gospon profesor
nedjelja, 30.05.2010.
Pokoj vječni daruj mu...
Dennis – Easy Rider – Hopper (1936.-2010.)
subota, 29.05.2010.
Majka krvari
Tko će joj pomoći?
četvrtak, 27.05.2010.
Rodio se Siddhartha
U Bangladešu budisti slave Buddhin rođendan. Njima je danas nešto kao Božić, premda Buddha nije ono što je kršćanima Krist, Bog i čovjek, nego samo čovjek, ali čovjek koji je doživio "prosvjetljenje". Kako to izgleda kad čovjek doživi prosvjetljenje ne mogu vam opisati, to morate iskusiti sami ;), ali kako je to moglo izgledati i kakva je iskušenja Siddhartha morao proći, dočarat će nam insert iz Bertoluccijeva filma Mali Buddha.
Svim budistima u domovini i inozemstvu čestitam blagdan Buddhina rođenja!
srijeda, 26.05.2010.
Čemu filozofirati?
Danas prenosim tekst A. Sućeske o pokušaju zatvaranja Odsjeka za filozofiju britanskog sveučilišta Middlesex. Radi se o još jednom pokazatelju u kakvo doba živimo. Na kraju je i poveznica na online peticiju gdje možete dati svoj glas protiv zatvaranja Odsjeka. Evo teksta:
Otkad je filozofije, jedna od njezinih glavnih karakteristika oduvijek je bila činjenica da ona nekima vrlo lako postaje trn u oku, da se vidi ili prikazuje kao svojevrsna prijetnja ili pak kao "suvišna" društvena pojava. Filozofija, uvijek kada je ona istinska filozofija – što će reći, kada ona kritički promišlja ne samo svoj svijet sa svim njegovim bitnim aspektima i implikacijama, nego ujedno i čovjeka tog svijeta – etiketirana je ili kao društveno disfunkcionalna anomalija ili kao povijesna redundantnost čije je vrijeme "prošlo". Tako je Sokrat prije dva i pol tisućljeća okrivljen da "kvari mladež" jer ih je učio da misle neovisno o uvriježenim konvencijama, dapače, da propituju te konvencije te da misle "svojom glavom" i ne prihvaćaju unaprijed ponuđene odgovore čija bjelodanost se ne smije dovoditi u pitanje. Kao što je poznato, osuđen je na smrt, a ta presuda zapravo je bila jasna presuda filozofiji: "U Ateni nisi poželjna!" Povijest nudi još primjera "neposlušnih" filozofa: Giordano Bruno je spaljen jer se drznuo kontrirati Crkvi; Spinoza je ekskomuniciran iz svoje zajednice jer je imao potrebu prokazati praznovjernost i zatupljenost ortodoksnog judaizma; enciklopediste 18. stoljeća dominantne društvene institucije vidjele su, u najmanju ruku, kao "nepodobne" građane. Ukratko, ono sapere aude (usudi se znati) koje filozofija zahtijeva od svakoga tko u nju ulazi uvijek je smetalo onim ustaljenim elementima društvenosti koji pomisao o takvoj drskosti nisu mogli podnijeti.
Pritisak na filozofiju
Scenarij koji se u zadnja tri tjedna odvijao na sveučilištu Middlesex u Londonu eklatantan je primjer suvremenog tretiranja filozofije koji nimalo ne odskače od rigoroznosti i nešto eksplicitnije primitivnosti prethodno navedenih povijesnih primjera. Prođimo ukratko samo osnovni slijed događaja: 26. travnja, dekan tzv. "School of Arts and Education" (koja je dio Middlesex Universityja), Edward Esche, šalje e-mail zaposlenicima Odsjeka u kojemu stoji da je njegova preporuka da se Odsjek za filozofiju, zajedno sa svim njegovim programima, u potpunosti ukine prihvaćena od strane uprave Univerziteta. Njegova odluka je, tvrdio je tada, "jednostavno financijske prirode". 4. svibnja studenti filozofije na Middlesexu trebali su se naći na sastanku s članovima uprave, no oni se nisu pojavili odgodivši sastanak u zadnji čas. Potaknuti nenajavljenom odgodom sastanka, studenti su mirno preuzeli kontrolu nad zgradom kampusa "Trent Park" (gdje se nalazi uprava spomenute "škole") kako bi ovakvu odluku Univerziteta zaustavili u otvorenim dijalozima s njezinom upravom. Nakon jedanaest dana studentske samoorganizacije, alternativnih predavanja, gostovanja raznih profesora i nekoliko poprilično neuspješnih sastanaka studenata s upravom, uprava Univerziteta pokrenula je tužbu protiv studenata te su studenti bili prisiljeni prekinuti blokadu, s jasnom porukom: "Borba se nastavlja!"
U prilog tomu zašto ovo nije tek samo još jedna priča gašenja nekog Odsjeka za filozofiju govore sljedeće činjenice: u "Research Assessment Exercise" 2008. godine – sustavnoj provjeri istraživačkih projekata britanskih sveučilišta koju, u suradnji s njoj istovjetnim institucijama u Walesu, Škotskoj i Sjevernoj Irskoj, provodi državno Vijeće za financiranje visokog obrazovanja Engleske – 65% rada Odsjeka za filozofiju Middlesexa ocijenjeno je kao "vodeće u svijetu" ili "izvrsno na međunarodnoj razini", što taj Odsjek čini najbolje ocijenjenim odsjekom na čitavom Univerzitetu. Također, to Odsjek za filozofiju na Middlesexu čini trinaestom najboljom takvom institucijom u Engleskoj, od ukupno njih 41. Nadalje, Middlesex je bio nadaleko poznat ne samo po tome što je jedno od rijetkih mjesta u anglosaksonskome svijetu gdje se predaje suvremena "kontinentalna" filozofija, već i po tome što je to jedan od za to najbolje specijaliziranih, najuspješnijih i međunarodno najpriznatijih centara (što potvrđuje ne samo peticija koja do 20. svibnja ima skoro 17 000 potpisa , nego i pisma potpore filozofa iz čitavoga svijeta, a da i ne govorimo o pismima onih "renomiranijih" poput Badioua, Butler, Ranciera, Žižeka i mnogih drugih).
Kategorija D
Da cijela priča bude apsurdnija, zahvaljujući spomenutom RAE istraživanju kvalitete projekata, Univerzitet u Middlesexu samo će akademske godine 2009./2010. dobiti Ł173 260 zbog visokog ranga Odsjeka za filozofiju. Ti novci uopće ne moraju biti uloženi u onu instituciju koja je zaslužna za njegovo dodjeljivanje od HEFCE-a. Štoviše, Middlesex će nastavljati dobivati istu tu svotu svake godine do sljedećeg RAE 2014. godine, sve i ako se Odsjek za filozofiju u potpunosti ukine.
Ono što zapravo stoji iza ovog sumanutog poteza koji je "jednostavno financijske prirode" jest općenito smanjenje državnog financiranja visokog obrazovanja u Engleskoj čije posljedice se većinom prelamaju na humanistici. Spomenuti HEFCE naložio je engleskim univerzitetima da budu "učinkovitiji" u preraspodjeli svojih sredstava, što zapravo znači sljedeće: sredstva treba uložiti u tzv. STEM (science, technology, engineering and mathematics) područja koja stvaraju daleko više prihoda, ali su ujedno i "gospodarski" (a to istovremeno valjda znači i "društveno") mnogo potrebnija. Filozofija tako, zajedno s ostalim humanističkim disciplinama, prema kriterijima HEFCE-a spada u "kategoriju D", koja je najniže financirana kategorija (STEM spadaju u kategoriju B i C, medicina u kategoriju A). S obzirom da je britanska Vlada odredila visoke financijske kazne svim onim univerzitetima koji bi povisili svoje kvote za upis studenata, poželjno je da svaka "pametna" uprava učini sljedeće: (1) kategoriju D treba ukinuti kako bi se više studenata moglo primiti u visoko subvencioniranu kategoriju A; (2) u kategorijama C i B potrebno je smanjiti zaposleni kadar, a povećati broj studenata i povisiti školarine koje oni plaćaju kako bi se povećala dobit. Recept je, dakle, sasvim jednostavan: želi li se povećati profit, sve što univerzitet treba učiniti je da odbaci tu bijednu humanistiku. Ukratko, radi se o tomu da se usred krize kapitala "interes" istog tog kapitala postavlja na još veći pijedestal nego na kojemu je dosada bio.
Samoperpetuacija postojećeg sistema
"Zadivljujuća" je inherentna karakteristika takve logike – samim odbacivanjem onoga što nije "profitabilno" istovremeno se sprječava postojanje onih elemenata koji bi tu logiku najvjerojatnije mogli dovesti u pitanje. Ima li čišćeg primjera samoperpetuiranja postojećeg sistema proizvodnje? Tim postupkom ne samo da se na životu održava kapital kao glavna društvena sila koja prožima sve njezine odnose, već se i unaprijed određuju ona znanja koja toj sili odgovaraju, koja je neće dovoditi u pitanje ili joj, nedajbože, protusloviti. Ono malo "filozofije" što će ostati bit će unaprijed rezervirano za najsposobnije (što ovdje znači isključivo: platno sposobne) koji ionako nemaju problema s postojećim sustavom – upravo jer su njegovi najveći profiteri – pa će se time filozofija svesti na, kao što jedan komentator kaže, "razgovor o funkcijama jezika i kvalitetama različitih vrsta čajeva". Foucaultova dijagnoza tu dolazi do svoga krajnjeg izražaja: vi se danas smijete "usuditi znati", ali to znači znati samo ono što je potrebno i poželjno, točnije, ono što vam je servirano. Možda bi se čak moglo reći da je ipak u ponudi više diskursa, no to su sve diskursi podređeni diskursu kapitala koji ne dozvoljava bilo kakvu alternativu.
Ironično je – i nadasve indikativno – da se filozofija Middlesexa s naročitom uspješnošću također posvetila suvremenoj kritičkoj teoriji, obrađujući u jednom od svojih diplomskih studijskih programa sve od frankfurtske škole do današnjih kritičkih teoretičara poput Badioua, Negrija i sličnih. Je li uistinu preuzetno reći da su profesori i studenti Middlesexa u kritičkoj teoriji zapravo bili predobri i da je to njihova glavna mana? Oni su ono sapere aude shvatili ozbiljno (koje li drskosti!) te su filozofiju koristili kao oruđe subverzije, kao vječnu sumnju koja duhu ne da mira ponajviše onda kada mu se kaže "to ti je jednostavno tako" – a, budimo iskreni, to je krajnje neisplativo.
link na peticiju: http://www.gopetition.com/petitions/save-middlesex-philosophy.html
utorak, 25.05.2010.
Ko j... Buldožer
Ovo kratko trodnevno predstavljanje VIS-a Buldožer (preslušajte ako niste!) završit ću jednom plesnom numerom, sasvim u samoironičnom stilu munjenih Slovenaca...
ponedjeljak, 24.05.2010.
Umro je Džoni – In memoriam
Najbolji nekrolog ikad izgovoren...
Slava mu!
nedjelja, 23.05.2010.
Karlo je bio drag i mio dječak...
Noćas se u jednom na brzinu skupljenom društvancu – sve sami divni mladi i ne tako mladi ljudi – spomenuo slovenski sastav Buldožer pa sam pomislio da će starijim čitateljima bloga biti drago podsjetiti se na koncert iz 1982. na kojem je u sklopu svoje svjetske turneje grupa održala koncerte u Zaboku, Krapini i Zagrebu... Mlađim pak čitateljima sa svom profesorskom ozbiljnošću preporučam da NIKAKO ne propuste temeljitije se upoznati s diskografijom ove neobično mi drage skupine glazbenika, u kojoj je svirao i naš, mlađima također na žalost slabo poznati književnik, Davor Slamnig. Potražite li njegovu zbirku priča Quertzu i Opš, GARANTIRAM ludu zabavu nakon koje ćete poželjeti još i još... čitati!!!
Također, budući da sam ovih dana zatrpan kreativnim/ugodnim poslovima/obavezama svake vrste & fele, odlučio sam svako toliko ostaviti link na kakvugod melodiju & šlager vaše i naše mladosti. Uživajte!
petak, 21.05.2010.
Clapton nije Bog...
...ali božanstveno svira.
četvrtak, 20.05.2010.
Frantic
...gledali ste sigurno taj film Romana Polanskog. Ima tih nekih filmova koje mogu uvijek gledati, po n-ti put. Ovo je jedan od njih. Ako ste ga gledali, sjetit ćete se scene u kojoj Harrison Ford pleše (kao medvjed) u nekom noćnom klubu s Emanuelle Seigner... uz pjesmu Grace Jones, Strange.
srijeda, 19.05.2010.
Dvije vijesti
Vijest prva.
Policija je tijekom poslijepodneva utvrdila identitet dviju mladih djevojaka, čija su tijela pronađena u Dravi kod Varaždina. Od strane obitelji, na Odjelu patologije OB Varaždin, izvršeno je prepoznavanje mrtvih tijela kojom prilikom je utvrđeno da se radi o M.Ž. (18) i T.K. (18), izvijestili su iz PU varaždinske.
Također, utvrđeno je da su djevojke maturantice srednje Strukovne škole u Varaždinu. Jedna je iz Martijanca, a druga iz Sesveta Ludbreških, rekao je glasnogovornik Županijskog suda u Varaždinu Igor Pavlic. One su jučer u poslijepodnevnim satima zajedno sa društvom slavile 'Dane maturanata'. Nakon završetka proslave oko 22 sata društvo se razišlo, dok su se njih dvije udaljile u smjeru rijeke. Prema do sada prikupljenim informacijama, djevojke najavile samoubojstvo te će se okolnosti događaja utvrditi obdukcijom, vještačenjima i drugim mjerama i radnjama.
Vijest druga.
Šesnaestogodišnja Jessica Watson uplovila je u subotu u sydneysku luku nakon što je prešla 23 000 nautičkih milja. Tisuće ljudi okupilo se u luci kako bi je pozdravilo prilikom uplovljavanja na njenoj ružičastoj 10-metarskoj jedrilici. Kada se iskrcala na doku u blizini Opera Housea bilo je to po prvi put da Watson stoji na čvrstome tlu nakon 210 dana što ih je provela na moru.
Watson se tijekom plovidbe borila s 12-metarskim valovima i brojnim ozbiljnim poteškoćama tijekom plovidbe koja ju je vodila sjeveroistočno kroz južni Pacific i preko Ekvadora, južno do Cape Horna na samom vrhu Južne Amerike, preko Atlanskog oceana do Južne Afrike, kroz Indijski ocean i oko južne Australije. (Hina)
Ne kažem da se u Australiji nikad ni jedna tinejdžerka nije ubila, ali... Može li se iz ovih primjera štogod zaključiti?
utorak, 18.05.2010.
Staro pravilo
Što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste.
ponedjeljak, 17.05.2010.
Legitimna patnja
Općevažeća predodžba kako psihološki razvoj naposljetku vodi u stanje u kojem prestaju patnje jest, dakako, pogrešna. Konflikti i patnje dio su života i ne smiju se promatrati kao „bolest“; oni su prirodni atributi svakog ljudskog postojanja, takoreći antipod sreće. Jedino ondje gdje im čovjek želi umaći zbog vlastite slabosti, kukavištva i nerazboritosti, nastaju bolesti i kompleksi. Stoga valja strogo razlikovati potiskivanje i obuzdavanje. „Obuzdavanje odgovara moralnoj odluci, dok je potiskivanje poprilično nemoralna sklonost oslobađanju od neugodnih pojava. Obuzdavanje može izazvati nevolje, patnje i konflikte, ali ne prouzročuje neurozu. Neuroza je uvijek kompenzacija za legitimnu patnju…“ Ona je u svojoj biti „neistinska“ patnja koja se ćuti kao besmislena i protuživotna pojava, za razliku od „stvarne“ patnje, koja uvijek sa sobom donosi i slutnju kasnijeg ispunjenja smisla i duševnog obogaćenja. Tako shvaćeno osvještavanje može se shvatiti i kao prevođenje neke nestvarne patnje u onu stvarnu.
J. Jacobi, Psihologija C.G. Junga – uvod u djelo
subota, 15.05.2010.
Predsjednik u Kini...
...a zaboravio je na staro upozorenje o ŽUTOJ OPASNOSTI!
petak, 07.05.2010.
Egzorcizam u Hrvata
O opsjednutosti i egzorcizmu pisao sam opširno ranije (Talac đavola), a danas ću se još jednom dotaći te kontroverzne teme potaknut feljtonom Večernjeg lista pod slikovitim nazivom Egzorcizam u Hrvata.
Naime, primijetio sam da se u sličnim tekstovima često mogu pročitati upute kako prepoznati „okuženu“ osobu, tj. kako čovjek sam može prepoznati je li „okužen“. Smatram ih prilično banalnima, ali ne i posve neopasnima. Premda ovaj put dolaze iz usta zagrebačkog svećenika koji se bavi egzorcizmom, dakle, stručnjaka, rekao bih da mi više djeluju kao predrasude spram dugokosih muškaraca ili kao implicitna poruka da su svi oni koji iz tko zna kojih razloga ne žele ulaziti u crkvene prostore „okuženi“. To mi se jednostavno čini nekako unfair ili barem nedovoljno precizno, da ne kažem senzacionalistički.
Ali, evo, procijenite sami: „Postoje vanjski znakovi, osobe koje su okužene teško mole, kada počnu moliti obuzima ih teški san da zijevaju, pada im glava od iznenadnog umora…“ (U redu, moguće je da je to znak da je netko „okužen“, ali moguće je i to da je naprosto jako umoran… Zapravo, zabrinjava me mogućnost da će netko, neka nesigurna bezazlena duša, ovo pročitati i početi umišljati da je opsjednut ukoliko mu se iznenada prispava dok moli ili u svom molitvenom životu doživi stanovito neinspirativno razdoblje pa mu je recimo čitanje Biblije zanimljivo poput čitanja telefonskog imenika; to se naime događalo i svecima.) „Posebno kada se žele same toga osloboditi, ne mogu izdržati u crkvi, pogotovo kad je vrijeme podizanja pa im je zlo i izlaze iz crkve. Te osobe stvaraju nemir oko sebe, ne mogu biti u blizini posvećenih osoba… Časne sestre… znale su mi reći da, kad bi ušle u tramvaj, neki bi kosmati (sic! gp) počeo režati na njih i sišao na prvoj stanici“. I opet, da, moguće je da je to osoba koju je opsjeo Gospodar muha, ali moguće je da je tek neki blesavi tinejdžer koji sluša metal i oponira cijelom svijetu, a posebice onima koje percipira kao autoritet (u školi nam se to događa svakodnevno). Ipak, na kraju dotični redovnik ipak daje do znanja da opsjednutost zapravo i nije prečest fenomen, kako bi netko mogao pomisliti na temelju ranijeg opisa, već da od stotinu bolesnika za koje se sumnja da su opsjednuti moliti treba možda za trojicu ili četvoricu.
Prije nekoliko godina, sjetit će se neki od vas, upravo je Večernji list objavio da se u Zagrebu okupljaju sotonisti svih zemalja, i tada se kao jedan od znakova „okuženosti“ navodila – glavobolja. Ovakvim napisima novine koje čitaju stotine tisuća ljude baš i ne pridonose prosvjećenosti svojih čitatelja, i jednom takvom fenomenu kao što je opsjednutost prilaze na petparački način.
U tekstu Talac đavola pisao sam o istoimenoj knjizi isusovca i egzorcista M. Martina, svjetski poznatog stručnjaka na tom polju. Za razliku od gorespomenutog svećenika, on spominje ne samo „okužene“ osobe, nego i one „savršeno opsjednute“. E, tu je kvaka. Evo tog dijela mog posta:
»Recimo da je, rasprave radi, fenomen opsjednutosti stvaran. (Osobno ne mogu tvrditi da je ili nije; mogu tek vjerovati u jedno ili drugo.) Ukoliko ga stručnjaci (teolozi-svećenici, liječnici-psihijatri) ne priznaju kao realnost, opsjednuta osoba (gledali ste Egzorcista ili Egzorcizam Emily Rose) trpi nezamislivi užas. Nema nikoga tko bi joj pomogao. M. Martin piše: „Crkva je jedina institucija u društvu s autoritetom i lijekom spremnim za osujećivanje tako očitovanog zla. Ako li službeni predstavnici kojima je povjerena ta temeljna dužnost u Crkvi niječu samu baštinu te Crkve – okrenu li leđa čak i opisima u Pismu gdje Krist istjeruje demone; prikazuju li te izvještaje kao lažne i kao pjesničku slobodu – onda su zbiljske žrtve istinske demonske aktivnosti ostavljene bez ikakve nade.“
S druge strane, velečasni Martin piše i sljedeće: „Kao što pojam implicira, savršeno opsjednutu žrtvu zlo kontrolira u potpunosti i ne daje vanjske pokazatelje, nikakve naznake demonskog stanara. Tako opsjednuti, za razliku od ’nesavršeno opsjednutih’ neće pokazivati nikakvu uznemirenost na prisutnost religioznih simbola kao što su raspelo ili krunica. Neće se stresti ako ga poškropi posvećena voda, niti će oklijevati diskutirati o religijskim temama“.
Premda kao laik, koji o svemu tome zapravo nema pretjeranog pojma, ne mogu procjenjivati sudove stručnjaka na bilo kojem polju, ovdje potencijalni problem vidim u sljedećem. Naime, ukoliko je netko „savršeno opsjednut“ i to praktički nitko ne može razotkriti, onda se, u stanovitim okolnostima, mogu početi događati također nezamislivi užasi. Jer, ako se nekoga može optužiti – iz tko zna kojih motiva – da je „savršeno opsjednut“, kako će dotični, koji je zapravo tek prosječno nesavršeno ljudsko biće, dokazati da nije? Po toj logici, zapravo se svakoga može osumnjičiti. Jer, ako Malachi Martin piše o tome da su se usred Vatikana održavale crne mise, to onda znači da i među najvišim velikodostojnicima Crkve može biti „savršeno opsjednutih“ ljudi. Bilo tko to može biti. Neću dalje razvijati ovu temu; pretpostavljam da je svatko ponešto pročitao o izopačenoj logici ispitivanja „vještica“ koje su bile osuđene ako su, pod mukama, priznale da su vještice, i ako NISU priznale. Jednostavno nije bilo načina da se netko izvuče jer je bilo što što bi osoba pokušala reći u svoju obranu unaprijed smatrano znakom krivnje. Osumnjičen si da si kriv, dakle kriv si.«
Pišem današnji post i zato jer sam u istom Večernjem listu naišao i na tekst o katoličkom svećeniku, „ocu“ Marcialu Degolladu, osnivaču reda Kristovih legionara, jednoj upravo nevjerojatnoj osobi koja je bila desetljećima na čelu jednog od strožih crkvenih pokreta, a za koju se posve nedvojbeno ispostavilo da je – da, postaje dosadno – malodobnike prisiljavala na homoseksualne odnose, ali je istovremeno bila u vezi s nekoliko žena s kojima je dobila šestoro djece, od kojih je dvoje također zlostavljala. I tako dalje, da ne nabrajam. Kontroverza je u tome da ga je navodno pokrivao I.P.2 (molim, prenosim Večernji), a iz aktivne službe ga je maknuo (2006.!) B.16.
Dakle, nekako mi sve to nije baš jasno… Zagrebački svećenik-egzorcist navodi kao moguće znakove “okuženosti“ zijevanje, iznenadni umor, mučninu u crkvi i kosmatost popraćenu izlaskom iz tramvaja, vlč. Martin, također egzorcist, piše o „savršeno opsjednutima“ koji ne bi reagirali niti da ih se polije blagoslovljenom vodom, a na na kraju je tu i jedan svećenik koji je godinama pričešćivao sebe i druge, bio dakle svakodnevno u najbližem kontaktu s Corpus Christi i ostalim posvećenim stvarima, desetljećima je vodio crkveni red, ali ga to nije priječilo da čini različite opačine. Mislim, bilo bi dobro ako bi netko mogao to malo pojasniti, te različite razine. Je li vlč. Degollado bio opsjednut? Ili je bio „samo“ seksualno izopačen i nezasitan? Kako riješiti problem „savršeno opsjednutih“? Kako spriječiti da se egzorcizmu ne podvrgne osobu koja zapravo nije opsjednuta? Koliko naši svećenici surađuju s psihijatrima i zna li se s kojima? I tako dalje, i tako dalje.
Molio bih što argumentiraniju raspravu, ukoliko do nje uopće dođe.
četvrtak, 06.05.2010.
Urbani pop
Nakon onih hašomana neki dan... sasvim drugačiji sound.
utorak, 04.05.2010.
Memorija
I, sjećate li se gdje ste bili kad je umro?
nedjelja, 02.05.2010.
Samo za stare hašomane
Ovakva glazba nekoć je bila popularna među omladinom "širom regiona", naročito među pripadnicima supkulturne skupine tzv. hašomana. Konkretno, radi se o grupi SMAK i pjesmi Crna dama iz 1977.
Siguran sam da će se među posjetiteljima bloga naći onih kojima će biti drago čuti je. Neki će je, oni mlađi, možda odslušati iz znatiželje, a ne sumnjam da će mnogi otići s bloga nakon desetak sekundi... Svima želim ugodan dan.