O opsjednutosti i egzorcizmu pisao sam opširno ranije (Talac đavola), a danas ću se još jednom dotaći te kontroverzne teme potaknut feljtonom Večernjeg lista pod slikovitim nazivom Egzorcizam u Hrvata.
Naime, primijetio sam da se u sličnim tekstovima često mogu pročitati upute kako prepoznati „okuženu“ osobu, tj. kako čovjek sam može prepoznati je li „okužen“. Smatram ih prilično banalnima, ali ne i posve neopasnima. Premda ovaj put dolaze iz usta zagrebačkog svećenika koji se bavi egzorcizmom, dakle, stručnjaka, rekao bih da mi više djeluju kao predrasude spram dugokosih muškaraca ili kao implicitna poruka da su svi oni koji iz tko zna kojih razloga ne žele ulaziti u crkvene prostore „okuženi“. To mi se jednostavno čini nekako unfair ili barem nedovoljno precizno, da ne kažem senzacionalistički.
Ali, evo, procijenite sami: „Postoje vanjski znakovi, osobe koje su okužene teško mole, kada počnu moliti obuzima ih teški san da zijevaju, pada im glava od iznenadnog umora…“ (U redu, moguće je da je to znak da je netko „okužen“, ali moguće je i to da je naprosto jako umoran… Zapravo, zabrinjava me mogućnost da će netko, neka nesigurna bezazlena duša, ovo pročitati i početi umišljati da je opsjednut ukoliko mu se iznenada prispava dok moli ili u svom molitvenom životu doživi stanovito neinspirativno razdoblje pa mu je recimo čitanje Biblije zanimljivo poput čitanja telefonskog imenika; to se naime događalo i svecima.) „Posebno kada se žele same toga osloboditi, ne mogu izdržati u crkvi, pogotovo kad je vrijeme podizanja pa im je zlo i izlaze iz crkve. Te osobe stvaraju nemir oko sebe, ne mogu biti u blizini posvećenih osoba… Časne sestre… znale su mi reći da, kad bi ušle u tramvaj, neki bi kosmati (sic! gp) počeo režati na njih i sišao na prvoj stanici“. I opet, da, moguće je da je to osoba koju je opsjeo Gospodar muha, ali moguće je da je tek neki blesavi tinejdžer koji sluša metal i oponira cijelom svijetu, a posebice onima koje percipira kao autoritet (u školi nam se to događa svakodnevno). Ipak, na kraju dotični redovnik ipak daje do znanja da opsjednutost zapravo i nije prečest fenomen, kako bi netko mogao pomisliti na temelju ranijeg opisa, već da od stotinu bolesnika za koje se sumnja da su opsjednuti moliti treba možda za trojicu ili četvoricu.
Prije nekoliko godina, sjetit će se neki od vas, upravo je Večernji list objavio da se u Zagrebu okupljaju sotonisti svih zemalja, i tada se kao jedan od znakova „okuženosti“ navodila – glavobolja. Ovakvim napisima novine koje čitaju stotine tisuća ljude baš i ne pridonose prosvjećenosti svojih čitatelja, i jednom takvom fenomenu kao što je opsjednutost prilaze na petparački način.
U tekstu Talac đavola pisao sam o istoimenoj knjizi isusovca i egzorcista M. Martina, svjetski poznatog stručnjaka na tom polju. Za razliku od gorespomenutog svećenika, on spominje ne samo „okužene“ osobe, nego i one „savršeno opsjednute“. E, tu je kvaka. Evo tog dijela mog posta:
»Recimo da je, rasprave radi, fenomen opsjednutosti stvaran. (Osobno ne mogu tvrditi da je ili nije; mogu tek vjerovati u jedno ili drugo.) Ukoliko ga stručnjaci (teolozi-svećenici, liječnici-psihijatri) ne priznaju kao realnost, opsjednuta osoba (gledali ste Egzorcista ili Egzorcizam Emily Rose) trpi nezamislivi užas. Nema nikoga tko bi joj pomogao. M. Martin piše: „Crkva je jedina institucija u društvu s autoritetom i lijekom spremnim za osujećivanje tako očitovanog zla. Ako li službeni predstavnici kojima je povjerena ta temeljna dužnost u Crkvi niječu samu baštinu te Crkve – okrenu li leđa čak i opisima u Pismu gdje Krist istjeruje demone; prikazuju li te izvještaje kao lažne i kao pjesničku slobodu – onda su zbiljske žrtve istinske demonske aktivnosti ostavljene bez ikakve nade.“
S druge strane, velečasni Martin piše i sljedeće: „Kao što pojam implicira, savršeno opsjednutu žrtvu zlo kontrolira u potpunosti i ne daje vanjske pokazatelje, nikakve naznake demonskog stanara. Tako opsjednuti, za razliku od ’nesavršeno opsjednutih’ neće pokazivati nikakvu uznemirenost na prisutnost religioznih simbola kao što su raspelo ili krunica. Neće se stresti ako ga poškropi posvećena voda, niti će oklijevati diskutirati o religijskim temama“.
Premda kao laik, koji o svemu tome zapravo nema pretjeranog pojma, ne mogu procjenjivati sudove stručnjaka na bilo kojem polju, ovdje potencijalni problem vidim u sljedećem. Naime, ukoliko je netko „savršeno opsjednut“ i to praktički nitko ne može razotkriti, onda se, u stanovitim okolnostima, mogu početi događati također nezamislivi užasi. Jer, ako se nekoga može optužiti – iz tko zna kojih motiva – da je „savršeno opsjednut“, kako će dotični, koji je zapravo tek prosječno nesavršeno ljudsko biće, dokazati da nije? Po toj logici, zapravo se svakoga može osumnjičiti. Jer, ako Malachi Martin piše o tome da su se usred Vatikana održavale crne mise, to onda znači da i među najvišim velikodostojnicima Crkve može biti „savršeno opsjednutih“ ljudi. Bilo tko to može biti. Neću dalje razvijati ovu temu; pretpostavljam da je svatko ponešto pročitao o izopačenoj logici ispitivanja „vještica“ koje su bile osuđene ako su, pod mukama, priznale da su vještice, i ako NISU priznale. Jednostavno nije bilo načina da se netko izvuče jer je bilo što što bi osoba pokušala reći u svoju obranu unaprijed smatrano znakom krivnje. Osumnjičen si da si kriv, dakle kriv si.«
Pišem današnji post i zato jer sam u istom Večernjem listu naišao i na tekst o katoličkom svećeniku, „ocu“ Marcialu Degolladu, osnivaču reda Kristovih legionara, jednoj upravo nevjerojatnoj osobi koja je bila desetljećima na čelu jednog od strožih crkvenih pokreta, a za koju se posve nedvojbeno ispostavilo da je – da, postaje dosadno – malodobnike prisiljavala na homoseksualne odnose, ali je istovremeno bila u vezi s nekoliko žena s kojima je dobila šestoro djece, od kojih je dvoje također zlostavljala. I tako dalje, da ne nabrajam. Kontroverza je u tome da ga je navodno pokrivao I.P.2 (molim, prenosim Večernji), a iz aktivne službe ga je maknuo (2006.!) B.16.
Dakle, nekako mi sve to nije baš jasno… Zagrebački svećenik-egzorcist navodi kao moguće znakove “okuženosti“ zijevanje, iznenadni umor, mučninu u crkvi i kosmatost popraćenu izlaskom iz tramvaja, vlč. Martin, također egzorcist, piše o „savršeno opsjednutima“ koji ne bi reagirali niti da ih se polije blagoslovljenom vodom, a na na kraju je tu i jedan svećenik koji je godinama pričešćivao sebe i druge, bio dakle svakodnevno u najbližem kontaktu s Corpus Christi i ostalim posvećenim stvarima, desetljećima je vodio crkveni red, ali ga to nije priječilo da čini različite opačine. Mislim, bilo bi dobro ako bi netko mogao to malo pojasniti, te različite razine. Je li vlč. Degollado bio opsjednut? Ili je bio „samo“ seksualno izopačen i nezasitan? Kako riješiti problem „savršeno opsjednutih“? Kako spriječiti da se egzorcizmu ne podvrgne osobu koja zapravo nije opsjednuta? Koliko naši svećenici surađuju s psihijatrima i zna li se s kojima? I tako dalje, i tako dalje.
Molio bih što argumentiraniju raspravu, ukoliko do nje uopće dođe.
| < | svibanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery