gospon profesor
četvrtak, 28.05.2009.
Fahrenheit 451 (Serbian remake)
Do prije nekoliko dana nisam znao da u Srbiji živi gospon Tomislav Marković, o kojemu sam pročitao da je rođen 1976. u Belosavcima kod Mladenovca, i da piše aforizme i pjesme te „multižanrovske satirične tekstove“. Također je urednik „kulturno-propagandnog kompleta“ Beton, a živi u Beogradu.
Dakle, do prije nekoliko dana nisam znao da postoji, niste ni vi, a sada ću podijeliti s vama jednu njegovu satiričnu pjesmu kojom je pokušao ljude oko sebe, dakle SRBE, osvijestiti da su njihovi sunarodnjaci svojedobno spalili sarajevsku Vijećnicu u kojoj su bile pohranjene tisuće knjiga, nešto poput naše NSK.
Tomislav Marković
FAHRENHEIT 451 (SERBIAN REMAKE)
(Anonimni srpski dobrovoljac iz okoline
Sarajeva, iz zbirke Treba li spaliti Kiša?,
ciklus Zbogom, obavezna lektiro)
Palim danju, palim noću,
Palim, brale, šta god hoću;
Palim barok i modernu,
Razne izme, postmodernu,
Palim Džojsa, palim Džejmsa,
Ruževiča, Servantesa,
Palim Brodskog, Sen-Džon Persa,
Hajdegera i Jaspersa.
Palim Lorku i Borhesa,
I Remboa i Markesa,
Palim Kafku i Voltera,
I Hašeka i Bodlera.
Palim Vajlda, palim Prusta,
U pederska ih jebem usta,
I Joneska i Beketa,
Jer mi apsurd mlogo smeta.
I Andriće i Pekiće
Gore knjige kao kuće!
Gori Ji đing, Zaratustra,
Gore Vede, Kamasutra,
Sveto pismo, Koran, Talmud,
Gore Hristos i Muhamed,
Gore Buda i Jehova,
Pomiri ih vatra ova.
Palim tuđe, palim naše,
Palim Rašu i ustaše,
Aralicu i Ćosića,
Bećkovića, Brozovića.
Jin i jang nek’ jedno budu
Kad u vatru padnu ludu.
Što ljubavni plam sastavi,
Nek’ pepeo ne rastavi.
Pisci plamte, ja uživam,
O svetu bez knjiga snivam,
Bez Kvržice, popa Ćire,
Gutenberga i lektire.
Knjige guta samo blesa,
Srpski junak ždere mesa,
Sarme, luka i pihtija,
Njemu papir ič ne prija!
Šta će knjiga na mom stolu?
Tu je mesto vrućem volu,
Režnjevima slaninice
I poliću mučenice.
Palim danju, palim noću,
Palim, brale, što god hoću;
A što hoću, to i mogu,
Samo jedno još ne mogu
Da poletim sa zemljice,
Penetriram kroz zvezdice,
Dveri Božje da razvalim,
Da života knjigu spalim.
Dosijea kad sva zbrišem
Knjigu smrti da napišem:
Nema svetla, nesta tmine
Sve je ružan san prašine.
Ludi & zbunjeni
Studeni 2006.
Vlada s djelom sindikata javnih službi potpisala sporazum o plaćama
Sindikati zdravstva, socijalne skrbi i kulture danas su s Vladom potpisali sporazum o plaćama po kojem će im osnovica za plaće u iduće tri godine rasti za po šest posto.
ZAGREB, 23. studenog 2006. (Hina) - Sindikati zdravstva, socijalne skrbi i kulture danas su s Vladom potpisali sporazum o plaćama po kojem će im osnovica za plaće u iduće tri godine rasti za po šest posto.
Po tom sporazumu, zaposlenima u zdravstvu, socijalnoj skrbi i kulturi plaće će u tri godine porasti ukupno za 19,25 posto. Vlada je u pregovore sa sindikatima javnih službi krenula s ponudom od pet posto rasta osnovice za 2007.
Potpisnici su se obvezali da ako tijekom provedbe sporazuma nastupe značajnije makroekonomske promjene, odnosno rast inflacije više od 4,5 posto ili rast BDP-a od šest i više posto, svaka strana ima pravo zahtijevati pregovore za izmjenu sporazuma.
Predsjednik Hrvatskog liječničkog sindikata Ivica Babić ocijenio je sporazum kao "prvi korak u pravcu istinskog socijalnog dijaloga irskog tipa". Time su otklonjeni razlozi za pokretanje sindikalnih akcija u djelatnosti zdravstva, rekao je.
Sporazumom je jasno navedeno na koji će se način razriješiti nezavidna situacija u školstvu, ali unutar resornog ministarstva i mogućnosti definiranih projekcijom Vlade.
Sporazum su odbili potpisati sindikati obrazovanja jer smatraju da bi time samo konzervirali svoje sadašnje 20-postotno zaostajanje za plaćama u privredi.
Zbog toga oni nastavljaju štrajk koji je počeo jučer u srednjim školama, a danas su im se priključile osnovne škole. Sutra bi se u štrajk trebali uključiti fakulteti i znanstvene ustanove.
Svibanj 2009.
ZAGREB - Sindikati su izračunali da će Sporazum potpisan s Vladom državni proračun u sljedeće tri godine koštati od 6,5 do 8,5 milijardi kuna. Toliko će, naime, morati izdvojiti za masu plaća državnih i javnih službenika, na koje se ovaj sporazum primjenjuje.
'U penjanju na zgradu koja predstavlja ciljanu cijenu rada penjat ćemo se u nekoliko godina i s nekoliko pauza za odmor', kazao je sindikalist Vilim Ribić. Naime, kao sigurne datume rasta prihoda naveo je prvi dan 2010., kada će se plaće uskladiti za polugodišnju stopu inflacije te 1.listopad 2010. kada će se usklađivati s godišnjom stopom inflacije.
'Već u listopadu 2010., mi ćemo povećanjima gotovo vratiti osnovicu plaće iz 2008.', kaže slavodobitno Ribić, objašnjavajući da će inflatorni rast plaće pokriti barem 75 posto oduzetog povećanja.
'Bruto plaća visokoobrazovanog početnika iznosit će 11201 kuna', izvijestio je Ribić, dodavši da je sada brutto plaća početnika 6386 kuna.
Uslijedit će i u 2011. dva povećanja plaća za javne i državne službenike i to u svibnju pa nanovo u studenom. Ta će povećanja koštati proračun 3 do 3,5 milijardi kuna. Nakon 2011. svake će se godine do ciljane 2016. u kolovozu postupno povećavati dok se ne izjednače s primanjima u privatnom sektoru.
'Bruto plaća visokoobrazovanog početnika iznosit će 11201 kuna', ističe Ribić, dodavši da je sada brutto plaća početnika 6386 kuna.
Plaća će rasti najviše u 2011., kaže Ribić, što je HDZ mudro iskoristio, jer će povećanje doći taman pred izbore. Naime u 2011. brutto primanja prvo će narasti na 7387 kuna pa na 8361 kunu. Ipak, Ribić napominje da je ljudski i moralno da se od striktnih dogovora odstupi u slučaju kataklizme, odnosno enormnog pada BDP-a.
'Ovaj sporazum je određivanje strateške politike cijene rada za koju smo se izborili bez obzira na loše poteze državnih službenika', kaž Ribić.
Napominje da su zaposlenici države, oslobodili proračun od pritisaka ove godine, ali i u 2010. Ipak, poručuje da će Vlada morati razmišljati kako financirati megalomanske projekte poput Pelješkog mosta.
Osebujni Ribić nije mogao prešutjeti izjavu Radimira Čačića, koji je nazvao sindikaliste 'bedacima koji potpisuju sporazum prije izbora i nadaju se da će se ispoštovati'. Čačiću je poručio da je žalosno što ne zna da su sindikati potpisali pravni dokument, koji je utuživ na sudu, a time je i nagovijestio Vladi što ih čeka ukoliko sporazum ne budu poštovali.
Hm, Ribić ozbiljno prijeti. Pregovaračima iz Vlade zacijelo se tresu gaće od straha. Čak je priprijetio da će se štrajkati. Jadranka Kosor i ministar Šuker ne spavaju od brige hoće li uspjeti ispoštovati sporazum prema kojem će plaće u prosvjeti doseći prosjek plaća u državi do 2016.
Već mogu zamisliti vijesti iz 2016. "Nakon jednodnevnog štrajka, čelnici sindikata dogovorili su s Vladom da će plaće do 2024. porasti za 0,6%, a do 2030. će, ako ne bude ozbiljnih ekonomskih problema, doseći prosjek plaća u državi."
nedjelja, 24.05.2009.
Katalog sramotne okrutnosti
U četvrtom poglavlju (1-3) Prve poslanici Timoteju, Pavao piše sljedeće: „Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke, podmukle lašce, koji su ožigosani u vlastitoj savjesti, koji zabranjuju ženidbu i naređuju uzdržavanje od jela koja Bog stvori da ih vjernici – oni što potpuno upoznaše istinu – uzimaju sa zahvalnošću“.
Ne znam što je točno Pavao podrazumijevao pod „posljednjim vremenima“, ali, s obzirom na to da je „u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan“ (Druga Petrova poslanica 3,8), posljednja vremena – držite to na umu – traju po svoj prilici već kojih dvije tisuće godina. No, ono što mi je u gornjem citatu zanimljivo je spominjanje misterioznih „podmuklih lažaca“, „ožigosanih u vlastitoj savjesti“, koji „zabranjuju ženidbu“. Zabranjuju ženidbu. Što to znači? Na koga se to odnosi? Pavao se poziva ni manje ni više nego na „Duha“ koji to „izričito veli“. Dakle, Taržaninu je jako stalo da svi koji će čitati njegov tekst uzmu ovo proroštvo zaozbiljno. Znači, negdje tijekom posljednjih dvije tisuće godina neki su „otpali od vjere“ i pristali uz „đavolske nauke“, među koje se ubraja i zabrana ženidbe. Budući da je u Pavlovom umu seks izvan braka bio apsolutno neprihvatljiv, zabrana ženidbe značila je, po logici stvari, naredbu celibata.
Inače, u samom Novom zavjetu nigdje se od crkvenih službenika ne zahtijeva da budu neoženjeni, tj. ne brani im se ženidba. Štoviše, u istoj toj Prvoj poslanici Timoteju 3,1-6, Pavao opisuje idealnog kandidata za svećenika: „Vjerodostojna je riječ: teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi. Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju? – ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu“.
Dakle, svećenik bi, prema Pavlu, trebao živjeti u monogamnom heteroseksualnom braku i sinove (kćeri ne spominje, ali nećemo sad o tome…) držati „u pokornosti“. Posebno je zanimljiva njegova opaska da je baš sposobnost dobrog upravljanja vlastitim domaćinstvom dobar pokazatelj da će dotični dobro skrbiti i za Crkvu, što je upravo suprotno današnjim tumačenjima – sigurno ste ih čuli – prema kojima se svećenici ne trebaju ženiti e da bi se dobro brinuli za župu. Često se to navodi kao vrhunski argument kontra ukidanja celibata. Nemam pojma o tome, premda vjerojatno ima primjera svećenika koji imaju obitelj i dobro se brinu za župu, i onih koji žive u celibatu, ali su u tome – brizi za Crkvu Božju – nevješti. No dobro. Kako je onda došlo do toga da danas (tj. već oko tisuću godina) katolički svećenici žive u celibatu, odnosno, zabranjeno im je da se žene? Pa, postupno.
Naime, cijela ta stvar sa ženidbom je utoliko problematičnija što se u osnovi radi o seksualnosti. Na seksualnost se zarana u kršćanstvu počelo gledati s izvjesnim podozrenjem – u boljem slučaju s ambivalencijom, a u gorem i s neprijateljstvom. Premda u Starom zavjetu postoji Pjesma nad pjesmama koja se može čitati i kao slavljenje seksualne naslade, spolna želja, kao i sve ljudsko, podložna je iskrivljenju (svatko ima i negativnih iskustava s tim u vezi, zar ne?). Uglavnom, već u evanđelju postoji zabilježen Isusov odgovor na komentar učenikâ da je – zbog raznoraznih bračnih poteškoća – „bolje ne ženiti se“ (Evanđelje po Mateju 19,10): „Ne shvaćaju to svi… nego samo oni kojima je dano. Jer ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima; a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati!“ (Evanđelje po Mateju 19,11-12). Ako dobro shvaćam, Isus ovdje ništa ne zabranjuje; naglasak je na slobodnom izboru, dobrovoljnom osobnom odricanju radi višeg cilja. Na drugom mjestu kaže sljedeće: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. Ali oni koji se nađu dostojni da budu dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti će se ženiti niti udavati. Oni neće moći više ni umrijeti, jer će biti slični anđelima. Oni su sinovi Božji, jer su sinovi uskrsnuća“ (Evanđelje po Luki 20,34-36). Isus ovdje govori o zagrobnom životu; problem je eskalirao kad su neki pokušali postati „slični anđelima“ već na ovom svijetu. Prvi kršćani držali su se, razumljivo, židovskih nazora vezanih uz bračne odnose i spolnost. Osnovno pravilo: monogamni heteroseksualni odnos potvrđen u zajednici (vidi Pavlovu uputu). No, tijekom drugog-trećeg stoljeća počeo se razvijati monastički pokret: muškarci (kasnije i žene), možda oni koji su sebe prepoznali među onima koji se „odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga“, počeli su odlaziti u puste predjele, pojedinačno (Antun Pustinjak) ili u skupinama. Iz nekog razloga, njihov odnos prema seksualnosti bio je prožet nepovjerenjem; a zbog svog asketskog načina života usredotočenog na duhovni razvoj, manje rezolutni vjernici počeli su ih doživljavati kao, recimo to tako, svetije od prosjeka. Uglavnom, sljedećih stoljeća njihov utjecaj na poimanje ljudske spolnosti proširio se kršćanskim svijetom: poticala se apstinencija, a žene su se okrivljavale kao izvor iskušenja, „ulaz za đavla“ (Tertulijan) i slično. Celibat se malo pomalo počeo doživljavati kao mjerilo svetosti. Crkveni oci opravdavali su spolne aktivnosti jedino u svrhu prokreacije, a Augustin primjerice smatra da je čak i bračni seks obavljen s namjerom razmnožavanja – grijeh (jer donosi – uvijek suspektni – užitak). (Hm, neki cinik primijetio bi da je do tog zaključka došao tek nakon pustopašne mladosti.)
Desetljeće po desetljeće, stoljeće po stoljeće na Zapadu je Crkvena hijerarhija pokušavala uvesti obavezu celibata za svećenike. Stvar, pogađate, nije išla glatko. Ali, uz dovoljno vremena i dovoljno pritiska… Prema podacima koje sam pronašao (molim upućenije da me nadopune/isprave), na koncilu održanom 315. raspravljalo se o problematici svećenika udovaca: mogu li se takvi ponovno oženiti? Propisano je da se takvima, pod prijetnjom gubitka službe, zabranjuje sklopiti novi brak. Papa Siricije (384.-399.) također se zalagao za suzdržavanje svećenikâ od odnosa sa ženama, čak i svojim vlastitim. Stvar je poodmakla početkom drugog milenija, napose s Grgurom VII., papom od 1073. do (zanimljiva koincidencija) 25. svibnja 1085. Premda se ne može reći da je uveo celibat u Crkvu, uvelike je tome pridonio. Godine 1074. godine objavio je encikliku kojom je oslobodio vjernike poslušnosti biskupima koji bi dozvoljavali ređenje oženjenih svećenika, a sljedeće godine lišio je oženjene svećenike njihovih prihoda. Naposljetku, na Prvom lateranskom koncilu održanom 1123. apsolutno se zabranjuje svećenicima i đakonima petljanje s konkubinama i ženama općenito, odnosno, zabranjuje se živjeti sa ženom koja određenom svećeniku nije majka, sestra, teta ili slično tome. Također se svećenicima apsolutno zabranjuje bračna veza kao takva.
Ima li to ikakve veze s onim citatom s početka teksta ne bih znao reći. Bilo bi zanimljivo čuti mišljenje nekog teologa ili bibličara. Kako bilo, u katoličkoj crkvi celibat se podrazumijeva, premda se svako toliko čuje neko rogoborenje s tim u vezi. Kako sad stoje stvari, nema šanse da se celibat ukine.
Zašto sve ovo pišem?
Pa, čitam ovih dana vijesti o objavljivanju Izvještaja nezavisne Komisije za istragu zlostavljanja djece u Irskoj. Na užasavajućih 2575 stranica iznose se rezultati devetogodišnje istrage. Evo što o tome piše Glas Koncila, navodeći riječi kardinala Seána Bradyja, nadbiskupa Armagha: „Izvještaj jasno pokazuje da je najranjivijoj djeci u društvu naneseno veliko zlo i bol. Izvještaj dokumentira katalog sramotne okrutnosti – zanemarivanje, fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje djece. Strašno mi je žao i duboko sam posramljen što su djeca u tim ustanovama trpjela na tako užasne načine. Djeca su zaslužila bolje (sic! gp), osobito od onih koji o njima skrbe u Isusovo ime“. A Isus je, u doba koje nije poznavalo dječja prava, bio neobično blagonaklon prema malenima; s druge strane, za zlostavljače djece nije pokazao razumijevanja: „A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora!... jao onome po kome sablazan dolazi!“ (Evanđelje po Mateju 18,6-7).
U kontekstu ovog posta, u „katalogu sramotne okrutnosti“ posebice se ističe seksualno zlostavljanje (koje dakako uključuje u sebi i fizičko i psihološko) djece. GK nas informira da je „ispitano više od 25000 djece koja su od 1940. do kasnih 1970. bila povjerena skrbi državnih ustanova koje je većinom vodila Crkva, a više od tisuću njih izjavilo je da su bili zlostavljani“.
Podsjetila me cijela ova nesreća i na film Sestre Marije Magdalene (The Magdalene Sisters) Petera Mullana. Film sam pogledao negdje 2004. ili 2005. i sjećam se da je nas nekoliko desetaka gledatelja ostalo – što se rijetko događa – u tišini sjediti nakon odjavne špice, čak i nakon što su se upalila svjetla u kinu Europa. U Irskoj su, naime, postojali tzv. Magdalenski zavodi u koje su – katkad i za cijeli život – zatvarane djevojke zbog skandaloznih prijestupa tipa očijukanja s mladićima, ili majke izvanbračne djece, siročad i slično. U nekima od tih zavoda časne sestre koje su ih vodile postupale su sa štićenicama – praktički robinjama koje su obavljale teške fizičke poslove – toliko neljudski da je to zapravo prosječno normalnoj osobi teško pojmljivo. Ukoliko je i deseti dio onoga što se može vidjeti u filmu istina, gotovo je nepodnošljivo. (Inače, žene koje su sve to preživjele žalile su se nakon odgledanog filma da je prikaz njihove patnje zapravo – razvodnjen!) Naposljetku, ono što me dokraja dotuklo je činjenica da je zadnji takav zavod bio zatvoren praktički jučer, 1996. Pitanje za one koji vode Crkvu, Irsku i univerzalnu: KAKO je to moguće?
Na koncu, postavio bih još neka hipotetička pitanja. Može li se, i kako, celibat svećenikâ dovesti u vezu sa seksualnim zlostavljanjem djece od strane pojedinih službenika katoličke crkve? Zbog čega nema izvještaja o (raširenom) seksualnom zlostavljanju djece u pravoslavnoj crkvi ili protestantskim crkvama? Ima li to veze s činjenicom da se njihovi svećenici mogu ženiti?
Bilo bi mi drago da se u raspravu, za koju sam siguran da će se voditi na civiliziranoj i konstruktivnoj razini, uključe i, recimo, velečasni Kaćunko (hoće li mu tko skrenuti pažnju?) ili neki od vjernika koji mi povremeno ostave pozdrav (primjerice bloger duhovna misao i sl.).
petak, 22.05.2009.
Utjecaj celebrityja na nastavu hrvatskoga jezika
Tipična hrvatska zvijezda
Tipični hrvatski učitelj
Neki dan, dok sam na plus 30 i nešto pokušavao posve nezainteresiranim (da, da, ja sam kriv za to – nisam ih dostatno motivirao…) učenicima trećeg razreda prenijeti kompleksnu strukturu Begovićeve drame Pustolov pred vratima, usred rečenice prekine me jedan učenik s i-phoneom u ruci. On-line generacija.
„Profesore, znate što je rekla Alka Vuica?“
„Molim te…“, pokušao sam ga zaustaviti.
„Rekla je da svako jutro svrši dva puta jer ne može napaljena ići po gradu.“
„Ma laže, hajde, ugasi mobitel…“
srijeda, 20.05.2009.
Instrument ljubavi
Ne znam jesu li vas roditelji (ili drugi odrasli) u djetinjstvu mlatili kao vola u kupusu i jeste li zbog toga postali bolja osoba. Naime, čuo sam, ne jednom, kako neki žale što ih majke nisu češće i jače marisale jer da bi im od toga bilo u životu bolje (u smislu, to bi pozitivno utjecalo na njihov karakter, a posljedično i na opći uspjeh u životu). Moram priznati da mi je taj tip životne filozofije zarana postao sumnjiv, a kad sam pročitao, recimo, knjigu Alice Miller Drama djetinjstva (Educa d.o.o., 1995.), dobio sam i teorijsko obrazloženje. Prenosim kratak osvrt na knjigu koju vam najtoplije preporučam (kao dobar poklon budućim roditeljima – nakon što je i sami pročitate): Knjiga o ranim psihološkim traumama i njihovom neizbježnom nesvjesnom potiskivanju koje djetetu omogućuje da preživi. Većina ranih psihičkih zlostavljanja i povreda nastaje u obiteljskom krugu i u školi i to zbog krivog odgoja i pogrešnog postupanja s djecom. Drama djetinjstva objavljena je na 22 jezika i tako postala svjetskim bestselerom. Alice Miller je priznata po svom psihoanalitičkom radu na otkrivanju uzroka i utvrđivanju posljedica ranog zlostavljanja djece. Autorica je inače pisala i samom Svetom Ocu da pledira PROTIV tjelesnog kažnjavanja djece, ali se ne sjećam da je pokojni papa (a ni ovaj sadašnji) ikad o tome eksplicitno progovorio.
No, na hrvatski je, recimo, prevedena i knjiga bračnog para Pearl, Odgajati dijete (Praktični kršćanin, 2003.), koja je pravi biser. Naime, autori se u njoj zalažu ZA tjelesno kažnjavanje djece kao neizostavni i poželjni dio odgoja. Pritom se, dakako, pozivaju na autoritet Božje Riječi (hm, jadna Božja Riječ, tko se sve ne poziva na Nju…), odnosno, izdvajaju onih nekoliko stihova (iz Starog zavjeta) koji se odnose na tjelesno kažnjavanje malenih. Evo karakterističnog ulomka: Da bi bilo koje batine bile korisne u razumijevanju poduke, moraju prouzročiti bol. Najdjelotvornije je kad lupimo šibom po goloj koži, jer su živci smješteni na površini. Površinsko peckanje prouzročit će dovoljno boli bez ozljeda i masnica. Svoj instrument odaberite prema djetetovoj veličini. Za one mlađe od jedne godine dovoljna je mala 25-30 cm duga vrbova grančica (očišćena od svih kvržica koje bi mogle oštetiti kožu) te pola cm u promjeru. Ponekad moramo naći drugo sredstvo. Ravnalo dugo pola metra ili neka daščica slične veličine dobro su sredstvo. Za veće dijete djelotvoran je remen ili neka šiba (str. 69-70). Naslov ulomka je Instrument ljubavi.
Ne znam što bi na ovo rekla gospođa Gordana Buljan-Flander ili pak gospođa Jadranka Kosor koja je povodom pokretanja kampanje „Podignite ruku protiv tjelesnog kažnjavanje djece“ – ponešto nespretno – izjavila: "Želimo biti bolja Europa u kojoj će biti nulta tolerancija prema nasilju, posebno prema djeci". Možda nam se čini da je ova kampanja nešto revolucionarno novo, ali da se uvijek iznova otkriva topla voda, pokazuje i ovaj prigodni tekst objavljen prije stotinjak godina u Narodnoj prosvjeti br. 3 od 22. ožujka 1909.
Ne treba ni spominjati, da se nikako ne može složiti šibanje i uzgajanje ponosa. Mnogi prijatelji šibe govore, da smo mi proti tjelesnim kaznama poradi hipersensitivne tjeskobe moderna čovjeka pred bolju. Ne – mi smo proti šibanju jer ono boli samo površno, jer djeluje brutalno i obezčašćuje, jer otupljuje čuvstvo srama. Tko šibom nekoje nepodopštine i pogrješke uspješno popravlja, neka ne zaboravi da time ponos ubija, pa da se to mora kasnije kobno osvetiti. Najbolja i najuspješnija popravilišta u Belgiji, Francuskoj i Americi jesu odstranila iz svojih zavoda tjelesne kazne, jerbo ponos, čast do samoga sebe, smatraju temeljem moralnoga preporoda.
Inače, podsjećam da sam o problemu nasilja i kampanjama tipa „Nulta tolerancija na nasilje“ pisao i ranije.
četvrtak, 14.05.2009.
Win-win situacija
Sindikalni čelnici su zadovoljni postignutim dogovorom po kojem će plaće u prosvjeti doseći PROSJEK u državi 2016.
Do tada će u prosvjeti, kao i do sada, plaće biti ISPOD prosjeka.
Sindikalni čelnici su se za to izborili danonoćnim pregovorima jer je Vlada predlagala da plaće budu ispod prosjeka do 2017., ali je premijer priskočio sindikalcima u pomoć pa su i oni malo popustili. Vješti su oni pregovarači.
Otud 2016.
Prava win-win situacija.
Nakon svega, hrvatski profesori komentiraju...
utorak, 12.05.2009.
Gospon Dizdar
Neki jučerašnji vaši komentari o vječitoj ljudskoj zatočenosti podsjetili su me na ovu pjesmu od koje se uvijek i iznova naježim, i kad je čitam, i kad je – u art-rock obradi – slušam. U mislima s vama, mojim suputnicima i supatnicima, dame i gospodo: Mak Dizdar!
Slovo o čovjeku
Prvo
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zarobljen u kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
Drugo
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji od srebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
Treće
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i idma samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko
Hoće da pobije?
Četvrto
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il'
Prvi?
Peto
U tom kolu bola ni potonji ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
A kako to, jednako genijalno, zvuči uglazbljeno, poslušajte ovdje.
ponedjeljak, 11.05.2009.
Sofijin bijeg
Da itekako imamo što naučiti od životinja, dokaz je i ovaj kratki video koji me oduševio. Naime, koliko nas se često ponaša poput ovih pasa koji nisu ni pokušali pronaći način da iz kaveza (sustava, institucije...) izađu na slobodu? Koliko nas se rezignirano pomirilo sa sudbinom? E pa, naučimo nešto od ove kujice, koja se, usput budi rečeno, zove Sofija.
subota, 09.05.2009.
Ravnatelj kao takav
Dobio sam neki dan e-mail kolegice koja izvjesno vrijeme prati ovaj blog. Požalila mi se na svog ravnatelja. Ovo što slijedi je opis dotičnog gospodina:
– nedosljednost u pristupu kako problemima tako i ljudima: od rijetkih izraza neutemeljene bliskosti, preko potpunog ignoriranja (što je najčešći stav – najčešće čak nema ni odgovora na pozdrav) pa do povremenih ispada ljutnje na rubu kontrole što djeluje izrazito neugodno, naročito pred učenicima; takva nedosljednost zbunjuje i stvara trajnu napetost jer se nikad ne zna kakva će biti reakcija
– upadljivo izbjegavanje boravka u zbornici; u nekoliko godina ne sjećamo se da je trenutni ravnatelj i jedan put sjeo i otvoreno porazgovarao s djelatnicima o pitanjima koja ih muče; maksimum je pojaviti se na vratima i pozvati nekog kolegu u svoj ured
– nastojanje da provede svoje zamisli na način koji se doživljava kao pritisak i forsiranje i koji stoga nailazi na pasivni otpor; neznanje kako istinski motivirati ljude
– unatoč ukazivanju na neprimjereni odnos prema učenicima nema naznaka da se pokušava iskreno usvojiti pedagoška i psihološka znanja o istomu; štoviše, stječe se dojam da su ta znanja njemu nepotrebna pa i vrijedna prezira; istovremeno se od kolega traži poštivanje svih pedagoških standarda i poznavanje socijalnih vještina
– općeniti nedostatak takta i senzibiliteta prilikom vođenja sjednica i razgovora; ljudi se ne osjećaju sigurnima reći što stvarno misle; u razgovoru jedan na jedan teško se dođe do riječi, ravnatelj je uvijek u pravu; na pokušaj iznošenja konkretnog primjera pogrešnog postupka nailazi se na trenutnu promjenu teme
– izrazita sklonost kritiziranju; pohvala gotovo da i nema; traži se poštovanje, ali se ne pruža; kritizira se, ali se kritika ne prima
– ustrajan stav da je s načinom na koji se pristupa ljudima i vodi škola sve u najboljem redu i ignoriranje svih pokazatelja da je stvarnost drugačija
– neshvaćanje da se u takvoj atmosferi u kojoj nema kvalitetne i istinski suradničke komunikacije, u kojoj postupci ravnatelja zapravo destimuliraju, a kod osjetljivijih kolega i plaše, ne može dati sve od sebe tamo gdje najviše treba: u razredu
Što reći? I sâm sam svojedobno nešto pisao o ljudima koji teško da bi smjeli prići školi na 100 metara (Veliki odmor, Desert of the Real, Ekstremno lijevo...), a nekmoli raditi u njoj, ponajmanje kao ravnatelji. Ipak, događa se to što se događa.
četvrtak, 07.05.2009.
Gospon Brodski
Danas jedan podulji tekst – vrijedi ga pročitati – što ga je napisao J. Brodski. Riječ je o govoru što ga je izgovorio na Williams Collegeu 1984. (ali mogla bi biti i 2009.).
JOSIF BRODSKI: Generaciji tisućudevetstoosamdesetčetvrte
Dame i gospodo iz klase 1984,
Bez obzira koliko smjeli ili oprezni budete izabrali biti, tijekom svojega života nužno ćete doći u neposredni, fizički dodir s onim što je poznato pod imenom Zlo. Ne mislim pritom na svojstva romana strave, već u najmanju ruku, na opipljivu društvenu zbilju koja leži izvan vaše kontrole. Nikakva dobra narav ili lukavi proračuni ne mogu spriječiti ovaj susret. Zapravo, što ste proračunatiji i oprezniji, to je veća vjerojatnost za ovaj randez-vouz, i to su teže njegove posljedice. Ustrojstvo života takvo je da onome što smatramo Zlim dopušta sveprisutnost, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što se Zlo često pojavljuje pod maskom dobra. Nikad ga nećete vidjeti kako prelazi vaš prag i predstavlja se: »Bok! Ja sam Zlo«. Ovo, naravno, upućuje na njegovu drugotnu prirodu, ali utjeha koju iz toga opažanja možete dobiti ubrzo, kroz svoju učestalost, prelazi u dosadu.
Mudro bi stoga bilo sve vaše ideje o dobrome podvrgnuti što pomnijem ispitivanju, pročešljati cijelu vašu garderobu, kako biste vidjeli koja odjeća pristaje ovom strancu. To se, naravno, može pretvoriti u stalno zanimanje, a što bi bilo dobro. Iznenadili biste se koliko stvari koje smatrate svojima, i dobrima, bez ikakve prepravke divno stoji vašem neprijatelju. Možda se čak počnete pitati nije li on vaša slika u ogledalu, jer je najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predodžba o društvenoj pravdi, građanskoj savjesti, boljoj budućnosti, itd. Blago rečeno. Jedan od najsigurnijih znakova za uzbunu broj je onih koji dijele vaše mišljenje, i to ne toliko što jednodušnost ima sposobnost degeneracije u uniformnost, koliko zbog – u velikim brojkama implicitne – vjerojatnosti da je plemenitost osjećaja naprosto krivotvorena.
Na isti je način najsigurnija obrana od Zla krajnji individualizam, originalnost mišljenja, mušičavost pa čak – ako hoćete – i ekscentričnost. To jest, nešto što se ne može glumiti, patvoriti, oponašati; nešto čime nije zadovoljan čak ni na ovo naviknut varalica. Nešto što se, drugim riječima, ne može podijeliti, isto kao što se ne može podijeliti ni vaša vlastita koža: čak ni s manjinom. Zlo je mamac za pouzdanost, sigurnost. Ono uvijek slijedi velike brojeve, čvrsti granit, ideološku čistoću, uvježbane armije i stabilne račune. Sklonost Zla prema ovakvim stvarima prvenstveno je u vezi s njegovom prirođenom nesigurnošću, no i ovo opažanje od male koristi jednom kad Zlo pobijedi.
A što se tako često događa: u mnogim dijelovima svijeta i u nama samima. Uzevši u obzir njegov opseg i intenzitet, uzevši u obzir naročito umor svih onih koji mu se opiru, Zlo danas možemo smatrati ne etičkom kategorijom već fenomenom koji se više ne mjeri česticama nego zemljopisnim mapama. I otud razlog moga govorenja ovdje nema veze s vašom mladošću, neiskustvom i kretanjem u život. Ne, ovaj navodno čisti početak crn je od prljavštine i teško je povjerovati da će ga očistiti vaše sposobnosti ili volja. Svrha moga govora jednostavno je predložiti vam način otpora koji vam jednoga dana može korisno poslužiti; način koji će vam možda pomoći da iz susreta sa Zlom izađete bar manje uprljani, ako već ne i pobjedonosniji od svojih prethodnika. Imam na umu, naravno, poznatu taktiku okretanja drugog obraza.
Pretpostavljam da ste na ovaj ili onaj način svi čuli o interpretacijama ovog biblijskog stiha – interpretacijama Tolstoja, Gandhija, Martina Luthera Kinga i drugih. Drugim riječima, pretpostavljam da vam je poznata zamisao o nenasilnom ili pasivnom otporu, čiji je glavni princip vraćanja zla dobrim, dakle, neodgovaranjem na isti način. Činjenica da je ovaj današnji svijet takav kakav jest sugerira da, u najmanju ruku, ova ideja nije univerzalno prihvaćena. Razlozi ove nepopularnosti dvostruki su. Prvo, nužni uvjet za djelotvornost ovog koncepta jest makar rubna demokracija. Upravo ovo nedostaje velikom dijelu našeg globusa. Drugo, to je »zdravi razum« koji žrtvi govori da je njezin jedini dobitak, ako okrene drugi obraz i ne odgovori na zlo zlom, u najboljem slučaju moralna pobjeda – nešto prilično nematerijalno. Prirodno oklijevanje da još jedan dio svoga tijela izložite udarcu opravdano je sumnjom da ovakvo ponašanje samo potiče i uvećava Zlo; da protivnik moralnu pobjedu može zamijeniti za oprost.
Postoje i drugi, ozbiljniji razlozi za sumnju. Ako već prvi udarac nije žrtvi zamračio svijest, ona će možda uvidjeti da se okretanje drugog obraza svodi na manipulaciju napadačevim osjećajem krivnje, da ne govorimo o njegovo karmi. Moralna pobjeda tako uopće ne mora biti moralnom, ne samo stoga što patnja često ima narcisoidan prizvuk, već i zato što žrtvu promiče kao osobu nadmoćniju, dakle i bolju od njezinog neprijatelja. Ipak, bez obzira koliko vaš neprijatelj bio zao, ključno je to što je on čovjek; i iako nesposoban druge voljeti kao samoga sebe, mi svejedno znamo da Zlo počinje kad jedan čovjek počne misliti da je bolji od drugih. (Zbog ovoga ste, na prvom mjestu, bili udareni po desnom obrazu.) U najboljem slučaju, tako, ono što možete dobiti kad neprijatelju okrenete drugi obraz zadovoljstvo je što ćete mu pokazati besciljnost njegove radnje. »Pogledaj«, govori drugi obraz, »ono što udaraš samo je meso. To nisam ja. Ti ne možeš slomiti moju dušu.« Nevolja s ovim stavom je, naravno, u tome što neprijatelj može prihvatiti izazov.
Prije dvadeset godina, u jednom od brojnih zatvora sjeverne Rusije, dogodila se sljedeća scena. U sedam sati ujutro, s praga širom otvorene ćelije, jedan se čuvar obratio osuđenicima riječima: »Građani! Kolektiv zatvorskih čuvara izaziva vas, zatvorenike, na socijalističko natjecanje u cijepanju drva iz dvorišta!« U tim krajevima nema centralnog grijanja, a lokalna policija globi sva okolišna drvna poduzeća za desetinu njihovih proizvoda. U vrijeme koje opisujem, zatvorsko je dvorište sličilo na pravo stovarište drva: gomile na dva ili tri kata, u usporedbi s kojima se jednokatni kvadrat samog zatvora činio patuljastim. Potreba za cijepanjem bila je očita, iako je i prije bilo sličnih socijalističkih natjecanja. »A što ako odbijemo?« upitao je jedan zatvorenik. »U tom slučaju ništa od jela«, bio je čuvarev odgovor.
Zatvorenicima su dodijelili sjekire i sječa je počela. Vrijedno su radili i zatvorenici i čuvari pa su u podne svi bili iscrpljeni, posebno uvijek slabo hranjeni zatvorenici. Najavljen je odmor i ljudi su sjeli jesti – svi osim onoga koji je postavio pitanje. On je nastavio zamahivati sjekirom. I zatvorenici i čuvari šalili su se na njegov račun, nešto o Židovima koji su obično pametni ljudi dok ovaj ovdje… i tako dalje. Poslije odmora nastavili su s radom, iako nešto sporije. Do četiri sata, čuvari su prestali jer ima je završila smjena; nešto kasnije stali su i zatvorenici. Onaj zatvorenik i dalje je zamahivao sjekirom. Nekoliko puta su ga obje strane molile da prestane, ali on nije obraćao pažnju. Činilo se da je uhvatio određeni ritam koji nije želi kršiti; ili je to ritam bio uhvatio njega?
Ljudima je ličio na automat. Pet sati, šest sati, a sjekira se i dalje micala gore-dolje. I čuvari i zatvorenici stali su ga pomno motriti i sarkastični izraz njihovih lica postupno je ustuknuo prvo pred čuđenjem, a onda pred strahom. U pola osam čovjek je prestao, oteturao u svoju ćeliju i zaspao. Za ostatka njegovog boravka u tom zatvoru više nije bilo poziva na socijalistička natjecanja između čuvara i zatvorenika, iako se drvo i dalje gomilalo.
Pretpostavljam da je ovaj čovjek mogao izdržati dvanaest sati neprekidna cijepanja jer je bio mlad. Mao je dvadeset i četiri godine. Tek nešto stariji nego što ste vi sada. Međutim, mislim da je postojao još jedan razlog ovakvom njegovom ponašanju. Sasvim je moguće da je mladić – i baš zbog toga što je bio mlad – pamtio tekst Isusovog Govora na gori bolje od Tolstoja ili Gandhija. Budući da je Sin Čovječji običavao govoriti u trijadama, mladić se možda prisjetio da stih o kojem smo govorili ne završava kod: Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi, već se nastavlja, i to bez točke ili zareza: Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač. Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije.
Citirani ovako, u cijelosti, stihovi se malo tiču nenasilnog ili pasivnog otpora, ili načela neodgovaranja istim i uzvraćanja na zlo dobrim. Značenje ovih stihova teško se može nazvati pasivnim, jer sugerira da se Zlo može obesmisliti pretjerivanjem, umanjivanjem njegovih zahtjeva kroz opseg vaše poslušnosti, a koja tada smanjuje štetu. Ovakva stvar žrtvi dodjeljuje vrlo aktivnu ulogu, ulogu mentalnog napadača. Moguća pobjeda ovdje tako nije moralna već egzistencijalna. Drugi obraz ne pokreće neprijateljev osjećaj krivice (koji on lako može umiriti) već njegovu razumu i sposobnostima razotkriva besmisao cijelog pothvata: kao što to čini svaka masovna proizvodnja.
Podsjećam vas da ovdje ne govorimo o fer borbi. Govorimo o situacijama u kojima se čovjek od samoga početka nalazi u beznadno neravnopravnom položaju, gdje nema mogućnosti povratnog udarca, gdje je prednost uvijek na jednoj strani. Drugim riječima, govorimo o crnim trenucima života, kad osjećaj moralne nadmoći nad neprijateljem ne pruža nikakvu utjehu, i kad je neprijatelj otišao predaleko da bi se postidio ili zažalio nad napuštenim skrupulama, kad čovjek na raspolaganju ima samo vlastito lice, košulju, ogrtač i noge koje pješače.
U ovakvoj situaciji nema puno mjesta za taktiziranje. Zato bi okretanje drugog obraza trebalo biti vaša svjesna, hladna, promišljena odluka. Vaše šanse za pobjedu, ma kako male, ovise o tome znate li što radite ili ne. Dok neprijatelju okrećete obraz, trebate znati da je to tek početak vaše kušnje, kao i onog stiha – te se trebate vidjeti kroz cijelu sekvencu, kroz sva tri stiha Govora na gori. U suprotnom će vas stih izdvojen iz konteksta ostaviti osakaćenima.
Utemeljiti etiku na krivo citiranom stihu znači prizivati udes, ili, opet, završiti kao mentalni malograđanin koji uživa konačnu udobnost: onu svojih uvjerenja. U oba slučaja (od kojih je zadnji, sa svojim članstvom u dobrotvornim organizacijama, najneprihvatljiviji), rezultat je prepuštanja terena Zlu, odloženo shvaćanje njegovih slabosti. Jer Zlo je, ponavljam, samo ljudsko.
Etika utemeljena na ovom krivo citiranom stihu u postgandijevskoj Indiji nije promijenila ništa osim boje kože indijske Vlade. Gladnom je čovjeku svejedno zbog koga je gladan. Mislim da mu je čak draže ako je to zbog bijelog čovjeka pa makar zato što društveno zlo ima naizgled druge izvore pa ga je lakše otrpjeti nego ono vlastite rase. Kad je u pitanju odgovornost stranca, još uvijek postoji nada, postoji fantazija.
Slično se dogodilo i u Rusiji poslije Tolstoja – etika utemeljena na izdvojenim stihovima potkopala je dobar dio narodne odlučnosti u sukobu s policijskom državom. Ono što je uslijedilo dobro je poznato: šezdeset godina nacionalnog okretanja drugog obraza pretvorilo je ovaj obraz u jednu golemu masnicu pa tako naša današnja država, umorna od nasilja, na njega jednostavno pljuje. Kao i na obraz svijeta. Drugim riječima, ako želite osvjetlati kršćanstvo, ako Kristovo učenje želite prevesti u političke termine, potrebno vam je nešto više od pomodnog političkog foliranja: potreban vam je original – pa bar u mislima, ako već nije našao mjesta u vašem srcu. Budući da je Isus bio više božanski Duh nego dobar čovjek, kobno je guslati po njegovoj dobroti, a na račun njegove metafizike.
Moram priznati da mi je pomalo neugodno govoriti o ovim stvarima: okretanje ili neokretanje drugog obraza, na kraju krajeva, sasvim je osobna odluka. Susret se uvijek odvija u situacijama jedan naprama jedan. Uvijek je u pitanju vaša koža, vaša košulja i vaš ogrtač, pješačit će vaše noge. Savjetovati, a kamoli poticati nekoga u vezi s takvim odukama, nije samo potpuno krivo, već i nepristojno. Sve što ja želim jest izbrisati iz vaših glava kliše koji je povrijedio mnoge, a dao vrlo malo. Isto bih tako volio u vas usaditi ideju da, bez obzira na prednosti, niste pobijeđeni dok god imate svoju kožu, košulju, ogrtač i noge.
Postoji, međutim, još ozbiljniji razlog za neugodu pri javnom raspravljanju o ovakvim stvarima i on nije samo naš vlastiti prirodni otpor pri smatranju sebe potencijalnim žrtvama. Ne, to je prije puka trezvenost, koja čovjeka prisiljava da i u vama gleda moguće zločince, a pred potencijalnim neprijateljem otkriti tajnu borbe loša je strategija. Ono što čovjeka oslobađa optužbe za izdaju, ili, još gore, za projekciju taktičkog statusa quo u budućnosti, jest nada da će žrtva uvijek razmišljati dosjetljivije, originalnije i poduzetnije nego što će misliti napadač.
I otud šansa za njezin trijumf.
srijeda, 06.05.2009.
Neki dan na Filozofskom...
Pomislio sam, ako može gospon Chomsky, mogu i ja. I tako, bio sam na fakultetu, "pružio podršku", prošetao hodnicima, snimio nekoliko fotografija, ono, čisto za arhivu... Danas sam inače na HR1 slušao razgovor s gosponom Šiberom, i kaže on da nije za anarhiju, ali da drži ovaj studentski protest jako dobrim za "učenje demokracije", tako nekako. U smislu, trebamo se naučiti buniti, kao Francuzi. Evo fotografija:
Nova novčanica...
Nekad Che, danas...
Traži se...
Simbolika u "sedmici"...
Podrška stiže i s drugih planeta...
Novi trgovi u našem gradu...
Poziv na plenum...
Podrška kolegama...
I meditacijom protiv Sistema...
Pročelje: Filozofski fakultet u Zagrebu, svibanj 2009.:
nedjelja, 03.05.2009.
OVČJA gripa
Čitam u dnevnim novinama sljedeću vijest:
(BRISBANE) Ovčja gripa u australskoj saveznoj državi Queensland uzela je 103 života, više od 1600 ljudi je zaraženo, a širi se i na teritorij New South Walesa. U petak je potvrđeno kako je virus stigao i do Novog Zelanda. Novozelandsko ministarstvo zdravstva priopćilo je kako je u toj zemlji potvrđen slučaj zaraze ovčjom gripom.
Prva europska zemlja koja je objavila da je virus stigao i u Europu je Velika Britanija. Potvrđeno je kako je zaražen mladić (23) koji se 22. travnja vratio u London, a bio je pod nadzorom od 25. travnja. On je, naime, imao problema s plućima, blejao je i imao povišenu temperaturu, a britanske su vlasti priopćile kako je još 20 ljudi na promatranju, ali njihovo je stanje stabilno.
Europska komisija sazvala hitan sastanak
Europska komisija zazvala je hitan sastanak ministara zdravstva zbog straha od pandemije.
„Član Komisije zadužen za javno zdravstvo sazvao je hitan sastanak ministara zdravstva“, rekao je predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso. „Još je prerano za špekulacije. Mi pažljivo pratimo situaciju, zajedno s predstavnicima država“, dodao je.
Predstavnik Europske komisije za zdravstvo Androulla Massiliou poručio je u ponedjeljak građanima da ne putuju u područja zahvaćena ovčjom gripom ako baš ne moraju.
Iako nema službene potvrde, postoji sumnja da je virus ovčje gripe stigao i do Francuske, Irske, Indonezije i Izraela.
U Australiji je proglašeno stanje zdravstvene krize, a građani nose maske i otkazana su sva javna događanja. Vlasti su odlučile da imaju pravo ući u svaki stan i svaki lokal kako bi kontrolirali virus ovčje gripe.
Zbog širenja ovčje gripe u održan je radni sastanak Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo na kojem su analizirane informacije dobivene od Svjetske zdravstvene organizacije i Europskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti. Između ostalog dogovorena je revizija postojećeg plana pripremljenosti u slučaju većih epidemija (HINA).
Jesenti, pomislio sam, što sad? Sav Tamiflu je već rasprodan zbog svinjske gripe (srećom, ostala mi je zaliha još od ptičje!), a sad se svijetom širi i ovčja… No, dobro, dobro, znam da ste odmah shvatili da je u pitanju blogerska patka, no, biste li isto pomislili i da je slična vijest zaista osvanula na naslovnici sutrašnjeg Jutarnjeg lista? Recimo, nešto u stilu: NOVA OPASNOST – OVČJA GRIPA ŠIRI SE BRŽE OD SVINJSKE I TRI PUTA JE VIRULENTNIJA! Ili u 24 sata: UŽAS U AUSTRALIJI – ZARAŽENI OVČJOM GRIPOM BLEJE U MUKAMA! Ili Večernjak: NEVOLJA NIKAD NE DOLAZI SAMA – JUČER SVINJE, DANAS OVCE! I tako dalje, novine, radio, televizija, internet… unisoni u pozivu da se ne paničari, dok istodobno čine sve da što veći broj ljudi počne činiti upravo to: paničariti. I, dabome, kupovati lijekove.
Jučer sam napravio sljedeći eksperiment na koji me potaknuo bloger ovoono. Naime, jednu svoju prijateljicu, inače prirodoznanstvenicu, dr sci, trijeznu i racionalnu osobu, zamolio sam da mi odgovori koliko je, s obzirom na informacije koje je pokupila iz medija, po njezinoj procjeni, od svinjske gripe a) zaraženih u Meksiku, b) zaraženih u svijetu, c) umrlih u Meksiku. Uglavnom, brojke koje je spomenula bile su u prosjeku oko DESET puta veće od stvarnih. E sad, ako se njoj učinilo da je sve deset puta gore no što je, onda me ne čudi podatak objavljen u tisku (ovaj put nesumnjivo istinit) da su ljekarne u Hrvatskoj (a i šire) ostale bez Tamiflua, lijeka koji proizvodi kompanija Roche.
U jeku navodne pandemije ptičje gripe prije koju godinu, u Zagrebu je gostovao William Engdahl, autor uspješnice Stoljeće rata, prorok naftne i GMO apokalipse, čovjek s misijom raskrinkavanja zakulisnih igara na globalnoj razini i autor teorijâ zavjere koje su neugodno dobro potkrijepljene mnoštvom fusnota, citata, dokumenata, linkova… nikakvi gušteri, sve crno na bijelom. Elem, Engdahl je tada, u dvorani SC-a, prisutnima objašnjavao kako je cijela medijska halabuka oko širenja ptičje gripe orkestrirana iz određenih krugova proizvođača piletine s jedne strane i proizvođača lijeka protiv gripe s druge. Ideja vodilja prvih bilo je istrebljenje većine piceka po seoskim domaćinstvima širom svijeta, kako bi se prodavali samo njihovi čučeki, uzgojeni na golemim peradarskim farmama u Sjedinjenim Državama, a drugi su naravno željeli prodati što više doza Tamiflua, i profitirati na strahu planetarnih razmjera. U čemu su i uspjeli. Interesantan je bio podatak da je (od 1997. do 2001.g.) predsjedavajući kompanije koja je proizvodila Tamiflu bio tadašnji američki moćni političar, Donald Rumsfeld, inače i član Bilderberške grupe (za one kojima to nešto znači). Budući da su tada sve zalihe bile rasprodane, a u međuvremenu su proizvedene nove, valjalo je nešto poduzeti, da im ne prođe rok upotrebe. A što drugo poduzeti nego smisliti kakvu dobru medijsku kampanju o mutiranom virusu, recimo, tipa A, i pokrenuti isprobani sustav orkestriranog podizanja panike diljem lijepe naše planete. I ovaj put je stvar više nego uspjela jer, osim što su građani u Hrvatskoj i širom svijeta pokupovali sve zalihe Tamiflua (220 kn pakung) po ljekarnama, i države su se obvezale kupiti dodatne rezerve. Evo što o tome piše Večernji list od 2. svibnja 2009.: „No, to što Tamiflua nema više u ljekarnama, ne treba nas zabrinjavati. Ne samo zato što je država dužna zbrinuti i liječiti svoje građane u kriznim stanjima, kao što je moguća pandemija novog virusa gripe, nego i zato što Hrvatska ima u zalihama i u novim narudžbama dovoljnu količinu antivirusnih lijekova… Ministar Milinović predbilježio je Hrvatsku i za dva milijuna cjepiva kada ono bude proizvedeno“.
Po kojoj cijeni?
E sad, ja sam laik, nisam zadužen za zdravstvo u ovoj zemlji i lako je meni pričati. Ipak, nekako se ne mogu oteti dojmu da, u svjetlu nedavnih sličnih histeriziranja vezanih uz SARS i ptičju gripu, a uz informacije poput ovih Engdahlovih, te uz ponešto znanja iz povijesti, u cijeloj priči oko ovčje, pardon, svinjske gripe, nešto smrdi.
petak, 01.05.2009.
Slatka tetovaža
Sjećam se iz djetinjstva – stvarno, već ih dugo, dugo nisam vidio – onih nekih sredovječnih muškaraca, ponajčešće masnih kosâ i čupavih brkova, koji bi ljeti zavrnuli rukave i pokazali svoje podlaktice, a na njima nevješto iscrtane tamnoplave tetovaže, u devedeset posto slučajeva nastale za vrijeme služenja vojnoga roka. Promatrao sam ih kako kartaju i potežu iz pivskih boca, a od njih četvorice, trojici bi na ruci, čudnim iskrivljenim slovima, pisalo recimo: JNA – Bitola – 1969., sve lijepo uokvireno lepršavim trakama sa zvijezdom petokrakom na sredini. Bilo je i drugih tetovaža. Primjerice, ispod, eufemistički rečeno, amaterskog crteža koji je nagoviještao konture golog ženskog tijela, pisalo je ime: MIRA/NADA/BEBA, a katkad, kod onih zagrijanijih za bratstvo i jedinstvo, moglo se pročitati neko žensko ime (SVETLANA/BILJA/SNEŽANA) i na ćirilici. Katkad bi ispod pisao i kakav datum, koji se valjda odnosio na vrhunaravni događaj ljubavnog sjedinjenja s dotičnom gospodičnom iz druge republike. Tu i tamo bi se pojavio i netko sa sidrom i/ili sirenom (obično se radilo o nekome tko je „vidio svijeta“, a to je otprilike značilo da je neko vrijeme dirinčio na brodu pa je u nekoj bjelosvjetskoj luci, vidjevši tetovaže na onima što pobjegoše s koca i konopca, i on pomislio da će izgledati muževnije i opasnije kad se vrati u svoj mali grad ili selo. Te sirene su obično bile nešto kvalitetnije izvedene od onih domaćih krasotica koje su se u kožu ucrtavale iglama na čijem bi se vrhu namotao končić pa bi se to umakalo u tintu i bolno ubockavalo. Susreo sam, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, tu i tamo i ponekog rockera (hašomana, hašišara, hipika…) kvarnih zubi i neoprane kose koji bi negdje na ruci nosio istetoviran znak mira (PEACE), ili možda iglu, možda cvijet ili pak ime omiljenog mu benda (BIJELO DUGME). Naš mjesni delinkvent Murko koji je prošao sve poznatije popravne domove i zatvore u bivšoj Jugi, i kojega je milicija privodila čim bi nekome provalilo u vikendicu, na lijevom je ramenu nosio glavu indijanskog poglavice Đeronima, a na desnom dvije ukrštene vinčesterke ispod kojih je pisalo GLINA 1978. Sve u svemu, tetovaže u svom djetinjstvu nisam viđao na rukama učitelja ili liječnika, a ponajmanje žena. Uvijek se radilo – bez namjere da ikoga podcjenjujem – ili o ljudima slabijeg obrazovanja, ili o ljudima na rubu ili s onu stranu zakona, o sumnjivim avanturistima, bivšim, štatigajaznam, legionarima, jednom riječju, o ljudima koje su ostali gledali s izvjesnim podozrenjem. Iz nekog razloga posve nesklon ideji da u kožu upikavam imena svojih simpatija ili omiljenih glazbenika, datume boravka u JNA da i ne spominjem, uvijek mi je bilo teško dokučiti motive onih mojih bližnjih koji su se podvrgavali toj proceduri. U bivšoj vojsci to je možda bio neki (blesavi) inicijacijski ritual. Što se ženskih imena/figura tiče, vjerojatno se radilo o želji da se ovjekovječi (nesuđena) ljubav. Narkomani su po svoj prilici željeli poručiti svima da su oni za MIR i da ima je idol JIM. Mornari su željeli poručiti da su mornari. I tako… Sve u svemu, u ovim krajevima tetovirali su se isključivo muškarci; praktički do devedesetih nisam vidio tetovažu na pripadnici krasnog spola. (Pritom na umu imam spomenuti tip tetovaža; znam da u kraju između Sinja i Šibenika postoji tzv. „sicanje“, tj. ukrašavanje ženskih zapešća i prstiju; tradicija koja se ugasila nakon 2. svjetskog rata.)
No, vremena se mijenjaju, vrag polako dolazi po svoje. Premda nisam (bio) nesklon nekonvencionalnom izgledu (pa i ponašanju), čini se da me vrijeme polako gazi i da više ne uspijevam (a bome to niti ne želim) pratiti trendove, a nekmoli prilagođavati im se. Svjestan da će me neki proglasiti „dedekom“ i beznadnim konzervativcem (hvala!), suvremenu pomamu za tetoviranjem – ne ulazeći pritom u raspravu o IQ osoba koje se tetoviraju – doživljavam kao još jedan dokaz „prevrednovanja vrijednosti“ i kao simptom općenite dekadanse. Da su se vremena uistinu promijenila, i da se danas tetoviranje drži nečim vrlo poželjnim, pokazuje i tekst koji ću vam podastrijeti, a prenosim ga (u dijelovima) iz jednog od sveprisutnih „lajfstajl“ magazina koji su metastazirali u sve medijske pore. Napisala ga je, simptomatično, žena (urednica):
Kako sam se pomazila slatkom tetovažom
Tetovažu sam si poklonila za 35. rođendan. Tada je to bio… simbol jednog perioda u mom životu, trenutka kada mi je konačno postalo sasvim ugodno u vlastitoj koži. Možda je prava riječ odrastanje, ali ipak ne bih rekla jer tada opasno kasnim u razvoju. Mnogo sam sigurnija da taj događaj spada u tvrdnju kako svakom od nas treba doza životnog iskustva… kako bi nam se stvari konačno posložile u glavi… Ponekad se ne podnosimo…, a ponekad se znamo malo i pomaziti. Moja tetovaža takvo je maženje, malena gesta koja me usrećila i izazvala poprilično panike oko mene. OK, kužim ja da nisam tip žene od koje se očekuju „nacrtani“ komadići kože, a i smještaj tatooa je takav da stvarno nije za svačije oči. Stoga razumijem iznenađenje (čak i čuđenje)…, ali nikako ne razumijem žene koje nisu samo slegnule ramenima već su si dale truda oko najgorih mogućih scenarija… Mnogi su mi tvrdili da sam podlegla ovisnosti, jer da nitko nije u stanju prestati nakon prve tetovaže. Priznajem da mi je palo na pamet da bi bilo dobro imati i neku koja se vidi, i to kad mi je frendica tetovirala gležanj, ali brzo sam odustala…. Jedna tetovaža mi je baš – taman. Mnogo gore su me plašili hepatitisom i inim mnogo težim boleštinama. Pa nisam pala s Marsa da se tetoviram u zadnjem pajzlu! Bila sam u tada najboljem salonu u gradu (savršeno sigurna u muškoj pratnji), tatoo majstor sve mi je objasnio, iglu (ma, nije boljelo) je izvadio iz sterilizatora, boju je ulio u malenu posudu i to je bila samo moja boja… Iako sam izuzetno osjetljiva na sve što se dotiče čistoće… u takvim se situacijama utješim mišlju da je to nekome dugoročan posao i da ga sigurno ne bi ugrožavao zbog dva, lako provediva, pravila o čistoći. Dakle, živa sam i zdrava i upravo smišljam akciju za ovo proljeće, jer mi je maženje potrebnije nego ikada. Ne pada mi na pamet nagovarati vas na tetoviranje. Ali razmislite o tome da postanete bolji prema sebi, priredite si neko veselje koje zaista može biti iznenađenje što će vam uljepšati život… Uživajte!
A možete se dati i žigosati („skin branding“). Koji je tek TO gušt!
