Komentari

gosponprofesor.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing

  • Magarac jedan!

    nekava kombinacija neformalnog rada ali i discipliniranog savladavanja zadataka bi bila najbolja.
    ono što meni smeta jest odrađivanje programa i onda se dogodi da djeca koja još slovkaju moraju čitati veće knjige i tu počinje kiksanje i škola postaje mučilište. osnovne stvari se moraju odraditi i to dobro. inače nema sreće.

    avatar

    18.09.2010. (15:41)    -   -   -   -  

  • Kojotica

    u školi koju pohadja moj sin, mogli smo u prvom razredu birati izmedju klasičnog programa za osnovne škole i programa po metodologiji "korak po korak" (ne znam da li je prijevod na hrvatski pravi, u sloveniji taj program nazivaju "korak za korakom"). kako je klinac već u vrtiću bio u grupi koja je provodila taj program, odlučili smo se za nastavak istog. nastava je trajala dva školska sata duže, no to nam nije smetalo jer je na taj način manje vremena provodio u produženom boravku (u kojem se samo zafrkavaju), domaćih zadaća nije bilo, sve se to obavljalo već u školi. prvi sat počinjao je razgovorom (sjedili bi na tepihu, u krugu oko učiteljica (svaki je razred imao glavnu učiteljicu i pomoćnicu), i najprije bi svatko od njih mogao reći što ga trenutno zanima, pa su tako obradili mnoge teme. onako dječji, po sistemu "patuljci pojma nemaju" mogli su pričati o svemu. od toga postoji li djed mraz, kako se dobivaju braća i sestre, sve do vijesti sa televizije koje su ih mučile (teroristi, granice, smrtonosni virusi...). uglavnom, nakon što bi popričali o svemu i svačemu, svakog je dana učiteljica odredila troje djece koja su morala izabrati grupu od još 7 klinaca s kojima će tog dana raditi u grupi. nije bilo dozvoljeno nikakvo grupiranje na bilo kakvoj osnovi, pazilo se da se grupe mijenjaju svakodnevno. nakon svih tih razgovora, radili su paralelno po tri do četiri predmeta, svaka grupa svoje zadatke. kao roditelji, dobivali smo knjige i bilježnice na uvid petkom, ostalih dana u tjednu djeca su bila poštedjena vučenja teških torbi u školu. a uspijevali su obraditi cijeli školski program tokom godine, bez ikakvih problema, jednostavno su rado odlazili u školu.
    onda je početkom trećeg razreda odjednom općina otkazala financijsku potporu, koja je pokrivala plaću druge učiteljice i program je jednostavno prekinut. drugo polugodište trećeg razreda tako je postao šok za klince, koji su odjednom cijelog dana morali juriti skupa sa učiteljicom, ne bi li ispunili očekivanja programa, a vremena za razgovor više nije bilo. šteta.
    ni danas mi nije jasno kako je bilo novaca za gradnje parkirališta na najbezvenijim mjestima, za organiziranje blentavih priredbi po gradu, a novaca za 4 učiteljice nije se našlo. a klinci su ispali, skupa sa roditeljima, najobičniji pokusni kunići.

    avatar

    18.09.2010. (16:00)    -   -   -   -  

  • Neverin

    šibanje više nije u modi :)

    avatar

    18.09.2010. (16:13)    -   -   -   -  

  • 100kg

    Prof. Badovinac bi rekao: "Duu, duu, duu, nema nam pomoći." LP!

    avatar

    18.09.2010. (19:04)    -   -   -   -  

  • studena

    Imala sam sreću da je moj profesor književnosti u tadašnjoj gimnaziji itekako uvlačio i nas učenike u razgovor i to najčešće pitanjem:je li se i vama nešto slično dogodilo ili poznajete li sličan slučaj, pa bi uspoređivali likove pripovjetki, romana itd i na taj način bi i oni kojima književnost nije previše sjela, bili involvirani i shvaćali da roman ne izlazi iz samo glave nekog pisca već su to najčešće predlošci iz života. Bilo je tu i divnih priča koje se i danas sjetim kad uhvatim kakvo književno djelo u ruke, međutim ono što nam je usadio jest da ga pokušamo shvatiti i sa našeg i sa tuđeg stanovišta, što u mnogome širi razumijevanje i toleranciju.

    avatar

    18.09.2010. (19:18)    -   -   -   -  

  • nepoznatizagreb

    Naravno, ovo sa razgovorom stoji i sada i to još više nego ikada - tako je puno "jednosmjerne komunikacije" tipa TV, kompjuter itd i onda se djeca naprosto rascvatu kada imaju prilike zaista razgovarati s nekim, pogotovo kada je to ravnopravan razgovor, a ne nekakva "pridika" s visoka. Svaki dan imam prilku to vidjeti obzirom da sam i sam otac (sin 10 godina, kćer 6 godina) i svaki moj "napor" (jer remetilačkih faktora koji odvlače pažnju ima uvijek, od objektivnih pa do subjektivnih) da se zaista usredotočim na razgovor sa njima je uvijek bogato nagrađen.

    avatar

    19.09.2010. (09:23)    -   -   -   -  

  • marchelina

    tako je, djeca su gladna razgovora. Bivši razrednik mog sina (najbolji pofesor među ljudima i najbolji čovjek među profesorima), stalno je ponavljao nama roditeljima "Razgovarajte s njima, razgovarajte..."
    žao mi je što nisi ovu temu malo više razradio onako dobro kako ti to već znaš...:)

    avatar

    19.09.2010. (10:46)    -   -   -   -  

  • barba

    ma kao sto sam vec negdi napisao
    :samo skeneri s dobrom rezolucijom i jakom memorijom danas prolaze jer drustvo to trazi. Imitacija ispred inovacije, a djeca neka pate.

    avatar

    19.09.2010. (11:07)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Moj profesor iz hrvatskog u srednjoj je legendarni piciginaš i splitska faca. Pričao je o svemu i svačemu, a u svaku temu bi uvlačio zajebanciju na seks.
    Svi smo naučili knjiženost i povijest umjetnosti bolje nego sve druge predmete.

    avatar

    19.09.2010. (12:00)    -   -   -   -  

  • tipkojisjedi

    Jedan od mojih gimnazijskih profesora je predavao ovako:
    Pročitao bi neku pjesmu (npr.):
    Sunce sije kiša pada
    ja se pitam kud' ću sada.
    Tada bi ju analizirao:
    Vidite, u ovoj pjesmi pjesnik kaže da vani sije sunce i da vani pada kiša.
    I pjesnik se pita kuda će on po takvom vremenu kad vani sije sunce i kada pada kiša.
    A ispitivao je ovako:
    Reci mi što si pročitao od Kozarca? (uč:...nabraja)
    Znači pročitao si i ovu posljednju (nabrojenu) knjigu? (uč...DA)
    Jesi li ju pročitao od korica do korica? (uč...DA)
    I niti jedan list nije u toj knjizi nedostajao? (uč...NIJE)
    Onda mi reci što su oni radili nakon žetve? (uč:...??)
    Hajde, sjeti se! (uč:...??)
    Pa, išli su jesti. Bili su gladni, pa su išli jesti...
    (uč:... Da, da, išli su jesti!).
    ....

    avatar

    19.09.2010. (12:41)    -   -   -   -  

  • čitač bez bloga

    S učenicima se može razgovarati i na hodniku, za vrijeme dežurstva. Ujutro uspijem, prije ulaska u razred, pitati i kako su spavali i jesu li bar nešto pojeli ( zdrava prehrana ). Vrlo često znam reći da im je neko gradivo, ne za školsku ocjenu, nego za život. Što vrijedi ako dobiješ odličnu ocjenu, a onda na istom tom gradivu "padneš" u životu.

    avatar

    19.09.2010. (12:43)    -   -   -   -  

  • odmak

    Svakako puno neformalnog razgovora, samo ne znam koliko je obaveznog programa i stiže li se još razgovarati.

    avatar

    19.09.2010. (17:52)    -   -   -   -  

  • Bernardov riff

    Potpisujem tekst u cjelosti. Meni je jednom tri sata glazbenog prošlo samo na priču s jednim sedmim razredom. A budući da imam samo jedan sat glazbenog u tjednu, bio je to težak udarac za našu dogmu "ostvarivanja plana i programa".

    avatar

    20.09.2010. (08:23)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    slazem se, gladni su razgovora. i svako dijete s kojim pocnes iskreno razgovarati, pocinje te gledati drugim ocima jer cijeni paznju. nase uciteljice su sva sreca divne po ovom pitanju.

    avatar

    20.09.2010. (10:45)    -   -   -   -  

  • izvorni život

    koliko bi im tek koristilo da se s njima tako priča SVAKI DAN (?!) A to bi i bilo normalno, a ne tretirati ih kao krajnje idijote namećući im sva čuda nepotrebnih sadržaja.

    avatar

    20.09.2010. (20:44)    -   -   -   -  

  • Helada

    Potpuno se slažem s navedenim jer, osim što razgovor umanjuje strah od škole, učitelja i zadataka te vježba um, priprema dijete na svijet odraslih, po mom mišljenju.

    avatar

    22.09.2010. (18:36)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...