Marketing
Come back Pere K.
U novomZarezu je izašao moj prikaz knjige Pere Kvesića, Vrijeme rata i razonode (Durieux, 2009.), kojega evo podastirem na čitanje i ovdje.
Pero K. za početnike i napredne
Ne tako davno u jednoj sam televizijskoj emisiji saznao pravu istinu o tome je li pokojni Ivica Račan uistinu pušio marihuanu. Nije. Naime, Pero Kvesić – koji se nakon tolikih godina nekim čudom našao pripušten notornoj katedrali duha – ispričao je kako je nekom prigodom, skupa s nekolicinom mlađahnih Poletovaca koji su nešto zabrljali, bio u "Kockici" na radnom sastanku – zapravo ribanju – kod druga Račana, tijekom kojega su omladinci nonšalantno zapalili joint, a Little John na to uopće nije reagirao jer, zaključio je Kvesić, uopće nije prepoznao karakterističan miris trave. Dobro, možda se samo, iz čistog oportunizma – da ne pukne bruka – pravio lud, no ovdje ionako nije riječ o Ivici R., nego o Peri K., a opisana epizoda donosi nešto od duha lokalnih "olovnih sedamdesetih" koje su očito imale i svoju protoliberalnu stranu: Maspok jest bio brutalno ugušen, ali drugovi su previdjeli poguban utjecaj seksa, droge i rock’n’rolla na mangupe unutar vlastitih redova. Dubinski tektonski poremećaji unutar struktura doprinijet će koju godinu kasnije i novovalnom tsunamiju.
Jedan od onih koji je u svojim tekstovima korespondirao s duhom vremena, pridonoseći istodobno njegovom oblikovanju, i čije bi se, kako je sam izjavio, "početno idejno usmjerenje" moglo opisati kao "mješavina urbanoga, građanskoga, hipijevskog i šezdesetosmaškog", bio je, dakle, i Pero Kvesić, enfant terrible sredine sedamdesetih, čija raščupana frizura kao da (je) sakriva(la) satirske roščiće. Bilo je to neko zdravije doba, doba pravih frajera, kad si se, kako sâm kaže, među vršnjacima mogao istaknuti "ne onime što imaš, nego onime što jesi". Baš onako, po Frommu, svojedobno među naprednom omladinom iznimno popularnom filozofu. Napredni omladinac bio je svakako i Kvesić koji se novinarstvom počeo baviti već krajem šezdesetih, a da je pripadao onoj struji u Partiji koja je kao jedan od ciljeva revolucije vidjela i seksualnu emancipaciju, govori i podatak da je 1974. objavio duhovitu, krajnje seksističku (auto)ironičnu pripovijetku Veliki jebači, po prvi put u hrvatskoj književnosti napisavši tu riječ bez točkica i to odmah u naslovu. Mogu samo zamisliti s kojim su guštom kolporteri Studentskog lista na tadašnjem Trgu Republike grlenim glasovima izvikivali naslov, i kako su samo milicajci s desnicom na pendreku strizali ušima! Da je pak radni narod nečega bio željan govori i podatak da je u jednom danu prodano dvije tisuće primjeraka spomenute tiskovine; zacijelo su Studentski kupili i mnogi putnici namjernici. Those were the days my friend…
No, najbolju uslugu napravili su mu prijatelji, među inima i Inoslav Bešker i Maroje Mihovilović, prikupivši već ranije po omladinskim novinama objavljene priče, koje su zatim izdane 1975. pod legendarnim naslovom Uvod u Peru K. (lani je objavljeno četvrto, navodno konačno izdanje). Radi se o simpatičnim mladenačkim pričuljcima – neki će ih zvati jeans prozom – nikakva dubokoumna literatura (što nipošto ne znači da je Kvesić banalan i da ne bi znao/mogao pisati "dubokoumno" – da je htio!), kako bi rekao Igor Mandić, "ove priče ne vrijede ništa, ali…" E da, ima taj 'ali'! Zbog njega Peru Kvesića – koji u Uvodu progovara glasom nekog infantiliziranog naivca/naivnog infantilca, ali ne hlebinskog, nego urbanog – volimo čitati evo već desetljećima. I moglo bi se reći, što je stariji, to je – poput poslovičnih vina i prijatelja – bolji. Čitamo i smijemo se (Kako mi se ogadio seks…), a onda nas stisne oko srca (Pudli lete na jug…).
Zatim je u prvoj polovici osamdesetih objavio zbirku pjesama Perorez (1980.), zbirku pripovjedaka Osveta (1983.), drugo, prerađeno izdanje Uvoda u Peru K. (1983.) te roman Što mi rade & što im radim (1984.). Potom ništa do 1990. kad izlazi treće izdanje Uvoda. Ništa? Dobro, ne baš ništa, dapače. Naime, u drugoj polovici osamdesetih Kvesić je bio zaposlen u Vjesnikovoj redakciji koja se bavila izdavanjem Siriusa, Alana Forda, Traga, a također i čak i izvan granica Jugoslavije neobično popularne Erotike čiji je urednik i sukreator – autor brojnih erotskih priča – bio upravo on. A o uspomenama iz toga doba čitat ćemo 2002., u Uspomenama urednika erotskog magazina. No, u međuvremenu je trebalo nekako preživjeti devedesete – nije bio jedini iz Vjesnika/Erotike koji je dobio otkaz. Tako 1992. objavljuje osam slikovnica o Malim letećim medvjedićima, sljedeće godine slikovnicu Riblja rrrka, a 1999. također slikovnicu Sreća tužnog zmaja. Godine 2000. izlazi roman Rent-a-car express i zbirka pripovjedaka Kasandrine slutnje, 2002. roman Stjecaj okolnosti, 2003. roman za djecu Društvo za bijeg u daleki svijet te 2004. zbirka pjesama Slavujevac.
Tijekom devedesetih, dakle, Pero je Kvesić, prononsirani šuvaroidni ljevičar i ateist, nepokajani marksist, prijatelj KGB-a, tj. književnika Gorana Babića, čak štoviše – a to mu pojedinci nikad nisu oprostili – suradnik na zloglasnom projektu "Bijele knjige", očekivano bio nezaposlen, ali kao pisac nije bio i besposlen, nego je i dalje pisao, a to što je pisao pa pomalo i objavljivao tijekom dekade (od 1991. do 1998.), što u domovini (Hrvatska ljevica, STAR nove generacije), što u Sloveniji (Večer) pa i u Danskoj (Information), uz neke ranije neobjavljene pripovijetke, ukoričeno je krajem 2009. u zbirku pripovjedaka Vrijeme rata i razonode.
U jednom intervjuu povodom izlaska knjige Uspomene urednika erotskog magazina Kvesić je izjavio je da bi njezin podnaslov mogao biti "Zreli Pero K." ili "Pomalo ocvali Pero K.". U tom smislu, podnaslov ove knjige mogao bi biti "Rezignirani Pero K." ili možda "Pomalo mračni Pero K." Ipak, ne rezigniran kao netko tko je stvarno poražen, već kao netko tko, kao pravi frajer, stoički prihvaća stanje stvari – propast ideologije, egzistencijalnu nesigurnost – i ne prepušta se očaju. Dobro, uglavnom se ne prepušta očaju: u dojmljivoj priči Ujutro odlaziš uz koju je zabilježen datum 15. II. 1991., pripovjedač usred noći umiruje dementnu baku koju ujutro vode u bolnicu iz koje se "nitko… ne vraća" i razmišlja o nadolazećoj katastrofi: "Otišao sam u kuhinju i sjeo za sto. Da mogu sebe ponuditi umjesto nje! Htio sam zaurlati i urlati, ali bih probudio majku. Prokleti živote, prokleti! Suze su mi tekle niz lice koje se grčilo". Daleko je ovo od bezbrižnog mladog Pere K., ali vremena su se promijenila do neprepoznatljivosti. Zbirku otvara "programatska" pripovijetka Kako si? početkom devedesetih. Sumorni kontemplativni ton, odjek Krležinog Doktora iz romana Na rubu pameti, i opora opažanja o recentnim događajima: vremena su čudna, živjeti je teško, teško je uopće "shvatiti što se živi". A nije lako odgovoriti ni na jednostavno pitanje "Kako si?" Jer, ušli smo u doba nepostojećih parametara i urušenih kriterija, nema zajedničkog konsenzusa o tome što je dobro, a što loše, ostaju tek konfuzne osobne procjene: "Danas, kad čovjek pokušava odrediti kako je u rasponu od toga da je loše što mu se plaća smanjila, ali je dobro što nije silovan, mučen i zaklan, ili je dobro jer mu kuća nije raketirana, no zapravo nije jer ne može platiti nijedan račun koji mu zbog nje mjesečno pristižu, osjeća se zbunjen i izgubljen". I tako, sad kad je okvir zadan, možemo se malo zekati. Ali – ipak ozbiljno.
Zbirka sadrži dvadeset i pet pripovjedaka; sve su dobre, nekoliko je izvrsnih i dvije ili tri vrhunske. Sadržajno: tipične tranzicijske priče koje su postale opća mjesta: preobrazba rigidnih partijaca, sve samih drčnih ateista, u štovatelje tradicije i vjerskih blagdana… ("Pička im materina, pokažimo da smo Evropa!" uzviknuo je Gavro, istrčao na balkon i zaprašio dugi rafal iz svoje AK-47.; Hrvati slave Božić); mijenjanje Titovog portreta Tuđmanovim… (Na bivšem mjestu Tiletove slike visjela je nova… Francek, naš Francek!; Druga slika); problemi oko nepodobne nacionalne pripadnosti… (Odmah napusti moju kuću! Marš van!; Nepoželjna gošća); mračno doba u kojem se kletve doslovce ostvaruju… ("Zemlja te progutala!" ostvaruje se u masovnim grobnicama, znanim i neznanim…; 1994., teško, čudno i varljivo vrijeme ostvarenja kletvi, viceva i snova).
Ima tu i tipične kvesićevske zajebancije (Prednost naočala) i spektakularnih partizanskih akcija (Partizanska mornarica), čeprkanja po mračnoj partizansko-ustaško-udbaškoj prošlosti (Mesar), persifliranja blaziranih stranaca koji su htjeli pisati hemingvejevske izvještaje s bojišta (Kovanje pisca), i, napokon, jedna "erotska" priča (Počelo je)…
Moj je favorit, uz CaRgO kult i Pedere, Vidilica, pripovijetka koja je prvotno (9. kolovoza 1991.) objavljena u kopenhaškom listu Information, a 2009. je uvrštena u školsku lektiru u Hrvat…, ups, pardon, u Danskoj (je li netko spomenuo Milu Budaka?). Nekad ste u gradu mogli sresti Meryl Streep kako u "Blatu" ispija kavicu, u "Mocci" ste mogli nabasati na Trumana Capotea, a u prometnoj gužvi zapeti s "Rikijem" Chamberlaineom. Nekad. No, "recimo, one godine kad su bili izbori, u ono vrijeme kad se posvuda oduševljeno mahalo zastavama, grbovima i pjevalo budnice", pripovjedač u svom omiljenom lokalu ugleda – jahače Apokalipse, one s Dürerove grafike! Koje Zagorci za susjednim stolom, dok pod gasom zaneseno pjevaju Još Hrvatska ni propala… dakako ne primjećuju. Ali, jahači još ne galopiraju, još ne…
Za neke su devedesete bile godine rata, godine ostvarenja kletvi, oživotvorenje boschovske paklenske fantazmagorije, dok su za manjinu, onu lopovsku i onu manijačku, bile godine razonode, ostvarenja snova, boschovski vrt zemaljskih užitaka. U prepoznatljivoj ich-formi, lavirajući između factiona i fictiona, između promišljanja o ljudskom stanju, ljudskoj gluposti i svireposti, autor, osjećamo to, ostaje vjeran sebi i unatoč svemu ne gubi spasonosni smisao za humor.
Sve u svemu, kompilacija Vrijeme rata i razonode sasvim je pristojan come back Pere Kvesića nakon kojega očekujemo – još.
Post je objavljen 28.06.2010. u 18:40 sati.