Dobio sam neki dan e-mail kolegice koja izvjesno vrijeme prati ovaj blog. Požalila mi se na svog ravnatelja. Ovo što slijedi je opis dotičnog gospodina:
– nedosljednost u pristupu kako problemima tako i ljudima: od rijetkih izraza neutemeljene bliskosti, preko potpunog ignoriranja (što je najčešći stav – najčešće čak nema ni odgovora na pozdrav) pa do povremenih ispada ljutnje na rubu kontrole što djeluje izrazito neugodno, naročito pred učenicima; takva nedosljednost zbunjuje i stvara trajnu napetost jer se nikad ne zna kakva će biti reakcija
– upadljivo izbjegavanje boravka u zbornici; u nekoliko godina ne sjećamo se da je trenutni ravnatelj i jedan put sjeo i otvoreno porazgovarao s djelatnicima o pitanjima koja ih muče; maksimum je pojaviti se na vratima i pozvati nekog kolegu u svoj ured
– nastojanje da provede svoje zamisli na način koji se doživljava kao pritisak i forsiranje i koji stoga nailazi na pasivni otpor; neznanje kako istinski motivirati ljude
– unatoč ukazivanju na neprimjereni odnos prema učenicima nema naznaka da se pokušava iskreno usvojiti pedagoška i psihološka znanja o istomu; štoviše, stječe se dojam da su ta znanja njemu nepotrebna pa i vrijedna prezira; istovremeno se od kolega traži poštivanje svih pedagoških standarda i poznavanje socijalnih vještina
– općeniti nedostatak takta i senzibiliteta prilikom vođenja sjednica i razgovora; ljudi se ne osjećaju sigurnima reći što stvarno misle; u razgovoru jedan na jedan teško se dođe do riječi, ravnatelj je uvijek u pravu; na pokušaj iznošenja konkretnog primjera pogrešnog postupka nailazi se na trenutnu promjenu teme
– izrazita sklonost kritiziranju; pohvala gotovo da i nema; traži se poštovanje, ali se ne pruža; kritizira se, ali se kritika ne prima
– ustrajan stav da je s načinom na koji se pristupa ljudima i vodi škola sve u najboljem redu i ignoriranje svih pokazatelja da je stvarnost drugačija
– neshvaćanje da se u takvoj atmosferi u kojoj nema kvalitetne i istinski suradničke komunikacije, u kojoj postupci ravnatelja zapravo destimuliraju, a kod osjetljivijih kolega i plaše, ne može dati sve od sebe tamo gdje najviše treba: u razredu
Što reći? I sâm sam svojedobno nešto pisao o ljudima koji teško da bi smjeli prići školi na 100 metara (Veliki odmor, Desert of the Real, Ekstremno lijevo...), a nekmoli raditi u njoj, ponajmanje kao ravnatelji. Ipak, događa se to što se događa.
< | svibanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery