Marketing
Slatka tetovaža
Sjećam se iz djetinjstva – stvarno, već ih dugo, dugo nisam vidio – onih nekih sredovječnih muškaraca, ponajčešće masnih kosâ i čupavih brkova, koji bi ljeti zavrnuli rukave i pokazali svoje podlaktice, a na njima nevješto iscrtane tamnoplave tetovaže, u devedeset posto slučajeva nastale za vrijeme služenja vojnoga roka. Promatrao sam ih kako kartaju i potežu iz pivskih boca, a od njih četvorice, trojici bi na ruci, čudnim iskrivljenim slovima, pisalo recimo: JNA – Bitola – 1969., sve lijepo uokvireno lepršavim trakama sa zvijezdom petokrakom na sredini. Bilo je i drugih tetovaža. Primjerice, ispod, eufemistički rečeno, amaterskog crteža koji je nagoviještao konture golog ženskog tijela, pisalo je ime: MIRA/NADA/BEBA, a katkad, kod onih zagrijanijih za bratstvo i jedinstvo, moglo se pročitati neko žensko ime (SVETLANA/BILJA/SNEŽANA) i na ćirilici. Katkad bi ispod pisao i kakav datum, koji se valjda odnosio na vrhunaravni događaj ljubavnog sjedinjenja s dotičnom gospodičnom iz druge republike. Tu i tamo bi se pojavio i netko sa sidrom i/ili sirenom (obično se radilo o nekome tko je „vidio svijeta“, a to je otprilike značilo da je neko vrijeme dirinčio na brodu pa je u nekoj bjelosvjetskoj luci, vidjevši tetovaže na onima što pobjegoše s koca i konopca, i on pomislio da će izgledati muževnije i opasnije kad se vrati u svoj mali grad ili selo. Te sirene su obično bile nešto kvalitetnije izvedene od onih domaćih krasotica koje su se u kožu ucrtavale iglama na čijem bi se vrhu namotao končić pa bi se to umakalo u tintu i bolno ubockavalo. Susreo sam, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, tu i tamo i ponekog rockera (hašomana, hašišara, hipika…) kvarnih zubi i neoprane kose koji bi negdje na ruci nosio istetoviran znak mira (PEACE), ili možda iglu, možda cvijet ili pak ime omiljenog mu benda (BIJELO DUGME). Naš mjesni delinkvent Murko koji je prošao sve poznatije popravne domove i zatvore u bivšoj Jugi, i kojega je milicija privodila čim bi nekome provalilo u vikendicu, na lijevom je ramenu nosio glavu indijanskog poglavice Đeronima, a na desnom dvije ukrštene vinčesterke ispod kojih je pisalo GLINA 1978. Sve u svemu, tetovaže u svom djetinjstvu nisam viđao na rukama učitelja ili liječnika, a ponajmanje žena. Uvijek se radilo – bez namjere da ikoga podcjenjujem – ili o ljudima slabijeg obrazovanja, ili o ljudima na rubu ili s onu stranu zakona, o sumnjivim avanturistima, bivšim, štatigajaznam, legionarima, jednom riječju, o ljudima koje su ostali gledali s izvjesnim podozrenjem. Iz nekog razloga posve nesklon ideji da u kožu upikavam imena svojih simpatija ili omiljenih glazbenika, datume boravka u JNA da i ne spominjem, uvijek mi je bilo teško dokučiti motive onih mojih bližnjih koji su se podvrgavali toj proceduri. U bivšoj vojsci to je možda bio neki (blesavi) inicijacijski ritual. Što se ženskih imena/figura tiče, vjerojatno se radilo o želji da se ovjekovječi (nesuđena) ljubav. Narkomani su po svoj prilici željeli poručiti svima da su oni za MIR i da ima je idol JIM. Mornari su željeli poručiti da su mornari. I tako… Sve u svemu, u ovim krajevima tetovirali su se isključivo muškarci; praktički do devedesetih nisam vidio tetovažu na pripadnici krasnog spola. (Pritom na umu imam spomenuti tip tetovaža; znam da u kraju između Sinja i Šibenika postoji tzv. „sicanje“, tj. ukrašavanje ženskih zapešća i prstiju; tradicija koja se ugasila nakon 2. svjetskog rata.)
No, vremena se mijenjaju, vrag polako dolazi po svoje. Premda nisam (bio) nesklon nekonvencionalnom izgledu (pa i ponašanju), čini se da me vrijeme polako gazi i da više ne uspijevam (a bome to niti ne želim) pratiti trendove, a nekmoli prilagođavati im se. Svjestan da će me neki proglasiti „dedekom“ i beznadnim konzervativcem (hvala!), suvremenu pomamu za tetoviranjem – ne ulazeći pritom u raspravu o IQ osoba koje se tetoviraju – doživljavam kao još jedan dokaz „prevrednovanja vrijednosti“ i kao simptom općenite dekadanse. Da su se vremena uistinu promijenila, i da se danas tetoviranje drži nečim vrlo poželjnim, pokazuje i tekst koji ću vam podastrijeti, a prenosim ga (u dijelovima) iz jednog od sveprisutnih „lajfstajl“ magazina koji su metastazirali u sve medijske pore. Napisala ga je, simptomatično, žena (urednica):
Kako sam se pomazila slatkom tetovažom
Tetovažu sam si poklonila za 35. rođendan. Tada je to bio… simbol jednog perioda u mom životu, trenutka kada mi je konačno postalo sasvim ugodno u vlastitoj koži. Možda je prava riječ odrastanje, ali ipak ne bih rekla jer tada opasno kasnim u razvoju. Mnogo sam sigurnija da taj događaj spada u tvrdnju kako svakom od nas treba doza životnog iskustva… kako bi nam se stvari konačno posložile u glavi… Ponekad se ne podnosimo…, a ponekad se znamo malo i pomaziti. Moja tetovaža takvo je maženje, malena gesta koja me usrećila i izazvala poprilično panike oko mene. OK, kužim ja da nisam tip žene od koje se očekuju „nacrtani“ komadići kože, a i smještaj tatooa je takav da stvarno nije za svačije oči. Stoga razumijem iznenađenje (čak i čuđenje)…, ali nikako ne razumijem žene koje nisu samo slegnule ramenima već su si dale truda oko najgorih mogućih scenarija… Mnogi su mi tvrdili da sam podlegla ovisnosti, jer da nitko nije u stanju prestati nakon prve tetovaže. Priznajem da mi je palo na pamet da bi bilo dobro imati i neku koja se vidi, i to kad mi je frendica tetovirala gležanj, ali brzo sam odustala…. Jedna tetovaža mi je baš – taman. Mnogo gore su me plašili hepatitisom i inim mnogo težim boleštinama. Pa nisam pala s Marsa da se tetoviram u zadnjem pajzlu! Bila sam u tada najboljem salonu u gradu (savršeno sigurna u muškoj pratnji), tatoo majstor sve mi je objasnio, iglu (ma, nije boljelo) je izvadio iz sterilizatora, boju je ulio u malenu posudu i to je bila samo moja boja… Iako sam izuzetno osjetljiva na sve što se dotiče čistoće… u takvim se situacijama utješim mišlju da je to nekome dugoročan posao i da ga sigurno ne bi ugrožavao zbog dva, lako provediva, pravila o čistoći. Dakle, živa sam i zdrava i upravo smišljam akciju za ovo proljeće, jer mi je maženje potrebnije nego ikada. Ne pada mi na pamet nagovarati vas na tetoviranje. Ali razmislite o tome da postanete bolji prema sebi, priredite si neko veselje koje zaista može biti iznenađenje što će vam uljepšati život… Uživajte!
A možete se dati i žigosati („skin branding“). Koji je tek TO gušt!
Post je objavljen 01.05.2009. u 21:15 sati.