Komentari

gosponprofesor.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • izvorni život

    Zanimljiv tekst. O da, smrt je tema nad temama (rame uz rame s ljubavlju (dubinskom, ne romantičnom, jasno); tko zna, možda su to dvoje dva lica iste medalje, neka vrsta blizanaca, tako nešto...tko zna, a znat ćemo svi, prije ili poslje). Ima čarolije u ideji smrti, ako ju se ne gleda banalano i sa strahom.

    avatar

    24.06.2010. (13:32)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    @ izvorni_život: hm. orgazam zovu, ne bez razloga (jer ego zamre u tim trenucima), "mala smrt"... Možda onda...? :))

    avatar

    24.06.2010. (14:24)    -   -   -   -  

  • izvorni život

    možda, ali treba imati u vidu da je "mala smrt" dobar naziv. Možda bi točnije bilo reći i ultra mala smrt, jer pretpostavljam da je orgazam tek blijeda kopijica Smrti. Nešto kao albanska verzija Adidasa (u slučaju da tako nešto postoji).

    avatar

    24.06.2010. (15:49)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    @ izvorni_život: a, pusti ti to... ima raznih orgazama...:))) No, dobro, da, svakako... preostaje da pričekamo.

    avatar

    24.06.2010. (16:21)    -   -   -   -  

  • Bookeraj

    ime Simona Chritchleya mi je poznato, mislim da je osim ovog napisao bar još jedno djelo publicistike koje je prevedeno i objavljeno kod nas. stoga, računam ovo kao duplu preporuku. LP

    avatar

    24.06.2010. (18:05)    -   -   -   -  

  • lion queen

    Ovih dana kćer čita Alkemičara. Dohvatih se knjige i prelistah par stranica. Zapne mi za oči rečenica "svaki dan je dovoljno dobar za umiranje". Od tada mi ne izlazi iz glave, uvukla se poput pjesme, koja se stalno vrti negdje u pozadini. Svaki dan je dovoljno dobar za život, pa i za umiranje. A kako je svaki dan dovoljno dobar, pitam se treba li biti spreman i na ovo drugo?! Pa onda misli krenu. Što ako? A čini mi se da nisam spremna, ne u tom smislu da mislim da bih baš ja trebala još duže živjeti, već upravo u katoličkom smislu, nisam dovoljno dobra da bih mogla mirno umrijeti! A zaključak je kao i tvoj: treba biti spreman. U svakom trenutku...jer svaki dan je dovoljno dobar za to! A to je isto dio života, kao život sam. Morat ću postati bolja.

    avatar

    24.06.2010. (21:32)    -   -   -   -  

  • art brut

    Što će ti ova tema; da bi rekao kako uživaš u životu! Ili što čitaš?))

    avatar

    24.06.2010. (22:42)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    @ art brut: a ti si novi ovdje? ;)

    avatar

    25.06.2010. (08:53)    -   -   -   -  

  • j.

    Hvala na preporuci. Stvarno, što ćemo sa principom da se živi "smijući se svojoj krhkosti i slabostima"...?
    Možda će ponovno baš filozofi i beletristička družba morati osnivati stranke umjerenog napretka u okvirima poretka? :))))

    avatar

    25.06.2010. (13:51)    -   -   -   -  

  • Željka

    Čula sam nedavno negdje da je snažan strah od smrti, ako stavimo na stranu ljude koji su proživjeli neke traume, najčešći kod velikih egoista. Ne znam je li to istina.
    Nije me strah smrti kao smrti-neminovna je, pa čemu strah? Ono od čega se ja uznemirim pri pomisli na smrt su rituali koji nakon nje slijede. Mrzim sprovode.
    Ne vjerujem u zagrobni život, pa mi je stalo do toga da onima koje volim to stalno i pokazujem. Vrijeme koje imamo treba iskoristiti. Mislim da ljudi često jurcaju za velikim stvarima, a najljepše se po mom mišljenju krije u svakodnevnim sitnicama, samo što to često zaboravljamo.

    avatar

    25.06.2010. (20:12)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    @ Željka: vidi post od 18. 6. :)

    avatar

    25.06.2010. (22:49)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Tek sam danas uspjela vidjeti ovaj meni vrlo interesantan post. Malo privatnog razotkrivanja kod tebe, nadam se da mi se neće obiti u glavu (ne zbog tebe). Moj posao je između ostalog ispraćati ljude u smrt, biti kraj njih kada umiru i voditi rituale oproštaja i sa familijom...Svakodnevno sam suočena sa smrću i to je i razlog zašto o tome ne pišem na blogu. Svjesna sam da sm i ja dijelom izabrala taj poziv kako bih se "dobro pripremila" i pokušala barem nazrijeti tajnu svih tajni i i proučavati umijeće umiranja. Jednako kao i ti u okolini lesto ne nailazim na razumijevanje za ovu svoju potrebu, a kada pokušam objaniti da baš zbog toga što jako volim život, želim razumjeti i smrt...uglavnom ostanem neshvaćena (osim u uskom krugu svojih kolega). Čini mi se da sam za knjigu čula u Pola ure kulture. I doista iz sikustva mogu reći da ljudi umiru vrlo različito i ponekad neočekivano u odnosu na život koji su vodili. Ono što često čujem od umirućih nije toliko strah od smrti, već od bolova, patnje i ostavljanja nedovršenih situacija ili ljudi kojima su još potrebni. Razlika je naravno i radi li se o starijim osobama koje sue već umorne i donekle spremne (premda godine ne garantiraju i neku pripremljenost ili pre-puštanje) ili pak o mlađim ljudima kojima je bolest i smrt došla "prerano" i teško se nose s time.
    Moram priznati da sam ipak na samom kraju doživjela vrlo malo ljudi u paničnom strahu, većina se na kraju nekako smiri i već lebdi u nekom međusvijetu. Oni koji su smrt "preživjeli" uvjeravaju nas kako je to prekrasan doživljaj i da uopće nema mjesta strahu...Pa ipak, generalno govoreći nerado umiremo (ovo zvuči pomalo blesavo) premda nam je svaki dan označen umiranjem i novim rađanjem, možda ne tako primjetno i drastično kao tjelesna smrt....
    Ja pokušavam svojoj djevojčici ugraditi svijest o prolaznosti ovozemaljskog života i ona o smrti zna sigurno više nego velika većina njezinih vršnjaka. Pokušavam ju ne opterećivati time, ali ju jednako kao i o svemu drugom u živoiu pokušavam pripremiti i osvjestiti tu činjenicu, ne kao nešto strašno, već kao dio života, na njoj pripmjereni način. I ne slažem se sa često isticanom opaskom nekih djčijih psihologa kako djeca do pete-šeste godine uopće ne mogu pojmiti smrt...
    I na kraju, neki dan sam doživjela jednu jako neugodnu situaciju u kojoj sam osjetila veliki strah i paniku (počela sam se gušiti) od smrti i kasnije kada sam pokušala rekonstruirati kako sam reagirala, shvatila sam da unatoč svom iskustvu koje imam s umirućima, posjedujem i sama strah od umiranja. Što je naravno normalno u takvim okolnostima, ali mi je nekako osvijestilo tu razliku nagle smrti koja ne daje vremena na pripremu i polaganog umiranja s mogućnošću oproštaja. A sve skupa me podsjetilo na trudnoću i porod...novi život i početak umiranja. NAime, i prije same trudnoće i samu trudnoću sam u potpunosti posvetila polaganom pripremaju i posvećivanju tom vremenu. I naravno naivno mislila kako ću time utjecati i na prekrasan porod....koji je bio prekrasan možda za nekoga sa strane, ali ja sam doživjela sve ono na što se nisam pripremila. I shvatila da nisam računala i na druge okonosti, osim moje velike fizičke u duhovne spremnsosti donijeti na svijet novi život. I tada je umrlo nešto u meni, prenerazio me strah, strah od smrti u trenutku rođenja....I od tada sam samo svjesnija svoga straha i pokušavam učiti živjeti s njime, svaki dan po malo....Nekada i uz pomoć humora (Pytonovci su sjajni) kao jednim od omiljenih sredstava u toj borbi. I humor je odlična stvar, ali treba paziti da ne ode u krajnost relativiziranja, jer nisam još nikada na samoj samrtničkoj postelji doživjela humor, već neku svetu atmosferu koja je vrlo duboka i ide u srž života, mogu biti prisutni i osmjesi i neki duhoviti komentar, ali na kraju ostaje ogoljena stvarnost i različiti odlasci, baš kao i ljudi....
    E, da...što se vjernika tiče...nema garancije da se manje boje smrti i to mije jako intersantno...ali je opet još jedn azasebna tema
    Sorry, raspisala sam se , nadam se da ne udavih - pogodio si me "u sridu". I sad odlazim uživati dalje u životu....svjesna da je i ovo što sam napisala već u meni na neki način mrtvo, i da radim mjesta novim rođenjima...pozdrav ti žaljem profesore

    avatar

    27.06.2010. (13:49)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    @ Monoperajka: zamalo ne primjetih tvoj komentar! Hvala ti na njemu, uistinu šteta da se nisi javila dok je post bio svjež, ovako ga neće pročitati puno ljudi, na žalost. Puno sam dobio čitajući ga. A sad, uživajmo u životu, da! :)

    avatar

    27.06.2010. (22:19)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...