gospon profesor
utorak, 12.05.2009.
Gospon Dizdar
Neki jučerašnji vaši komentari o vječitoj ljudskoj zatočenosti podsjetili su me na ovu pjesmu od koje se uvijek i iznova naježim, i kad je čitam, i kad je – u art-rock obradi – slušam. U mislima s vama, mojim suputnicima i supatnicima, dame i gospodo: Mak Dizdar!
Slovo o čovjeku
Prvo
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zarobljen u kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
Drugo
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji od srebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
Treće
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i idma samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko
Hoće da pobije?
Četvrto
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il'
Prvi?
Peto
U tom kolu bola ni potonji ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
A kako to, jednako genijalno, zvuči uglazbljeno, poslušajte ovdje.
