gospon profesor
subota, 09.05.2009.
Ravnatelj kao takav
Dobio sam neki dan e-mail kolegice koja izvjesno vrijeme prati ovaj blog. Požalila mi se na svog ravnatelja. Ovo što slijedi je opis dotičnog gospodina:
– nedosljednost u pristupu kako problemima tako i ljudima: od rijetkih izraza neutemeljene bliskosti, preko potpunog ignoriranja (što je najčešći stav – najčešće čak nema ni odgovora na pozdrav) pa do povremenih ispada ljutnje na rubu kontrole što djeluje izrazito neugodno, naročito pred učenicima; takva nedosljednost zbunjuje i stvara trajnu napetost jer se nikad ne zna kakva će biti reakcija
– upadljivo izbjegavanje boravka u zbornici; u nekoliko godina ne sjećamo se da je trenutni ravnatelj i jedan put sjeo i otvoreno porazgovarao s djelatnicima o pitanjima koja ih muče; maksimum je pojaviti se na vratima i pozvati nekog kolegu u svoj ured
– nastojanje da provede svoje zamisli na način koji se doživljava kao pritisak i forsiranje i koji stoga nailazi na pasivni otpor; neznanje kako istinski motivirati ljude
– unatoč ukazivanju na neprimjereni odnos prema učenicima nema naznaka da se pokušava iskreno usvojiti pedagoška i psihološka znanja o istomu; štoviše, stječe se dojam da su ta znanja njemu nepotrebna pa i vrijedna prezira; istovremeno se od kolega traži poštivanje svih pedagoških standarda i poznavanje socijalnih vještina
– općeniti nedostatak takta i senzibiliteta prilikom vođenja sjednica i razgovora; ljudi se ne osjećaju sigurnima reći što stvarno misle; u razgovoru jedan na jedan teško se dođe do riječi, ravnatelj je uvijek u pravu; na pokušaj iznošenja konkretnog primjera pogrešnog postupka nailazi se na trenutnu promjenu teme
– izrazita sklonost kritiziranju; pohvala gotovo da i nema; traži se poštovanje, ali se ne pruža; kritizira se, ali se kritika ne prima
– ustrajan stav da je s načinom na koji se pristupa ljudima i vodi škola sve u najboljem redu i ignoriranje svih pokazatelja da je stvarnost drugačija
– neshvaćanje da se u takvoj atmosferi u kojoj nema kvalitetne i istinski suradničke komunikacije, u kojoj postupci ravnatelja zapravo destimuliraju, a kod osjetljivijih kolega i plaše, ne može dati sve od sebe tamo gdje najviše treba: u razredu
Što reći? I sâm sam svojedobno nešto pisao o ljudima koji teško da bi smjeli prići školi na 100 metara (Veliki odmor, Desert of the Real, Ekstremno lijevo...), a nekmoli raditi u njoj, ponajmanje kao ravnatelji. Ipak, događa se to što se događa.
