Ne znam jesu li vas roditelji (ili drugi odrasli) u djetinjstvu mlatili kao vola u kupusu i jeste li zbog toga postali bolja osoba. Naime, čuo sam, ne jednom, kako neki žale što ih majke nisu češće i jače marisale jer da bi im od toga bilo u životu bolje (u smislu, to bi pozitivno utjecalo na njihov karakter, a posljedično i na opći uspjeh u životu). Moram priznati da mi je taj tip životne filozofije zarana postao sumnjiv, a kad sam pročitao, recimo, knjigu Alice Miller Drama djetinjstva (Educa d.o.o., 1995.), dobio sam i teorijsko obrazloženje. Prenosim kratak osvrt na knjigu koju vam najtoplije preporučam (kao dobar poklon budućim roditeljima – nakon što je i sami pročitate): Knjiga o ranim psihološkim traumama i njihovom neizbježnom nesvjesnom potiskivanju koje djetetu omogućuje da preživi. Većina ranih psihičkih zlostavljanja i povreda nastaje u obiteljskom krugu i u školi i to zbog krivog odgoja i pogrešnog postupanja s djecom. Drama djetinjstva objavljena je na 22 jezika i tako postala svjetskim bestselerom. Alice Miller je priznata po svom psihoanalitičkom radu na otkrivanju uzroka i utvrđivanju posljedica ranog zlostavljanja djece. Autorica je inače pisala i samom Svetom Ocu da pledira PROTIV tjelesnog kažnjavanja djece, ali se ne sjećam da je pokojni papa (a ni ovaj sadašnji) ikad o tome eksplicitno progovorio.
No, na hrvatski je, recimo, prevedena i knjiga bračnog para Pearl, Odgajati dijete (Praktični kršćanin, 2003.), koja je pravi biser. Naime, autori se u njoj zalažu ZA tjelesno kažnjavanje djece kao neizostavni i poželjni dio odgoja. Pritom se, dakako, pozivaju na autoritet Božje Riječi (hm, jadna Božja Riječ, tko se sve ne poziva na Nju…), odnosno, izdvajaju onih nekoliko stihova (iz Starog zavjeta) koji se odnose na tjelesno kažnjavanje malenih. Evo karakterističnog ulomka: Da bi bilo koje batine bile korisne u razumijevanju poduke, moraju prouzročiti bol. Najdjelotvornije je kad lupimo šibom po goloj koži, jer su živci smješteni na površini. Površinsko peckanje prouzročit će dovoljno boli bez ozljeda i masnica. Svoj instrument odaberite prema djetetovoj veličini. Za one mlađe od jedne godine dovoljna je mala 25-30 cm duga vrbova grančica (očišćena od svih kvržica koje bi mogle oštetiti kožu) te pola cm u promjeru. Ponekad moramo naći drugo sredstvo. Ravnalo dugo pola metra ili neka daščica slične veličine dobro su sredstvo. Za veće dijete djelotvoran je remen ili neka šiba (str. 69-70). Naslov ulomka je Instrument ljubavi.
Ne znam što bi na ovo rekla gospođa Gordana Buljan-Flander ili pak gospođa Jadranka Kosor koja je povodom pokretanja kampanje „Podignite ruku protiv tjelesnog kažnjavanje djece“ – ponešto nespretno – izjavila: "Želimo biti bolja Europa u kojoj će biti nulta tolerancija prema nasilju, posebno prema djeci". Možda nam se čini da je ova kampanja nešto revolucionarno novo, ali da se uvijek iznova otkriva topla voda, pokazuje i ovaj prigodni tekst objavljen prije stotinjak godina u Narodnoj prosvjeti br. 3 od 22. ožujka 1909.
Ne treba ni spominjati, da se nikako ne može složiti šibanje i uzgajanje ponosa. Mnogi prijatelji šibe govore, da smo mi proti tjelesnim kaznama poradi hipersensitivne tjeskobe moderna čovjeka pred bolju. Ne – mi smo proti šibanju jer ono boli samo površno, jer djeluje brutalno i obezčašćuje, jer otupljuje čuvstvo srama. Tko šibom nekoje nepodopštine i pogrješke uspješno popravlja, neka ne zaboravi da time ponos ubija, pa da se to mora kasnije kobno osvetiti. Najbolja i najuspješnija popravilišta u Belgiji, Francuskoj i Americi jesu odstranila iz svojih zavoda tjelesne kazne, jerbo ponos, čast do samoga sebe, smatraju temeljem moralnoga preporoda.
Inače, podsjećam da sam o problemu nasilja i kampanjama tipa „Nulta tolerancija na nasilje“ pisao i ranije.
Post je objavljen 20.05.2009. u 22:13 sati.