Čitam roman Gangabanga suvremenog hrvatskog pisca Ivana Vidića pa sam naišao na sljedeći pasus:
Blago današnjoj mladeži. Kad se samo sjetim idiličnog siromaštva svoga djetinjstva i rane mladosti, u sivilu socijalizma. Ništa nismo imali, a opet – bili smo sretni. Nikad neću zaboraviti kako smo s trinaest, četrnaest godina bili prisiljeni piti kola-rum i loš brandy za cjelovečernjih vucaranja po štandovima Opatovine, krasti tablete i snifati ljepilo na klupama u Ribnjaku. Marihuanu i hašiš probali smo tek u srednjoj školi, heroin – valjda tek s osamnaest, devetnaest. Ne, nismo bili zatucani, toga jednostavno nije bilo u naše vrijeme, ili barem nije bilo na dohvat ruke. A ova današnja razmažena djeca – ničim zadovoljna, a sve imaju. Marihuanu mogu pušiti kad se sjete, za šut heroina ne trebaju ići dalje od školskog dvorišta. I opet nezadovoljni!
Post je objavljen 30.06.2010. u 19:46 sati.