gospon profesor
ponedjeljak, 21.06.2010.
Nikad ne reci nikad
Setting: pijuckam izvrsnu travaricu iz boce prepune aromatičnih travuljaga, ne sjećam se gdje sam je nabavio; vani najhladniji prvi dan ljeta od kad postoje mjerenja; pjeva tiho ElvisPelvis, Love me tender... Ponešto sam popeglao, oprao suđe, promijenio mačku pijesak (ovih sam dana "bijeli udovac" jer je gđa profesorica odlučila popeti se na Etnu, ne da bi, poput Empedokla, skočila u grotlo, nego da "osvoji" i taj vrh...).
I ne biste nikad pogodili o čemu razmišljam!
Razmišljam o zanimljivim duhovnim akrobacijama kojima su ljudska bića koja uistinu dubinski promišljaju odakle, kamo, zašto i čemu itd. sklona, tj. za kakve su obrate sposobna.
Primjerice, Edith Stein. Rođena je u ortodoksnoj židovskoj obitelji, a već kao adolescentica se smatrala ateistkinjom. Bila je Husserlova asistentica, filozofesa, a onda je u tridesetoj godini pročitala autobiografiju Tereze Avilske, susrela uskrslog Krista i obratila se na katoličku vjeru. Štoviše, odlučila je ući u red sestara karmelićanki, jedan od "najstrožih", kao Terezija Benedikta od Križa. Bavila se i prevođenjem Tome Akvinskoga. Završila je u plinskoj komori u Auschwitzu. Papa IP2 ju je kanonizirao 1998.
S druge strane, Martin Heidegger bijaše katolik i isprva se furao baš na Tomu Akvinskoga, a onda je malo pomalo postajao ateist, na kraju je postao "Heidegger", i podržao je Adolfa H., osnivača Auschwitza. Poslije je rekao da mu je žao, ali Edith je već odavno odlepršala.
Nikad ne reci nikad.