava.

Jedina podrška su nam kolegice, šetači u parku, tehničari kupca za kojeg radimo i dva policajca.

Uprava kuće očekuje da radimo, ostvarujemo dnevni plan, poštujemo rokove kupcima proglašavajući nas neradnicima, saboterima: osobama koje ne žele novu firmu, a ne pitaju kako dolazimo na posao.

Ne daju nam ni tu nadu, da znamo kada ćemo dobiti isplatu naših odrađenih plaća. Uredno slušamo kako nema novaca, iako kupci uredno plaćaju isporuke.

Ulazimo u šesti mjesec kako dva puta dnevno bježimo iz tramvaja u tramvaj, iz kupea u kupe vlaka kako bismo izbjegle kontrolu i odradile svoj radni dan.

Šesti mjesec bez poštenog doručka, ručka, večere.

Još malo pa je prošlo pola godine bez zarađene plaće; bez isplaćene lipe dolazimo kućama, obiteljima praznih ruku, praznih vrećica.

Moje rukovodstvo se ne pita kako smo djeci osigurali knjige za školu, fakultete. Ne pitaju se da li im može obuća i odjeća od lani, da li im imamo dati za gablec. Službenicu u banci nije briga što moj poslodavac nije uplatio pet plaća, kako smo došle do minusa u crvenom, opomena i ovrha.

Slušamo protupitanja, kao uostalom i od svog rukovodstva: zašto niste uštedile kad ste znale kakva je situacija?

Recite mi kako da ostanem jaka i da se ne urušim iznutra kraj ovakve nepravde? Kako da se osjećamo ispunjeno, kako da budem ženom kad smo spale na ovo nakon tolikih godina rada?

KAKO SMO, kraj svih institucija, uprava, udruga, MI POSTALE PROBLEMOM?

Kako moja dosadašnja četiri dana gladovanja, spavanja u parku i svakog odrađenog radnog dana ne diraju javnost?

Ponekad imam osjećaj da biljke, životinje i pojedini dijelovi ovog našeg glavnog grada u ovoj državi imaju bolju zaštitu nego ja, mi kao žene?

Što još trebamo dati, žrtvovati?

Zdravlje, život.

Gdje sam pogriješila?

Da li sam možda trebala postati javnom ličnošću, biti jedna od starleta da bi se pisalo o meni, nama? Zar sve spomenuto nije dovoljno za naslovnicu svakog dnevnog tiska. Omalovažavanje žena, rada - da li je danas u našem društvu stvarno bolje biti neradnikom?

Možda mi je to upućena poruka koju ne znam pročitati!

Da li se poštuje rad žene? Što i kome danas znači majčinstvo? Premijerka priča o natalitetu, svaki dan se smije u kameru i govori kako pravne institucije rade svoj posao?

Gdje su svi?

Zar nitko ništa ne vidi ili stvarno ne želi vidjeti? Zar naši građani stvarno smatraju da je ovo normalno u 21. stoljeću?

Molimo podršku javnosti i državnih institucija da nam pomognu u ostvarenju naših prava.

Razlozi štrajka su:

neisplaćene plaće za svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2010. godine,

neisplaćene naknade za prijevoz za svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2010. godine i

nepodmirene zakonske obveze plaćanja poreza, doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje od 2008. godine.

Psihološki obezvrijeđene, zdravstveno ugrožene, financijski uništene, ponižene djelatnice/žene Kamenskog d.d., mole Vas za potporu i pomoć u našoj borbi za radnička, ljudska i moralna prava.

Hvala Vam


Image and video hosting by TinyPic

29.09.2010. u 16:10 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 22.09.2010.

Razlog propadanja

Hrvatski učiteljski dom br. 17 od 5. rujna 1910.

U jednom američkom naučnom časopisu raspravlja neki A. Francis o tom, koji su poglaviti razlozi, da muška omladina u Americi postaje svakim danom sve slabija i tjelesno i duševno. On tvrdi, da je već sadašnja muška generacija po duhu svom tako mekana, te bi čovjek rekao, e su sve same žene u muškim odijelima. Po njegovu mišljenju razlog je toj degeneraciji muške djece u tom, što su ta djeca u golemoj većini povjerena brizi učiteljica; jer u Americi imade triput toliko učiteljica koliko učitelja. Francis preporučuje, da se uzgajanje muške djece što prije povjeri učiteljima, jer će inače doći u opasnost opstanak države.

Image and video hosting by TinyPic

22.09.2010. u 20:55 • 9 KomentaraPrint#

subota, 18.09.2010.

Pedagoški savjet iz 1860.

Evo savjetka iz školskog časopisa Napredak br. 22, od 15. kolovoza 1860.

Kao što je svakomu od nas dobro poznato, mnogi roditelji plaše svoju djecu: „Čekaj, na skoro ćeš poći u školu; tamo će te učitelj pošteno šibati“. Čim se više približava vrieme, gdje će morati takovo živahno diete u školu, tim manje je u njemu dušice. Ono si predstavlja učionu kao njeku mučionu, gdje se samo šiba. Vrieme dodje, otac uzme diete za ruku, i vodi ga u školu, kupiv mu već prije početnicu. Došavši diete u školu ogleda se, gdje je i kako je tamo. Liepa li veselja, kad tamo opazi prijazna, vesela i ljubezna učitelja, koji se s njim pusti u prijateljski razgovor, pitajući ga za otca, majku i braću. Diete se počme tim više veseliti i radovati u školi, čim više kazuje učitelj djeci kratke i lahke pripoviedke, te i ona njemu moraju svašta pripoviedati. Imade stvarih na hiljade, o kojih se može učitelj s malimi svojimi djaci razgovarati, i u svačemu ih podučavati. Što se mene tiče, ja bih savjetovao svakomu učitelju da se barem dva mjeseca sa svojimi djaci razgovara, te ih u mišljenju i govorenju vježba.

Vrijedi danas više no ikad, ali tko danas ima vremena dva mjeseca s djecom samo – razgovarati? Moje je iskustvo da je neusporedivo vrednije provesti sat u razgovoru, neformalnom, opuštenom, ljudskom, jednom riječju, normalnom razgovoru, nego ga potrošiti na, štojaznam, tvorbu glagolskog priloga sadašnjeg ili Budakove Opanke dida Vidurine. Jer, upravo se u neformalnim razgovorima mogu postaviti ona najbitnija, krucijalna, esencijalna egzistencijalna pitanja, i upravo se takvi razgovori najdulje pamte, katkad čak za cijeli život. Jasno, nijedan inspektor za to ne bi imao razumijevanja: kakvi neformalni razgovori, kakvi bakrači? Forma, forma, forma, naša optimalna norma! Zato, molim vas, nemojte me prijaviti. A djeca su – ne možete to ni zamisliti – pregladna razgovora, i omogućite li im barem jednom mjesečno da s vama jednostavno pričaju, vrlo brzo ćete im postati zanimljivi i na ostalim satovima.

18.09.2010. u 14:13 • 17 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.09.2010.

Kajkavski – eksperimentalno

Danas nešto sasvim drugačije. Da, znam da sam već ranije tako najavljivao neke postove, ali što mogu kad je (i) ovaj put zaista drugačije.

Naime, pišem neku prozu na kajkavskom, tj. na jednom od brojnih kajkavskih mjesnih govora. Stoga dobrom dijelu (redovitih) čitatelja ovog bloga neće biti baš jasno o čemu se radi, ali će zato kajkavci čitati bez (većih) problema.

A hoću li nastaviti, ovisi svakako i o vašim komentarima. Evo, dakle, jednog ulomka.

»S tuobo ni f hladni grop«, rekla je stara starumu z glasem od teruga se zmrzne krf f žilami. Koj pustuji i topli grop, mislil sam si ja. Stari je same šutel. On je i tak i tak šutel, a kad bi i preguvoril, ak več nije klel, obične bi rekel neke zbog čega su si još duge bedake ž njega delali. Babica bi tu i tam jednustavne zaklučila da ga je trebala zadaviti dok je još bil mali. Nigda nije bile jasne kulike to ozbiljne misli jer su se na te si smejali. Stari je mrzil zajce tere sme mi si rade jeli. Rekel je da se rajtaju z štakuri i da on to ne bu jel. Jemput je babica napravila zajca na saft z pire krumpijerem. Rekla je starumu da je to čuček. Stari je pune pojel i pokle su si ž njega bedake delali. Stari je nosil plave radničke odijele, išel bi če bi ga purinuli i navijek je z šibicami čačkal zube i vuha. Hodil je okule pu dvurišču, guvoril prustuote susede coprnice z čijum sme familijum udnavijek imeli soud, ili bi stal kraj obloka i spreklinjal ljude pu ceste. Ubečal mi je da mi bu napravil drveni avion i avto, ali nije nigdar ni pruobal. Na kraju sam ga prestal zimati za ozbiljne, tak da kad sam pred unijem ljudi na soudu muoral puvedati s kijem bi štel živeti, nije bile šanse da zuberem njega. Muoral sam zubrati staru.

Pokle unoga cirkusa z preselenjem, stari je par pout dulazil k nam i naguvaral staru da se vrne. I teta, i stric i babica su več hmrli, krava je prudana, svinje i kokuši su poklane, mački su se razbejžali i sigurne se osečal usamleno. Molil je staru da se vrne, ali je ona same punavljala da ž njim nejde ni f hladni grop. Mene su ko i navijek zaburavili, koj mi je več pustale normalne, jer ak me se nisu zmislili kad je stara digla stol v luft, ili kad su ukučani hmirali, normalne da su me zaburavili i v intimnem času kakuf je of. Na staruga sam, kad sme prešli, bil i srdit, jer su me od mala napujdali na njega. Jempout je tak došel f disko, v onem svojem radničkem odijelu z šiltericu. Baš sam bil z Barnijem na fliperu, saki na jenem gumbu, i mislil sam da bum hmrl ud srama kad sam ga videl. Rekel sam mu da se goni, nisam znal koj bi ž njim. Ni on nije znal koj bi ispod lajtšoa, rekel je da nam same još droga fali. Skril sam se f neki separe dok nije prešel.

Senek, stari me vučil vujziti biciklin. Dobre, nije me baš vučil, ali je rijeval biciklin gore-dele pu dvurišču dok sam ja sedel na njem. Stara je inače jake pazila da mi se koj ne dugudi jer sam jake osetljiv, tak da sam se nafčil vujziti biciklin jempout dok je bila v bolnice, zbog sloma žifcuf. To mi nigdar nije bile jasne, kak se žifci moreju slomiti. Ali si su rekli da je imiela slom žifcuf pa sam to prihvatil, ko i se druge koj nema smisla.

Stari je konečne razmel da stara ž njim neče ni f hladni grop pa je male pumale prestal dulaziti i sad ga vidim z balkona kak hodi gore-dele pu dvurišču. Loše mi je kad ga vidim.


Image and video hosting by TinyPic

16.09.2010. u 15:09 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 14.09.2010.

Nouveau riche...

...na hrvatski način:

Sve što imam sam ukrao. Jedino što sam kupio je diploma.


14.09.2010. u 17:23 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.09.2010.

Samo reci NE!

Image and video hosting by TinyPic

13.09.2010. u 20:25 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.09.2010.

Meditacija za početak tjedna

Odvojite li desetak minuta tijekom kojih ćete samo mirno sjediti i po mogućnosti gledati kroz prozor u oblake, slušajući pritom adagietto iz Mahlerove 5. simfonije, jamčim vam da ćete nakon toga biti još plemenitija i bolja osoba no što već jeste.

12.09.2010. u 21:05 • 3 KomentaraPrint#

petak, 10.09.2010.

Poezija u petak

Slađan Lipovec, suvremeni hrvatski pjesnik.

perverzna ticala medija

povećaj penis
smanji vaginu
radi od kuće za 1000 dolara
možda nam dođe angelina jolie

učvrsti grudi
zategni bore
popeglaj lice
popeglaj karticu
popeglaj prljavi veš
od borbe protiv korupcije
nećemo odustati
možda nam dođe angelina jolie

osvoji jack pot
probaj viagru
izađi na ulicu
digni svoj glas
ne damo varšavsku
izrazi nezadovoljstvo
kad će već stići angelina jolie

recikliraj otpad
skupi dovoljno plastičnih boca
angelina jolie to nadasve voli
kad si osviješten
kad si snalažljiv
kad imaš za kruh

10.09.2010. u 12:00 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.09.2010.

Anej Sam: prorok, a ne svetac

Starozavjetni proroci pojavljivali su se u mračnim vremenima kad bi stanje u društvu postalo krajnje zabrinjavajuće: kad bi narodni vođe zanemarili svoje poslanje i prepustili se sebično užitku moći, kad bi se razlike između siromašnih i bogatih drastično produbile, kad bi se narod dezorijentirao i moralno posrtao, kad bi se ljestvica vrijednosti izvrtala naglavce što je vodilo u svekoliko rasulo. Proroci su, često neobično oštrim riječima, šibali i svećenike, i vladajuće, kao i lažne proroke; osuđivali su kriminal u poslovanju, vjersko licemjerje, iskorištavanje nemoćnih, raskalašenost i klanjanje kumirima. Pozivali su obične ljude i političare, često po cijenu vlastitog ugleda, statusa i elementarne sigurnosti – Jeremija je klasični primjer – da se vrate na put istine, da poslušaju glas savjesti, da "obrežu srce", najavljujući u protivnom katastrofalne posljedice, koje su nerijetko i uslijedile. Neki među njima bili su obrazovani ljudi iz svećeničkih obitelji koji su se i sami pripremali za svećenički poziv, poput Ezekiela. Daniel je bio državni službenik u Babilonu. Amos je, pak, bio pastir, a Mihej seljak iz neke zabiti na jugozapadu Judeje. Stvarni ljudi, krhki ljudi, ljudi prepuni mana, u konkretnim i kompleksnim okolnostima, društvenim i osobnim, često omalovažavani, neprepoznati i nepriznati. Ali, uvijek dosljedni i istinoljubivi, nepokolebljivi i čvrstog značaja, sposobni prepoznati "znakove vremena".

Da živimo u cinično doba u kojem svjedočimo spomenutim destruktivnim pojavama nije potrebno posebno isticati: svemu se zna cijena, a ničemu vrijednost. U informacijskom kukolju jedva se može pronaći pokoje hranjivo zrno. Ako se i pojavljuju relevantni tekstovi, brzo izblijede iz sjećanja pred navalom medijskog smeća. Tišina je nepoželjna, vremena za refleksiju nema, činjenicama se manipulira, lažima se vješto žonglira, vijest je zastarjela čim se objavi, who wants yesterdays papers?. Može se netko iz protesta zapaliti nasred trga: već sutra ćemo se baviti drugom jednodnevnom temom. Nekog su pravednika razapeli na križ? Rubrika: Bizarnosti. Neki nedužni profesor optužen da kvari mladež popio je otrov? Okreni stranicu, slijede "ekskluzivne" vijesti o tome čije je dupe snimljeno na plaži. Uistinu se možemo zapitati: kamo sutra?

Neke odgovore – ukoliko nas još uvijek zanimaju – možemo pronaći u istoimenoj knjizi novinara i književnika Aneja Sama (Kamo sutra, Plamenica, Zagreb, 2010.), neobične pojave na javnoj sceni Slovenije, a u posljednje vrijeme (iznova) i Hrvatske. Posve svjestan rizika da me se proglasi patetičnim i preuzetnim, možda i blasfemičnim, o knjizi o kojoj je riječ usuđujem se pisati kao o umnogome proročkoj, a o njezinom autoru kao o suvremenom proroku. Dakako, biti prorokom ne znači nužno biti pripadnikom određene vjerske zajednice ili njuejdžovskim guruom, niti pak svecem. Ipak, ako je netko danas spreman uhvatiti se u koštac s medijskom hidrom i pisati o "znacima vremena" na način na koji to radi Anej Sam, ako je spreman, i to s dobrim razlogom, razgolititi svoju intimu na način nimalo nalik Trenutku istine, ako je spreman strpljivo, argumentirano i beskompromisno raskrinkavati aktere chronique scandaleuse koja se danomice odvija pred našim očima, i pritom neprestance pozivati na povratak univerzalnim i trajnim etičkim standardima, pozivati na "očovječenje", na slijeđenje uzora ("Sinova Sunca") poput Sokrata ili Voltairea, i svih onih kroz povijest kojima je bila draža istina od mrmora svjetine i lažnih autoriteta, onda ga se u ova sumračna vremena smije i treba nazvati prorokom.

Ukoliko bismo zaključivali samo na temelju pročitanog u njegovoj knjizi, možda bismo zaključili da se radi o nekome tko je od malih nogu, u nekoj intelektualno poticajnoj sredini, iščitavao vrijednu literaturu pa će nas zateći podatak iz Bilješke o autoru da je prvu knjigu – znakovito, Krležin roman Na rubu pameti – konačno "bez straha za goli opstanak", pročitao u svojoj dvadeset i šestoj godini. Bilo je to u Zagrebu, početkom sedamdesetih, odakle je Anej Sam, koji se tada zvao Spaso Čanković, doselio iz Bosne, gdje je rođen (selo Bošnjaci na Grmeču) u "siromašnoj seljačkoj obitelji". Do dolaska u Zagreb, Spaso Čanković uzdržavao se rintajući na vojvođanskim imanjima i "zarađujući proleterski kruh" u banjalučkoj tvornici viskoze. U zagrebačkom Trgoprometu zaposlio se kao činovnik, ali nakon što je pročitao spomenuti roman, zaposlio se kao noćni čuvar na Mirogoju i pročitao praktički sve što u domaćoj i svjetskoj književnosti pročitati vrijedi. Posebice su na nj utjecali Karl Kraus, Nietzsche i Hölderlin, "koji su ga do kraja prekalili u strasnog borca za vječne vrijednosti i nepomirljivog protivnika svih oblika ljudske gadosti". Objavljivati je počeo u Vjesniku i Oku, a potom i u drugim relevantnim tiskovinama bivše države. Sredinom osamdesetih seli u slovensko Prekmurje, gdje piše i živi osamljeničkim životom, a od početka devedesetih (kada mijenja ime u Anej Sam) živi u Ljubljani. Objavio je niz naslova, od knjiga u kojima se bavi fenomenom mode (primjerice, Govor odjeće, Zagreb, 1986.; Ljudi govore o modi, Murska Sobota, 1987.), preko knjiga za djecu (primjerice, Maček Maček, Ljubljana, 2003.) do knjiga u kojima se bavi "znacima vremena" (primjerice, Kam greš, Evropa?, Ljubljana, 2008.).

No, od cijele njegove bi(bli)ografije veći dio pučanstva na ovim prostorima zainteresirat će tek jedan podatak. Naime, u rano proljeće 1981. Spaso Čanković je u usputnoj vezi (da, i proroci su ljudi!) s Mirjanom Zeljković začeo djevojčicu koja će, bez njegova znanja, ugledati svijet u prosincu te godine. Djevojčici će majka nadjenuti ime Nives. A Nives će se kasnije prozvati – Celzijus.

U bavljenje "fenomenom" Cice Kaubojke, kako se Nives Zeljković u jednoj fazi svoje karijere bila prozvala, uistinu se ne bih bio upuštao: taj segment stvarnosti slabo me zanimao, premda je spomenutu gospođu bilo zapravo nemoguće ne primijetiti, posebice nakon "skandala" oko nagrade Kiklop. Da mi u ruke nije dospjela knjiga Kamo sutra, po svoj prilici o dotičnoj gospođi ne bih napisao ni retka. Budući da se po mnogočemu radi o posve izvanserijskom djelu, ipak sam se, čitajući ga, sa spomenutim "fenomenom" upoznao i više no što sam želio. Svejedno valja napomenuti: spram konkretnog slučaja kao takvog sam indiferentan, a s akterima mogu suosjećati na općeljudskoj razini. Nisam, dakle, "protiv" građanke Nives Zeljković Drpić niti sam "za" građanina Aneja Sama. Ne pada mi na pamet suditi niti procjenjivati tko je i koliko kriv. Ipak, knjigu ovoga potonjega smatram više nego vrijednom čitanja, naročito ukoliko ste pročitali i knjigu Nives Celzijus, Gola istina, ili želite steći dublji uvid u mehanizme "društva spektakla" i medijsku kloaku. No, vrijedna je ponajviše zbog spomenute proročke dimenzije: poziva na "očovječenje", gotovo bi se moglo reći – na obraćenje. Obraćenje u smislu potrage za srećom na način drugačiji od onoga na koji nas pozivaju red carpeti i exclusivi, modni mačci i fashion gurui.

Knjiga (oca) Aneja Sama predstavlja, u osnovi, odgovor na knjigu (kćeri) Nives Zeljković. Konkretno, ponajprije na navode da ju je kao petogodišnju djevojčicu seksualno zlostavljao, a potom i na navode da je općenito bio problematičan otac. To je lajtmotiv koji se provlači od prve do posljednje stranice – pokušaj jednog čovjeka da na sve moguće načine dokaže da je lažno oklevetan, u medijima prikazan i prokazan kao pedofil, pokušaj jednog po svemu sudeći etički visokorazvijenog pojedinca da sa sebe skine etiketu da je moralna nakaza i neotac. Neobično minuciozno, iznoseći na vidjelo vrlo osobne podatke, vješto izbjegavajući egzibicionističku gestu (premda se dojam da smo uvučeni u reality-show ipak ne da posve izbjeći), podastirući činjenice, autor nas upoznaje s pozadinom situacije i postavlja svoj slučaj u širi kontekst, obiteljski i društveni. Pred nama su razglednice, pisma, fotografije, genealogija, datumi, imena… obilje materijala iz kojega doista, s priličnom dozom sigurnosti, čitatelji mogu donijeti određene zaključke. Opći dojam je da se čovjek bori za jedino što je uistinu bitno: elementarno ljudsko dostojanstvo koje mu se želi oduzeti. Raščlanjujući knjigu Gola istina, nastoji uvjeriti čitatelja da se – kad je riječ o njemu – radi o objedi maliciozno smišljenoj i plasiranoj iz najnižih pobuda – iz želje za zaradom i samopromocijom. Pritom, uvjerava nas, onima koji stoje iza projekta Gola istina, ništa nije sveto, a ponajmanje im je važan ugled čovjeka, njegov ugled, a u konačnici i sama Nives Zeljković Drpić.

Obračunavajući se u krležijanskoj maniri usput sa svima "njima", tj, "duhom koji je rodio Golu istinu", Anej Sam upire prstom u neke od najeksponiranijih ljudi u hrvatskim tiskanim medijima, a ne libi se spomenuti – u tom kontekstu – i đavola. Stranice su inače podijeljene u dva stupca: margine je autor popunio stotinama citata svjetskih i domaćih ljudi od duha i pera, vješto odabranih, ne bi li dodatno podcrtao vlastita promišljanja i ukazao na smjer kojim nam je ići.

Na kraju knjige, Anej Sam piše: "Običan smrtnik danas ne zna hoće li sutra imati minimalnu plaću, još manje hoće li u starosti uživati mirovinu – neće li, dakle, umrijeti od gladi. Niti jedna takozvana pravna država ne može danas čestitom čovjeku zajamčiti da sutra neće biti pribijen na stup srama… U rijetkim trenucima bistrenja svijesti, čovjek sa zaprepaštenjem shvati: danas mirno podnosi stanje, zbog kojega bi jučer bio duboko nesretan, bunio se, ili bi se ubio… Da je čovječanstvo dospjelo u stanje čovjeku dosad nepoznato, potvrđuje i sljedeća činjenica: čovjek ne zna tko je kriv za sveopće beznađe. Pretpostavimo da se u narodu rodi dovoljno htijenja za kolektivni protest, za bunt. Kamo će usmjeriti energije, protiv koga da se bori, tko je kriv? Da, svi smo krivi. A gdje su svi krivi – nitko nije kriv. Kakav đavolski plan!"

I zaključuje: "Činjenica da novodobne države i vlasnici kapitala iznalaze nove metode raščovječavanja – ubijanje pojma o umjetnosti, dobroti i ljepoti; čašćenje bludnica; sveobuhvatna relativizacija pojmova – govori da taj proces nije završen. Borba je, dakle, još smislena. S obzirom na usavršenost tih metoda, stalno iznalaženje novih te količinu umrtvljene duhovne supstance, za odluku: Kamo sutra, je vjerojatno zadnji trenutak. Ledena, plastična bludnica, ili topla, drhteća vagina; industrija laži ili kućna radinost istine – morat ćemo se odlučiti danas. Gdje je polazište, prvi smjerokaz? možda se pita dobronamjerni čitatelj. Drugi stupac ove knjige, odgovaram… I pri možebitnoj spoznaji da se sustav-čovjek mijenja u neki drugi, niži sustav, te da je taj proces nezaustavljiv, očovječen čovjek će se boriti. Kao što je već rečeno, žive samo oni koji se bore".

Anej Sam – čovjek proročkih nagnuća, nikako i svetac – u svojoj potrebi da istjera i lisicu i vuka, možda nije u potpunosti uspio izbjeći ponavljanja i stanovitu redundantnost; neki će mu spočitnuti i ego-trip, samopromociju i opsjenarstvo, no ostaje činjenica da knjiga – i mimo privatne dimenzije – sadrži dovoljno koncentrirane mudrosti i dovoljno poticaja na misao da za njom posegne – svatko.

Dodatne informacije o knjizi: www.kamo-sutra.net

06.09.2010. u 19:29 • 29 KomentaraPrint#

Žalosna istina

Razgovarao s nekoliko razrednica danas. Opći dojam: sve više se bavimo papirima, a sve manje ostaje vremena za djecu.

To više nije ironično. Ni cinično. Ni sarkastično.

To je jednostavno beskrajno žalosno.

Image and video hosting by TinyPic

06.09.2010. u 16:05 • 5 KomentaraPrint#

subota, 04.09.2010.

Joga i/ili tajlandski boks? Oboje.

I tako, počinje nova školska godina.

Valja se pripremiti.

Da vidimo. Vitamini B-kompleks, antistresni. Vitamin C, 1000 mg. Med za živce (posebna mješavina) provjerene tvrtke Radovan Petrović. Čaj za smirenje. Travarica (velebitska, viška, istarska). Obnoviti članstvo u lokalnom boksačkom klubu. Pola sata jogginga svakog jutra. Razmisliti o učlanjenju na jogu, power-pilates, tajlandski boks, jiu-jitsu, karate i judo. Ići svakog dana na misu, redovito meditirati, proučavati zen-budizam… Bilo što, bilo što što može iole pomoći čovjeku da ostane priseban.

Svake godine jaz između onoga što školski programi nude i onoga što učenike zanima postaje sve dublji. Budući da sam o svemu tome pisao u kojih tristotinjak postova (manje-više uzalud), ne vidim čemu se ponavljati. Primijetio sam inače da se problematika vezana uz školstvo pojavljuje na nekim blogovima: iste teme, isti problemi, iste polemike…Deja vu.

Vidim neki dan na sjednici, kolegica čita Daniila Harmsa. „Apsurdom na apsurd“, kaže.

Neka nam se nebo smiluje, svima: i profesorima, i učenicima i roditeljima.

Amen.

04.09.2010. u 20:51 • 11 KomentaraPrint#

petak, 03.09.2010.

Nisam ni ja!

Dobih e-mailom tekst novinarke Sanje Modrić (Novi list) pa ga prenosim ovdje. Ako se slažete s njom, ostavite komentar :)

NISAM JA

Kažu ekonomski analitičari da smo si sami krivi što ćemo morati raditi dok ne crknemo, jer smo živjeli iznad svojih mogućnosti, jer smo premalo stvorili i jer smo se tako strašno zadužili. I sad, naravno, više nema za penzije, nema za zdravstvo, nema za škole, nema ni za što, došao vrag po svoje pa je pravo da svi kusamo svoju poparu.

Neka govore što hoće, to im ne zabranjujem, ali samo neka mene izostave. Ja kriva nisam i ne dopuštam da me se gura u njihov statistički kalup sa svakojakom fukarom.

Ni ovi ljudi oko mene, koliko vidim, također nisu krivi, ali, dobro, neka sami govore u svoje ime ako žele. Ja svakako hoću, jer sam se raspalila.

S 24 godine sam počela raditi i rintam cijeli život kao luda. Diplomu nisam kupila. Prvi posao nisam dobila na žnoru nego preko natječaja, iako mi je i otac bio novinar. Međutim, on je rekao natječi se, dušo, pa im pokaži što znaš.

Nisam dobila stan od države ni povlašteni kredit, nisam bespravno sagradila kuću niti sam se preko veze uvalila u gradski stan, nisam zauzela srpski stan, niti sam ušla u HDZ da mi se prepiše nacionalizirani. Iako su moja djeca rođena prije devedesetih, nisam bila na porodiljskom godinu dana, nego samo šest mjeseci.

Nisam švercala oružje ni cigarete i nisam nosila vreće dinara preko granice pa tako postala bankarica. Nisam napravila biznis na uvozu oružja, na švercu nafte, na krađi humanitarne pomoći ni na krađi iseljeničkog novca za vrijeme rata. Nisam prodavala gorivo Karadžiću. Nisam podmićivala carinike da bih mogla preko granice besplatno voziti šlepere robe. Nisam poslovala sa Zagorcem, niti sam mu dala odlikovanja.

Nisam preko političkih veza dobila cijelu socijalističku firmu zabadava, zatim otpuštala radnike kojima nikad nisam platila ni poreze, ni doprinose, pa onda fino prodala poslovne prostore i postala »ugledna« poduzetnica. Nemam ni milijunske, niti bilo kakve porezne dugove. Ako kupim nekretninu, odmah izbrojim za porez.

Nisam otvorila tvrtku bez zaposlenih koja nikome ništa nije platila, pa onda drugu isto takvu, pa treću i tako stalno. Nisam dobila nagradu Poduzetnik godine. Ne bavim se pranjem novca. Ne radim s off shore kompanijama. Ne bih registrirala brod na Bahamima jer želim ploviti pod hrvatskom zastavom. Nisam prodala banke.

Nisam s državnim novcem otvorila privatni institut. Nisam proizvela lažne branitelje. Nije mi vojska gradila kuću. Nisam postavljala uprave u brodogradilišta. Nisam bila optužena za gospodarski kriminal u državnom poduzeću. Nisam prodavala ocjene na fakultetu. Nisam se preko Fonda za privatizaciju jeftino pogodila za hotele i zemljišta. Nisam dogovarala farbanje tunela. Nisam bila ambasador i potrošila državne pare na kocku. Nisam dužnosnik koji ima privatnu firmu koja prodaje robu državi.

Nisam pisala zakone po kojima je skoro sve ovo moglo proći bez posljedica. Nisam bila ni ministrica, ni predsjednica Vlade.

I zato, neka mene smjesta izostave iz svojih teorija. Ovog časa.

Image and video hosting by TinyPic

03.09.2010. u 12:31 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 01.09.2010.

Citat tjedna


Kad crno postane bijelo, neki kažu: »U suštini je još uvijek isto«. Drugi u slučaju kad neka boja postane za jedva primjetljivu nijansu tamnija, kažu: »Potpuno se promijenilo«.

Ludwig Wittgenstein

Image and video hosting by TinyPic

01.09.2010. u 21:25 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Ožujak 2024 (3)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@