gospon profesor
srijeda, 30.06.2010.
Citat tjedna
Čitam roman Gangabanga suvremenog hrvatskog pisca Ivana Vidića pa sam naišao na sljedeći pasus:
Blago današnjoj mladeži. Kad se samo sjetim idiličnog siromaštva svoga djetinjstva i rane mladosti, u sivilu socijalizma. Ništa nismo imali, a opet – bili smo sretni. Nikad neću zaboraviti kako smo s trinaest, četrnaest godina bili prisiljeni piti kola-rum i loš brandy za cjelovečernjih vucaranja po štandovima Opatovine, krasti tablete i snifati ljepilo na klupama u Ribnjaku. Marihuanu i hašiš probali smo tek u srednjoj školi, heroin – valjda tek s osamnaest, devetnaest. Ne, nismo bili zatucani, toga jednostavno nije bilo u naše vrijeme, ili barem nije bilo na dohvat ruke. A ova današnja razmažena djeca – ničim zadovoljna, a sve imaju. Marihuanu mogu pušiti kad se sjete, za šut heroina ne trebaju ići dalje od školskog dvorišta. I opet nezadovoljni!
ponedjeljak, 28.06.2010.
Come back Pere K.
U novomZarezu je izašao moj prikaz knjige Pere Kvesića, Vrijeme rata i razonode (Durieux, 2009.), kojega evo podastirem na čitanje i ovdje.
Pero K. za početnike i napredne
Ne tako davno u jednoj sam televizijskoj emisiji saznao pravu istinu o tome je li pokojni Ivica Račan uistinu pušio marihuanu. Nije. Naime, Pero Kvesić – koji se nakon tolikih godina nekim čudom našao pripušten notornoj katedrali duha – ispričao je kako je nekom prigodom, skupa s nekolicinom mlađahnih Poletovaca koji su nešto zabrljali, bio u "Kockici" na radnom sastanku – zapravo ribanju – kod druga Račana, tijekom kojega su omladinci nonšalantno zapalili joint, a Little John na to uopće nije reagirao jer, zaključio je Kvesić, uopće nije prepoznao karakterističan miris trave. Dobro, možda se samo, iz čistog oportunizma – da ne pukne bruka – pravio lud, no ovdje ionako nije riječ o Ivici R., nego o Peri K., a opisana epizoda donosi nešto od duha lokalnih "olovnih sedamdesetih" koje su očito imale i svoju protoliberalnu stranu: Maspok jest bio brutalno ugušen, ali drugovi su previdjeli poguban utjecaj seksa, droge i rock’n’rolla na mangupe unutar vlastitih redova. Dubinski tektonski poremećaji unutar struktura doprinijet će koju godinu kasnije i novovalnom tsunamiju.
Jedan od onih koji je u svojim tekstovima korespondirao s duhom vremena, pridonoseći istodobno njegovom oblikovanju, i čije bi se, kako je sam izjavio, "početno idejno usmjerenje" moglo opisati kao "mješavina urbanoga, građanskoga, hipijevskog i šezdesetosmaškog", bio je, dakle, i Pero Kvesić, enfant terrible sredine sedamdesetih, čija raščupana frizura kao da (je) sakriva(la) satirske roščiće. Bilo je to neko zdravije doba, doba pravih frajera, kad si se, kako sâm kaže, među vršnjacima mogao istaknuti "ne onime što imaš, nego onime što jesi". Baš onako, po Frommu, svojedobno među naprednom omladinom iznimno popularnom filozofu. Napredni omladinac bio je svakako i Kvesić koji se novinarstvom počeo baviti već krajem šezdesetih, a da je pripadao onoj struji u Partiji koja je kao jedan od ciljeva revolucije vidjela i seksualnu emancipaciju, govori i podatak da je 1974. objavio duhovitu, krajnje seksističku (auto)ironičnu pripovijetku Veliki jebači, po prvi put u hrvatskoj književnosti napisavši tu riječ bez točkica i to odmah u naslovu. Mogu samo zamisliti s kojim su guštom kolporteri Studentskog lista na tadašnjem Trgu Republike grlenim glasovima izvikivali naslov, i kako su samo milicajci s desnicom na pendreku strizali ušima! Da je pak radni narod nečega bio željan govori i podatak da je u jednom danu prodano dvije tisuće primjeraka spomenute tiskovine; zacijelo su Studentski kupili i mnogi putnici namjernici. Those were the days my friend…
No, najbolju uslugu napravili su mu prijatelji, među inima i Inoslav Bešker i Maroje Mihovilović, prikupivši već ranije po omladinskim novinama objavljene priče, koje su zatim izdane 1975. pod legendarnim naslovom Uvod u Peru K. (lani je objavljeno četvrto, navodno konačno izdanje). Radi se o simpatičnim mladenačkim pričuljcima – neki će ih zvati jeans prozom – nikakva dubokoumna literatura (što nipošto ne znači da je Kvesić banalan i da ne bi znao/mogao pisati "dubokoumno" – da je htio!), kako bi rekao Igor Mandić, "ove priče ne vrijede ništa, ali…" E da, ima taj 'ali'! Zbog njega Peru Kvesića – koji u Uvodu progovara glasom nekog infantiliziranog naivca/naivnog infantilca, ali ne hlebinskog, nego urbanog – volimo čitati evo već desetljećima. I moglo bi se reći, što je stariji, to je – poput poslovičnih vina i prijatelja – bolji. Čitamo i smijemo se (Kako mi se ogadio seks…), a onda nas stisne oko srca (Pudli lete na jug…).
Zatim je u prvoj polovici osamdesetih objavio zbirku pjesama Perorez (1980.), zbirku pripovjedaka Osveta (1983.), drugo, prerađeno izdanje Uvoda u Peru K. (1983.) te roman Što mi rade & što im radim (1984.). Potom ništa do 1990. kad izlazi treće izdanje Uvoda. Ništa? Dobro, ne baš ništa, dapače. Naime, u drugoj polovici osamdesetih Kvesić je bio zaposlen u Vjesnikovoj redakciji koja se bavila izdavanjem Siriusa, Alana Forda, Traga, a također i čak i izvan granica Jugoslavije neobično popularne Erotike čiji je urednik i sukreator – autor brojnih erotskih priča – bio upravo on. A o uspomenama iz toga doba čitat ćemo 2002., u Uspomenama urednika erotskog magazina. No, u međuvremenu je trebalo nekako preživjeti devedesete – nije bio jedini iz Vjesnika/Erotike koji je dobio otkaz. Tako 1992. objavljuje osam slikovnica o Malim letećim medvjedićima, sljedeće godine slikovnicu Riblja rrrka, a 1999. također slikovnicu Sreća tužnog zmaja. Godine 2000. izlazi roman Rent-a-car express i zbirka pripovjedaka Kasandrine slutnje, 2002. roman Stjecaj okolnosti, 2003. roman za djecu Društvo za bijeg u daleki svijet te 2004. zbirka pjesama Slavujevac.
Tijekom devedesetih, dakle, Pero je Kvesić, prononsirani šuvaroidni ljevičar i ateist, nepokajani marksist, prijatelj KGB-a, tj. književnika Gorana Babića, čak štoviše – a to mu pojedinci nikad nisu oprostili – suradnik na zloglasnom projektu "Bijele knjige", očekivano bio nezaposlen, ali kao pisac nije bio i besposlen, nego je i dalje pisao, a to što je pisao pa pomalo i objavljivao tijekom dekade (od 1991. do 1998.), što u domovini (Hrvatska ljevica, STAR nove generacije), što u Sloveniji (Večer) pa i u Danskoj (Information), uz neke ranije neobjavljene pripovijetke, ukoričeno je krajem 2009. u zbirku pripovjedaka Vrijeme rata i razonode.
U jednom intervjuu povodom izlaska knjige Uspomene urednika erotskog magazina Kvesić je izjavio je da bi njezin podnaslov mogao biti "Zreli Pero K." ili "Pomalo ocvali Pero K.". U tom smislu, podnaslov ove knjige mogao bi biti "Rezignirani Pero K." ili možda "Pomalo mračni Pero K." Ipak, ne rezigniran kao netko tko je stvarno poražen, već kao netko tko, kao pravi frajer, stoički prihvaća stanje stvari – propast ideologije, egzistencijalnu nesigurnost – i ne prepušta se očaju. Dobro, uglavnom se ne prepušta očaju: u dojmljivoj priči Ujutro odlaziš uz koju je zabilježen datum 15. II. 1991., pripovjedač usred noći umiruje dementnu baku koju ujutro vode u bolnicu iz koje se "nitko… ne vraća" i razmišlja o nadolazećoj katastrofi: "Otišao sam u kuhinju i sjeo za sto. Da mogu sebe ponuditi umjesto nje! Htio sam zaurlati i urlati, ali bih probudio majku. Prokleti živote, prokleti! Suze su mi tekle niz lice koje se grčilo". Daleko je ovo od bezbrižnog mladog Pere K., ali vremena su se promijenila do neprepoznatljivosti. Zbirku otvara "programatska" pripovijetka Kako si? početkom devedesetih. Sumorni kontemplativni ton, odjek Krležinog Doktora iz romana Na rubu pameti, i opora opažanja o recentnim događajima: vremena su čudna, živjeti je teško, teško je uopće "shvatiti što se živi". A nije lako odgovoriti ni na jednostavno pitanje "Kako si?" Jer, ušli smo u doba nepostojećih parametara i urušenih kriterija, nema zajedničkog konsenzusa o tome što je dobro, a što loše, ostaju tek konfuzne osobne procjene: "Danas, kad čovjek pokušava odrediti kako je u rasponu od toga da je loše što mu se plaća smanjila, ali je dobro što nije silovan, mučen i zaklan, ili je dobro jer mu kuća nije raketirana, no zapravo nije jer ne može platiti nijedan račun koji mu zbog nje mjesečno pristižu, osjeća se zbunjen i izgubljen". I tako, sad kad je okvir zadan, možemo se malo zekati. Ali – ipak ozbiljno.
Zbirka sadrži dvadeset i pet pripovjedaka; sve su dobre, nekoliko je izvrsnih i dvije ili tri vrhunske. Sadržajno: tipične tranzicijske priče koje su postale opća mjesta: preobrazba rigidnih partijaca, sve samih drčnih ateista, u štovatelje tradicije i vjerskih blagdana… ("Pička im materina, pokažimo da smo Evropa!" uzviknuo je Gavro, istrčao na balkon i zaprašio dugi rafal iz svoje AK-47.; Hrvati slave Božić); mijenjanje Titovog portreta Tuđmanovim… (Na bivšem mjestu Tiletove slike visjela je nova… Francek, naš Francek!; Druga slika); problemi oko nepodobne nacionalne pripadnosti… (Odmah napusti moju kuću! Marš van!; Nepoželjna gošća); mračno doba u kojem se kletve doslovce ostvaruju… ("Zemlja te progutala!" ostvaruje se u masovnim grobnicama, znanim i neznanim…; 1994., teško, čudno i varljivo vrijeme ostvarenja kletvi, viceva i snova).
Ima tu i tipične kvesićevske zajebancije (Prednost naočala) i spektakularnih partizanskih akcija (Partizanska mornarica), čeprkanja po mračnoj partizansko-ustaško-udbaškoj prošlosti (Mesar), persifliranja blaziranih stranaca koji su htjeli pisati hemingvejevske izvještaje s bojišta (Kovanje pisca), i, napokon, jedna "erotska" priča (Počelo je)…
Moj je favorit, uz CaRgO kult i Pedere, Vidilica, pripovijetka koja je prvotno (9. kolovoza 1991.) objavljena u kopenhaškom listu Information, a 2009. je uvrštena u školsku lektiru u Hrvat…, ups, pardon, u Danskoj (je li netko spomenuo Milu Budaka?). Nekad ste u gradu mogli sresti Meryl Streep kako u "Blatu" ispija kavicu, u "Mocci" ste mogli nabasati na Trumana Capotea, a u prometnoj gužvi zapeti s "Rikijem" Chamberlaineom. Nekad. No, "recimo, one godine kad su bili izbori, u ono vrijeme kad se posvuda oduševljeno mahalo zastavama, grbovima i pjevalo budnice", pripovjedač u svom omiljenom lokalu ugleda – jahače Apokalipse, one s Dürerove grafike! Koje Zagorci za susjednim stolom, dok pod gasom zaneseno pjevaju Još Hrvatska ni propala… dakako ne primjećuju. Ali, jahači još ne galopiraju, još ne…
Za neke su devedesete bile godine rata, godine ostvarenja kletvi, oživotvorenje boschovske paklenske fantazmagorije, dok su za manjinu, onu lopovsku i onu manijačku, bile godine razonode, ostvarenja snova, boschovski vrt zemaljskih užitaka. U prepoznatljivoj ich-formi, lavirajući između factiona i fictiona, između promišljanja o ljudskom stanju, ljudskoj gluposti i svireposti, autor, osjećamo to, ostaje vjeran sebi i unatoč svemu ne gubi spasonosni smisao za humor.
Sve u svemu, kompilacija Vrijeme rata i razonode sasvim je pristojan come back Pere Kvesića nakon kojega očekujemo – još.
četvrtak, 24.06.2010.
Ars moriendi
Čitam Knjigu mrtvih filozofa, Simona Critchleyja (Ljevak, 2010.). U obliku kratkih zapisa donosi popis od 190 filozofa, od Talesa do, zaključno, sebe samoga, premda je još živ, i za svakog filozofa navodi, uz pokoju anegdotu i naznaku učenja, opis njegove/njezine smrti. Pitanje glasi; kako dobro umrijeti, tj. propituje se teza da „filozofirati znači naučiti kako treba umrijeti“. Neki će se možda sjetiti da sam se sporadično doticao teme smrti (Vedro o smrti), i doista, to je tema nad temama. Rekao bih, uz umijeće ljubavi, zapravo još jedino uistinu važno umijeće, umijeće umiranja. Živimo u doba kad je sve manje-više profanirano, preokrenuto naglavce, lažirano, parodirano i pretvoreno u robu pa tako i smrt koja se u tisućama svakoga tjedna prikazuje na tv-ekranima. Zato je dobro uzeti u ruke ovu knjigu pa je svako toliko prolistati i pročitati, između Ljubavi na selu i Farme, i saznati kako je umro Diogen (zadržavajući dah), ili Zenon iz Eleje (odgrizao je uho tiraninu pa su ga izboli noževima), Avicena (predozirao se opijumom nakon prekomjernog seksa), La Mettrie (prejeo se paštete od tartufa), Diderot (ugušio se komadićem marelice), Barthes (pregazio ga je kombi), Deleuze (skočio kroz prozor)… a onda razmisliti koliko svjesno živite svoj život, sada.
U nekoj vrsti epiloga, autor (inače, ateist) piše i ovo: „Kršćanstvo nije ništa drugo do li spremnost na smrt. Ono je rigorozna priprema za smrt, oblik smrti u životu koji malo cijeni dugovječnost. Kršćanstvo, u rukama Pavla, Augustina ili Luthera, jest način kako se pomiriti s kratkoćom života i odustati od želje za imutkom, ovozemaljskim dobrima ili privremenom moći. Ništa u većoj mjeri nije neprijateljsko ljudima koji se nazivaju kršćanima koliko istinsko kršćanstvo. To je zbog toga što zapravo vode ateističke (ja bih rekao, kriptoateističke, op. gp.) očajničke živote koji su ograničeni željom za dugovječnošću i strahom od smrti“.
Ovo je vrlo zanimljivo, naročito rečenica Ništa u većoj mjeri nije neprijateljsko ljudima koji se nazivaju kršćanima koliko istinsko kršćanstvo. To je zaista istina. Radikalno življenje kršćanstva – osim možda u pojedinačnim slučajevima – danas zapravo ne postoji, a možda je postojalo samo u najranije, prakršćansko doba. No dobro, to je tema za sebe.
Primijetio sam, inače, da kad spomenem da razmišljam o smrti, ljudi oko mene uznemireno reagiraju (zato to i ne spominjem često, premda o smrti često razmišljam). Smrt mi se katkad čini kao nešto apsolutno užasavajuće (rjeđe, i zapravo je vezano uz osjećaj ultimativnog rastanka), a katkad (češće) kao Majka svih avantura, koja obećava odgovore na sva pitanja i susret s Konačnom Stvarnošću – zapravo ultimativni sastanak.
Bumo videli. To bumo zaista svi videli.
Autor knjigu zaključuje sljedećim riječima: „…ako smo spremni prihvatiti svoju ograničenost, onda bismo se mogli odreći nekih fantazija o djetinjastoj svemoći, ovozemaljskom bogatstvu i napuhanoj moći koja podjednako kulminira u agresivnim osobnim sukobima kao i u krvavim ratovima između suprotstavljenih i isključivih bogova. Biti stvorenje znači prihvatiti svoju ovisnost i ograničenost na način koji ne rezultira razočaranjem i očajem. To je prije svega uvjet naše hrabrosti i ustrajnosti… filozofirati znači naučiti kako da nam smrt neprestano bude na usnama. Na taj način, možemo se suprotstaviti strahu od uništenja i nestanka koji nas zasužnjuje i dovodi u stanje bijega ili pak odstupanja. Govoreći o smrti i smijući se svojoj krhkosti i slabostima, prihvaćamo da smo ograničena stvorenja, što je preduvjet nastanka ljudske slobode“.
Ipak, na kraju, da vas Smrt ne zatekne nespremne, neka vam ova video (oko 7 minuta) bude opomena.
ponedjeljak, 21.06.2010.
Nikad ne reci nikad
Setting: pijuckam izvrsnu travaricu iz boce prepune aromatičnih travuljaga, ne sjećam se gdje sam je nabavio; vani najhladniji prvi dan ljeta od kad postoje mjerenja; pjeva tiho ElvisPelvis, Love me tender... Ponešto sam popeglao, oprao suđe, promijenio mačku pijesak (ovih sam dana "bijeli udovac" jer je gđa profesorica odlučila popeti se na Etnu, ne da bi, poput Empedokla, skočila u grotlo, nego da "osvoji" i taj vrh...).
I ne biste nikad pogodili o čemu razmišljam!
Razmišljam o zanimljivim duhovnim akrobacijama kojima su ljudska bića koja uistinu dubinski promišljaju odakle, kamo, zašto i čemu itd. sklona, tj. za kakve su obrate sposobna.
Primjerice, Edith Stein. Rođena je u ortodoksnoj židovskoj obitelji, a već kao adolescentica se smatrala ateistkinjom. Bila je Husserlova asistentica, filozofesa, a onda je u tridesetoj godini pročitala autobiografiju Tereze Avilske, susrela uskrslog Krista i obratila se na katoličku vjeru. Štoviše, odlučila je ući u red sestara karmelićanki, jedan od "najstrožih", kao Terezija Benedikta od Križa. Bavila se i prevođenjem Tome Akvinskoga. Završila je u plinskoj komori u Auschwitzu. Papa IP2 ju je kanonizirao 1998.
S druge strane, Martin Heidegger bijaše katolik i isprva se furao baš na Tomu Akvinskoga, a onda je malo pomalo postajao ateist, na kraju je postao "Heidegger", i podržao je Adolfa H., osnivača Auschwitza. Poslije je rekao da mu je žao, ali Edith je već odavno odlepršala.
Nikad ne reci nikad.
nedjelja, 20.06.2010.
Takav je neki dan...
pa mi je odnekud izronila Vangelisova glazba... i poetičan završetak Blade Runnera.
petak, 18.06.2010.
Citat dana
Ne radi se o tome da nam je život kratak, nego o tome da njegov velik dio loše iskoristimo.
Seneka
ponedjeljak, 14.06.2010.
Bez naslova
Čitam danas u kafiću Večernji i naiđem na izjavu don Kaćunka... Ne mogu je točno citirati, ali u osnovi, rekao je da je potpuno na strani radnika i protiv njihovih izrabljivača, kapitalista, ali da ipak neće dati svoj potpis za referendum jer sindikati igraju dvostruku igru.
Hm, mozak mi je malo zakuhao ovih dana pa ne mogu do kraja pohvatati niti ove sofisticirane dijalektičke mudrolije uvaženog klerika, ali da zbog ovakvih izjava ljudi gube, ne vjeru kao takvu, nego povjerenje u službenike Crkve – gube.
Sve može (vidi povijest, učiteljicu života), i najgori reakcionarni režim, samo da ne vuče na lijevo.
Je li to u pitanju?
subota, 12.06.2010.
Tko je tu lud?
Svojedobno sam pročitao opasku poznatog američkog psihijatra kako se više patologije može uočiti na koktel-partyjima, nego u ordinacijama. Hm, možda i u zbornicama? Ili na vaše radnom mjestu? Samo pitam, no hard feelings.
Jučer pak čujem takoreći iz prve ruke komentar liječnice iz jedne zagrebačke duševne bolnice da je u oko 60 % slučajeva psihički poremećena ne osoba koja je "označeni pacijent", nego rodbina koja ju je dovela.
Prisjetio sam se da sam u ranim dvadesetim čitao knjigu Davida Coopera, Psihijatrija i antipsihijatrija (Naprijed, 1987.) koja mi je otvorila vidike i potaknula me da iz drugačije perspektive promatram ljude oko sebe. Počeo sam se pitati koliko je "lud" pojedinac, a koliko je luda njegova mikrosocijalna sredina, prvenstveno obitelj, a onda i šire skupine. Ljudi vas, primijetili ste, mogu stvarno izludjeti.
Nerijetko se pokaže upravo to da neki oblik patologije čuči u navodno normalnim osobama i u interakciji između članova obitelji/grupe, čuči i vreba, a na senzibilnog pojedinca se u nekom trenutku počinje projicirati, sve dok ga se uistinu ne izludi pa ovaj napravi nešto neuobičajeno, ono, "pukne". On ispadne lud, svi ostali normalni. Case closed.
Pitanje što je "normalno", a što ne zapravo je vrlo kompleksno i uvjetovano brojnim varijablama. Znači li "biti normalan" moći dobro funkcionirati u sustavu prepunom apsurda, prepunom iracionalnih zahtjeva? Ili "biti normalan" znači suprotstavljati se takvom sustavu i riskirati gorenavedeno? Koliko je "normalnost" povijesno uvjetovana kategorija? Nekad je bilo "normalno" da se u nedjelju popodne ljudi okupe i gledaju kako neku ženu iz sela vežu za stup okružen suhim granjem koje onda netko prostodušno zapali. Cijeli sustav, sve sami odrasli, zreli, kompetentni ljudi, teolozi, pravnici... smatrali su to prihvatljivim.
Kako znate da ste "normalni"? Što to znači za vas? Koji su znakovi "ludila"? Ili psihičke poremećenosti? Bilo bi zanimljivo pročitati vaše komentare.
U međuvremenu, pogledajmo zgodan primjer "psihologije gomile".
petak, 11.06.2010.
Imamo intendanta!
Čitam danas u Jutarnjem, o novom intendantu splitskog HNK: U pisanom dijelu programa navodi kako će sigurno uzeti u obzir djela Marinkovića, Uvodića, Držića, Brešana, Krleže te recentnih Matišića, Mujičića, Skenera, Gavrana, stranih Goldonija, Moliera, klasike Dostojevskog, Čehova, Aristotela...
Hm, ne znam tko je Skener (možda anagram od Senker?), ali što se tiče Aristotela, on, znamo, jest pisao o kazališnoj umjetnosti, ali da je napisao nešto što bi novi intendant stavio na repertoar...
Zamislimo da je netko postao izbornik nogometne reprezentacije pa nabraja njemu najbolje nogometaše te usput spomene i nekog košarkaša iz NBA lige... kako bi zainteresirana javnost reagirala? Pa, recimo, vjerojatno bi ga pokušali živoga odrati.
Intelektualna javnost ove zemlje vjerojatno neće pokušati linčovati g. Mucala, ali da je šokirana, je. But, who cares?
O tempora, o mores!
četvrtak, 10.06.2010.
Kapitalizam: pravi, istinski, veliki i – krasan
dokukino Croatia obavještava nas o novom filmu Michaela Moorea, Kapitalizam – ljubavna priča:
Michael Moore u svojem je loncu skuhao još jedan kontroverzni ekstremno kritičan film. Ovaj put, okomio se na kapitalizam i cijenu koju Amerikanci plaćaju za svoj način života. Ovoga puta krivac je mnogo veći od General Motorsa, a Moore nas uvodi u još neistraženi teritorij.
Danas, američki san više sliči na noćnu moru: obitelji cijenu plaćaju svojim poslom, domom i ušteđevinom. Moore nas odvodi u domove običnih ljudi čiji su se životi zbog povjerenja u taj sustav vrijednosti potpuno preokrenuli. Ono što pronalazi dobro su poznati simptomi ljubavne afere koja je otišla u krivom smjeru: laži, zlostavljanja, izdaja...i 14,000 radnih mjesta koja se svakodnevno gube. 'Kapitalizam – ljubavna priča' kulminacija je Moorevih ranijih uradaka o tome kako bi mogla izgledati nešto bolja budućnost.
evo i trailera:
Što je još i dobro, u usporedbi s modelima "orijentalnog kapitalizma kineskog tipa". Inače, potpisali ste se ili tek hoćete?
srijeda, 09.06.2010.
Vrijeme je odluke
Ostavio sam jedan komentar ispod posta blogera semper contra pa ga prenosim i ovdje.
Ne bih želio ispasti zloguki prorok, ali, nekako kao da naslućujem stanoviti defetističko-konformističko-suicidalni (ne nužno tim redom) kompleks kojim su prožeti umovi stotina tisuća ljudi u ovoj zemlji, a zbog kojega će se te iste stotine tisuća naći u zamci iz koje će se teško iskobeljati... U stupicu ih se mami na razne načine, i na nekoj razini svijesti ljudi osjećaju/znaju da im se radi o glavi, ali ipak, poput poluhipnotiziranog miša, bauljaju prema mišolovci/mačjim šapama.
Slušam, recimo, oko sebe ljude s VSS-om koji s nekim mazohističkim žarom komentiraju kako će nam "sve uzeti", ali pritom praktički ništa nisu spremni poduzeti da to "sve" ne daju. Prije zvuče kao da su spremni, uz ponešto cendranja, staviti glavu na panj.
E sad, želim se nadati da će se dogoditi nekakav klik koji će se proširiti poput zaraze, da će se pojaviti neki virus osvještenja i da će te stotine tisuća reći povijesno NE kapitalizmu s neljudskim licem i odbiti se rukovati s licemjerno ispruženom željeznom šakom u baršunastim rukavicama.
utorak, 08.06.2010.
Tiho? Neee – glasno!
Temperature su naglo poskočile, a i još će, kažu. Osjećam da mi vrućina ne smeta; toliko sam se zaželio sunca da se ništa ne žalim, za razliku od dobrog dijela kolega koji su koliko jučer kukali zbog hladnoće i kiše, a danas kukaju zbog vrućine i sunca... Žalosno je vidjeti kako nekima život prolazi u vječnoj kuknjavi, jadikovanju i cendranju. A još mi je više žao mene koji to moram slušati.
Premda me neki zabrinuti kolege blogeri pitaju kad ću opet pisati "nešto ozbiljno", još neko vrijeme ništa, ali bit će, bit će... Osim toga, vidim po komentarima da neki uživaju u mom izboru.
Dok se kuha bob, dok se kuha krumpir, malo starog hard-rocka... Iako se pjesma zove Hush, ne znači da je treba slušati – tiho.
četvrtak, 03.06.2010.
Deep Purple i Zakon o radu
Preksutra u Domu sportova svira grupa Deep Purple, a ja ne idem na koncert jer kao visokoobrazovani član ove zajednice NEMAM viška sredstava za odlazak na sve koncerte (Cecilia Bartoli pa Stefan Milenković pa Dylan..., a čovjek bi si i kakvu knjigu htio kupiti, ne?)... A još kad establišment sruši Zakon o radu (hoćemo li im to dopustiti? čuli ste za peticiju)...
Dakle, od Gillana & drugova ništa. Ili ipak?
srijeda, 02.06.2010.
Svinje
Nešto me pere progressive rock u zadnje vrijeme, što se može, kriza srednjih godina kuca na vrata, drugu mladost proživljavam... Pa eto nastavljam vam biti DJ, a do kad ću, ne zna se.
Tko ima vremena: deset minuta i zvučnike pojačati...