Starozavjetni proroci pojavljivali su se u mračnim vremenima kad bi stanje u društvu postalo krajnje zabrinjavajuće: kad bi narodni vođe zanemarili svoje poslanje i prepustili se sebično užitku moći, kad bi se razlike između siromašnih i bogatih drastično produbile, kad bi se narod dezorijentirao i moralno posrtao, kad bi se ljestvica vrijednosti izvrtala naglavce što je vodilo u svekoliko rasulo. Proroci su, često neobično oštrim riječima, šibali i svećenike, i vladajuće, kao i lažne proroke; osuđivali su kriminal u poslovanju, vjersko licemjerje, iskorištavanje nemoćnih, raskalašenost i klanjanje kumirima. Pozivali su obične ljude i političare, često po cijenu vlastitog ugleda, statusa i elementarne sigurnosti – Jeremija je klasični primjer – da se vrate na put istine, da poslušaju glas savjesti, da "obrežu srce", najavljujući u protivnom katastrofalne posljedice, koje su nerijetko i uslijedile. Neki među njima bili su obrazovani ljudi iz svećeničkih obitelji koji su se i sami pripremali za svećenički poziv, poput Ezekiela. Daniel je bio državni službenik u Babilonu. Amos je, pak, bio pastir, a Mihej seljak iz neke zabiti na jugozapadu Judeje. Stvarni ljudi, krhki ljudi, ljudi prepuni mana, u konkretnim i kompleksnim okolnostima, društvenim i osobnim, često omalovažavani, neprepoznati i nepriznati. Ali, uvijek dosljedni i istinoljubivi, nepokolebljivi i čvrstog značaja, sposobni prepoznati "znakove vremena".
Da živimo u cinično doba u kojem svjedočimo spomenutim destruktivnim pojavama nije potrebno posebno isticati: svemu se zna cijena, a ničemu vrijednost. U informacijskom kukolju jedva se može pronaći pokoje hranjivo zrno. Ako se i pojavljuju relevantni tekstovi, brzo izblijede iz sjećanja pred navalom medijskog smeća. Tišina je nepoželjna, vremena za refleksiju nema, činjenicama se manipulira, lažima se vješto žonglira, vijest je zastarjela čim se objavi, who wants yesterdays papers?. Može se netko iz protesta zapaliti nasred trga: već sutra ćemo se baviti drugom jednodnevnom temom. Nekog su pravednika razapeli na križ? Rubrika: Bizarnosti. Neki nedužni profesor optužen da kvari mladež popio je otrov? Okreni stranicu, slijede "ekskluzivne" vijesti o tome čije je dupe snimljeno na plaži. Uistinu se možemo zapitati: kamo sutra?
Neke odgovore – ukoliko nas još uvijek zanimaju – možemo pronaći u istoimenoj knjizi novinara i književnika Aneja Sama (Kamo sutra, Plamenica, Zagreb, 2010.), neobične pojave na javnoj sceni Slovenije, a u posljednje vrijeme (iznova) i Hrvatske. Posve svjestan rizika da me se proglasi patetičnim i preuzetnim, možda i blasfemičnim, o knjizi o kojoj je riječ usuđujem se pisati kao o umnogome proročkoj, a o njezinom autoru kao o suvremenom proroku. Dakako, biti prorokom ne znači nužno biti pripadnikom određene vjerske zajednice ili njuejdžovskim guruom, niti pak svecem. Ipak, ako je netko danas spreman uhvatiti se u koštac s medijskom hidrom i pisati o "znacima vremena" na način na koji to radi Anej Sam, ako je spreman, i to s dobrim razlogom, razgolititi svoju intimu na način nimalo nalik Trenutku istine, ako je spreman strpljivo, argumentirano i beskompromisno raskrinkavati aktere chronique scandaleuse koja se danomice odvija pred našim očima, i pritom neprestance pozivati na povratak univerzalnim i trajnim etičkim standardima, pozivati na "očovječenje", na slijeđenje uzora ("Sinova Sunca") poput Sokrata ili Voltairea, i svih onih kroz povijest kojima je bila draža istina od mrmora svjetine i lažnih autoriteta, onda ga se u ova sumračna vremena smije i treba nazvati prorokom.
Ukoliko bismo zaključivali samo na temelju pročitanog u njegovoj knjizi, možda bismo zaključili da se radi o nekome tko je od malih nogu, u nekoj intelektualno poticajnoj sredini, iščitavao vrijednu literaturu pa će nas zateći podatak iz Bilješke o autoru da je prvu knjigu – znakovito, Krležin roman Na rubu pameti – konačno "bez straha za goli opstanak", pročitao u svojoj dvadeset i šestoj godini. Bilo je to u Zagrebu, početkom sedamdesetih, odakle je Anej Sam, koji se tada zvao Spaso Čanković, doselio iz Bosne, gdje je rođen (selo Bošnjaci na Grmeču) u "siromašnoj seljačkoj obitelji". Do dolaska u Zagreb, Spaso Čanković uzdržavao se rintajući na vojvođanskim imanjima i "zarađujući proleterski kruh" u banjalučkoj tvornici viskoze. U zagrebačkom Trgoprometu zaposlio se kao činovnik, ali nakon što je pročitao spomenuti roman, zaposlio se kao noćni čuvar na Mirogoju i pročitao praktički sve što u domaćoj i svjetskoj književnosti pročitati vrijedi. Posebice su na nj utjecali Karl Kraus, Nietzsche i Hölderlin, "koji su ga do kraja prekalili u strasnog borca za vječne vrijednosti i nepomirljivog protivnika svih oblika ljudske gadosti". Objavljivati je počeo u Vjesniku i Oku, a potom i u drugim relevantnim tiskovinama bivše države. Sredinom osamdesetih seli u slovensko Prekmurje, gdje piše i živi osamljeničkim životom, a od početka devedesetih (kada mijenja ime u Anej Sam) živi u Ljubljani. Objavio je niz naslova, od knjiga u kojima se bavi fenomenom mode (primjerice, Govor odjeće, Zagreb, 1986.; Ljudi govore o modi, Murska Sobota, 1987.), preko knjiga za djecu (primjerice, Maček Maček, Ljubljana, 2003.) do knjiga u kojima se bavi "znacima vremena" (primjerice, Kam greš, Evropa?, Ljubljana, 2008.).
No, od cijele njegove bi(bli)ografije veći dio pučanstva na ovim prostorima zainteresirat će tek jedan podatak. Naime, u rano proljeće 1981. Spaso Čanković je u usputnoj vezi (da, i proroci su ljudi!) s Mirjanom Zeljković začeo djevojčicu koja će, bez njegova znanja, ugledati svijet u prosincu te godine. Djevojčici će majka nadjenuti ime Nives. A Nives će se kasnije prozvati – Celzijus.
U bavljenje "fenomenom" Cice Kaubojke, kako se Nives Zeljković u jednoj fazi svoje karijere bila prozvala, uistinu se ne bih bio upuštao: taj segment stvarnosti slabo me zanimao, premda je spomenutu gospođu bilo zapravo nemoguće ne primijetiti, posebice nakon "skandala" oko nagrade Kiklop. Da mi u ruke nije dospjela knjiga Kamo sutra, po svoj prilici o dotičnoj gospođi ne bih napisao ni retka. Budući da se po mnogočemu radi o posve izvanserijskom djelu, ipak sam se, čitajući ga, sa spomenutim "fenomenom" upoznao i više no što sam želio. Svejedno valja napomenuti: spram konkretnog slučaja kao takvog sam indiferentan, a s akterima mogu suosjećati na općeljudskoj razini. Nisam, dakle, "protiv" građanke Nives Zeljković Drpić niti sam "za" građanina Aneja Sama. Ne pada mi na pamet suditi niti procjenjivati tko je i koliko kriv. Ipak, knjigu ovoga potonjega smatram više nego vrijednom čitanja, naročito ukoliko ste pročitali i knjigu Nives Celzijus, Gola istina, ili želite steći dublji uvid u mehanizme "društva spektakla" i medijsku kloaku. No, vrijedna je ponajviše zbog spomenute proročke dimenzije: poziva na "očovječenje", gotovo bi se moglo reći – na obraćenje. Obraćenje u smislu potrage za srećom na način drugačiji od onoga na koji nas pozivaju red carpeti i exclusivi, modni mačci i fashion gurui.
Knjiga (oca) Aneja Sama predstavlja, u osnovi, odgovor na knjigu (kćeri) Nives Zeljković. Konkretno, ponajprije na navode da ju je kao petogodišnju djevojčicu seksualno zlostavljao, a potom i na navode da je općenito bio problematičan otac. To je lajtmotiv koji se provlači od prve do posljednje stranice – pokušaj jednog čovjeka da na sve moguće načine dokaže da je lažno oklevetan, u medijima prikazan i prokazan kao pedofil, pokušaj jednog po svemu sudeći etički visokorazvijenog pojedinca da sa sebe skine etiketu da je moralna nakaza i neotac. Neobično minuciozno, iznoseći na vidjelo vrlo osobne podatke, vješto izbjegavajući egzibicionističku gestu (premda se dojam da smo uvučeni u reality-show ipak ne da posve izbjeći), podastirući činjenice, autor nas upoznaje s pozadinom situacije i postavlja svoj slučaj u širi kontekst, obiteljski i društveni. Pred nama su razglednice, pisma, fotografije, genealogija, datumi, imena… obilje materijala iz kojega doista, s priličnom dozom sigurnosti, čitatelji mogu donijeti određene zaključke. Opći dojam je da se čovjek bori za jedino što je uistinu bitno: elementarno ljudsko dostojanstvo koje mu se želi oduzeti. Raščlanjujući knjigu Gola istina, nastoji uvjeriti čitatelja da se – kad je riječ o njemu – radi o objedi maliciozno smišljenoj i plasiranoj iz najnižih pobuda – iz želje za zaradom i samopromocijom. Pritom, uvjerava nas, onima koji stoje iza projekta Gola istina, ništa nije sveto, a ponajmanje im je važan ugled čovjeka, njegov ugled, a u konačnici i sama Nives Zeljković Drpić.
Obračunavajući se u krležijanskoj maniri usput sa svima "njima", tj, "duhom koji je rodio Golu istinu", Anej Sam upire prstom u neke od najeksponiranijih ljudi u hrvatskim tiskanim medijima, a ne libi se spomenuti – u tom kontekstu – i đavola. Stranice su inače podijeljene u dva stupca: margine je autor popunio stotinama citata svjetskih i domaćih ljudi od duha i pera, vješto odabranih, ne bi li dodatno podcrtao vlastita promišljanja i ukazao na smjer kojim nam je ići.
Na kraju knjige, Anej Sam piše: "Običan smrtnik danas ne zna hoće li sutra imati minimalnu plaću, još manje hoće li u starosti uživati mirovinu – neće li, dakle, umrijeti od gladi. Niti jedna takozvana pravna država ne može danas čestitom čovjeku zajamčiti da sutra neće biti pribijen na stup srama… U rijetkim trenucima bistrenja svijesti, čovjek sa zaprepaštenjem shvati: danas mirno podnosi stanje, zbog kojega bi jučer bio duboko nesretan, bunio se, ili bi se ubio… Da je čovječanstvo dospjelo u stanje čovjeku dosad nepoznato, potvrđuje i sljedeća činjenica: čovjek ne zna tko je kriv za sveopće beznađe. Pretpostavimo da se u narodu rodi dovoljno htijenja za kolektivni protest, za bunt. Kamo će usmjeriti energije, protiv koga da se bori, tko je kriv? Da, svi smo krivi. A gdje su svi krivi – nitko nije kriv. Kakav đavolski plan!"
I zaključuje: "Činjenica da novodobne države i vlasnici kapitala iznalaze nove metode raščovječavanja – ubijanje pojma o umjetnosti, dobroti i ljepoti; čašćenje bludnica; sveobuhvatna relativizacija pojmova – govori da taj proces nije završen. Borba je, dakle, još smislena. S obzirom na usavršenost tih metoda, stalno iznalaženje novih te količinu umrtvljene duhovne supstance, za odluku: Kamo sutra, je vjerojatno zadnji trenutak. Ledena, plastična bludnica, ili topla, drhteća vagina; industrija laži ili kućna radinost istine – morat ćemo se odlučiti danas. Gdje je polazište, prvi smjerokaz? možda se pita dobronamjerni čitatelj. Drugi stupac ove knjige, odgovaram… I pri možebitnoj spoznaji da se sustav-čovjek mijenja u neki drugi, niži sustav, te da je taj proces nezaustavljiv, očovječen čovjek će se boriti. Kao što je već rečeno, žive samo oni koji se bore".
Anej Sam – čovjek proročkih nagnuća, nikako i svetac – u svojoj potrebi da istjera i lisicu i vuka, možda nije u potpunosti uspio izbjeći ponavljanja i stanovitu redundantnost; neki će mu spočitnuti i ego-trip, samopromociju i opsjenarstvo, no ostaje činjenica da knjiga – i mimo privatne dimenzije – sadrži dovoljno koncentrirane mudrosti i dovoljno poticaja na misao da za njom posegne – svatko.
Dodatne informacije o knjizi: www.kamo-sutra.net
| < | rujan, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
darko.milosichr@gmail.com
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery