Pokušavajući sveudilj – jer me na to nešto neprestance tjera – barem donekle shvatiti što je čovjek? / Ili čemu služi? / Što je njegovo dobro, / a što njegovo zlo? (Sirah, 18,8-9) – palo mi je na pamet, ima tome već koja godina, da mnogo toga što svakodnevno gledam i slušam – manje-više sve što ljudska stvorenja, jedna drugima i sebi, čine, bilo im to na čast ili na sramotu – proizlazi (maskirano, osim glupošću, pohlepom, zavišću, slavohlepljem... i mnogim plemenitim, uzvišenim interpretacijama, i zaštićeno snažnim psihološkim obrambenim mehanizmima ili, obratno, kakvim psihičkim poremećajem), da sve to, dakle, proizlazi u konačnici iz jednog, ili barem jednog glavnog izvora: straha od smrti. Zaključak para uši i zvuči pretenciozno – jer, postoji cijelo mnoštvo manje ili više uvjerljivih teorija i nekolicina velikih narativa s pretenzijama konačnog odgovora – i nešto se protiv njega u čovjeku buni, što samo potvrđuje riječi napisane u zagradama: o tome, da se bojimo smrti, i o tome, da mnogi naši konstruktivni ili destruktivni pokušaji da si strukturiramo vrijeme proizlaze iz potisnute užasnutosti nad činjenicom da jednog dana više nećemo biti, o tome izbjegavamo razmišljati ili razgovarati koliko god možemo.
Dakako, svatko će lakonski priznati da će umrijeti; ljudi se s time katkad čak i šale pa među nama ima i takvih koji na sprovodima delaju viceve ili se potajice vesele podušju i tome kako će napuniti trbuh. Ljudi će, čak i političari, ako baš moraju, nevoljko priznati i da se boje umiranja i smrti, katkad će sebi dopustiti i kakvu refleksiju na tu temu – umjetnici u tome prednjače – no, ja ovdje ne pokušavam reći nešto o tim uobičajenim strategijama za svakodnevnu uporabu i priznavanju straha koje služi i opet tek samozavaravanju; ne, govorim o stvarnoj stravi pred Ništavilom. Stravi koja je toliko snažna da bismo, kad ne bi bilo društvenih igara i ritualâ, psiholoških trikova, sporta, znanosti, umjetnosti, religije, ili zaljubljenosti, seksa, politike, droge i nasilja – svih tih i sličnih projekata besmrtnosti u nebrojenim njihovim varijacijama i mutacijama – jednostavno sišli s uma.
Palo mi je to, rekoh, na pamet prije kojih desetak godina (možda će se M. sjetiti da sam mu to jednom, uz pivo, bio spomenuo), ali, budući da sam i sâm tek jedan od sedam i kusur milijardi ljudi koliko ih je trenutno na planeti, i sâm sam, dakle, podložan svim spomenutim strategijama poricanja smrti. Nisam ni morbidan niti depresivan, nisam čak ni nešto posebno loše raspoložen, pa moje bavljenje ovom temom ne proizlazi iz neke osobne/osobite patologije; proizlazi, kao što spomenuh na početku, iz pokušaja da shvatim i da, u skladu s danim mi kapacitetima, eventualno proniknem u spomenuta Sirahova pitanja ponešto dublje od konvencionalne mudrosti.
I kako to biva, pokazalo se da se netko tim pitanjima već pozabavio daleko temeljitije, i to baš nekako na tragu mog spomenutog uvida pa mi je to bilo baš milo. Googlajući tako nedavno u potrazi za kakvim objavljivanja vrijednim naslovom, naiđoh na knjigu Ernesta Beckera, The Denial of Death, za koju je 1974. dobio Pulitzerovu nagradu (neposredno prije no što mu je uručena, umro je, u četrdeseti devetoj godini, što me, priznajem, malko štrecnulo). Nije mi trebalo dugo da otkrijem da je knjiga već objavljena kod nas, pod naslovom Poricanje smrti (Naprijed, 1987.). Boraveći u lipnju na jednom otočiću u zadarskom arhipelagu, čitao sam je, usput maksimalno uživajući u predsezonskom miru.
Elem, u nekoliko rečenica, Beckerova studija – s obiljem referenci na S. Kierkegaarda, S. Freuda, W. Reicha, N. O. Browna (o čijoj sam knjizi, Život protiv smrti: psihoanalitički smisao povijesti, također pisao), E. Fromma, F. W. Hegela i O. Ranka – vrti se oko hipoteze da je cjelokupna ljudska civilizacija zapravo jedan neobično kompleksni obrambeni mehanizam kojemu je svrha štititi nas od spoznaje o vlastitoj smrtnosti. Čovjek, samosvjesna nespokojna životinja, istodobno i subjekt i objekt, istodobno izvan prirode i njezin dio, dvojno je biće: s jedne strane tjelesno – propadljivo i ograničeno, u krajnjoj liniji, hrana za crve, a s druge strane simboličko – s praktički bezgraničnom slobodom misli i mašte, sposobno za osmišljavanje i realizaciju osobnog projekta besmrtnosti (koji poprima najrazličitije moguće oblike, od oslikavanja Sikstinske kapele do zalijetanja avionom u neboder, od odlaska u samostan do osnivanja stranke) čija bi realizacija pojedincu trebala donijeti žuđeni osjećaj samopoštovanja i herojstva, osjećaj da je dio nečeg većeg, po mogućnosti vječnog, nečeg što neće propasti zajedno s njegovim tjelesnim selfom. Jasno, budući da postoji preko sedam milijardi projekata, neizbježno dolazi do sukoba među njima, budući da neki projekti podrazumijevaju dokazivanje vlastite ispravnosti i superiornosti nad ostalima, što za posljedicu ima cijeli niz nevolja, ne moram navoditi žalosne primjere kojima dnevno svjedočimo.
Situacija je nezavidna pa čak i beznadna: bježimo od (pune) spoznaje o vlastitoj smrtnosti, bježimo od realiteta, od suočavanja s neuljepšanom stvarnošću – razarajuće je i zastrašujuće vidjeti svijet onakav kakav jest – da ne bismo poludjeli (Sve što čovjek radi u svom simboličkom svijetu tek je pokušaj poricanja i nadilaženja svoje groteskne sudbine. On se upravo nagoni u slijepu zaboravnost pomoću [...] osobnih zaokupljenosti koje su toliko udaljene od stvarnosti njegove situacije da su oblici ludosti, ludosti na koju je pristao i koju dijeli s drugima.). Dakle, čovjek se od ludila štiti osobnim zaokupljenostima, koje su društveno tolerirane, ili ih, primjerice, u slučaju bombaša samoubojica ili političkih stranaka, ohrabruju skupine kojima se pojedinac – da bi stekao sigurnost, umanjio tjeskobu i samoću – priklonio, jer ...zajednica neće trpjeti čovjekovo nastojanje da se potpuno individualizira... Društvo želi da samo odlučuje kako će ljudi transcendirati smrt.
Drugim riječima, čovjek se od ludila štiti društveno prihvaćenim oblicima ludosti, pritom se pretvarajući da nije lud – pa tko je tu lud, možemo se zapitati. Becker odgovara: Mogli bismo reći da nam je psihoanaliza otkrila složene kazne [u vidu kojekakvih simptoma, D.M.] zbog poricanja istine o čovjekovoj situaciji, ono što možemo nazvati cijenom pretvaranja da nismo ludi. Kad bismo morali objasniti zlo koje su ljudi iskalili na sebi i na svom svijetu od prapočetaka pa do sutrašnjice, ne bismo ga objašnjavali životinjskim naslijeđem, čovjekovim nagonima, njegovom evolucijom, već jednostavno kao danak koji plaća zbog svog pretvaranja da je duševno zdrav, budući da pokušava poreći svoju istinsku situaciju. I da, sve je koliko-toliko OK dok su ti pokušaji konstruktivni pa u Louvreu stojimo pred La Giocondom. Druga je stvar kad je netko toliko užasnut strahom od vlastite smrti da ga pokušava zatomiti šaljući u smrt – u ime nekog projekta besmrtnosti – svoje bližnje. Spominjem ekstreme; većina ljudi nastoji se tjeskobe smrti osloboditi na konvencionalnije načine, uzimajući od života onoliko koliko im osobne neuroze dopuštaju, i dopuštajući si onoliko samosvijesti i slobode koliko mogu podnijeti, tj. koliko im društvo dopušta. Većina igra na sigurno jer zna: i previše i premalo slobode podjednako je opasno; najbolje je povesti se za masom.
U ovom kratkom osvrtu pozabavio sam se središnjom temom knjige; Beckerove interpretacije Kierkegaarda i, posebice, Ranka, briljantne su, no njihov prikaz izlazi iz okvira ovog teksta. Kako bilo, prilježnog čitatelja koji je spreman hrvati se sa Sirahovim pitanjima, i u tom procesu spoznavati sebe ne moram nagovarati da potraži ovu iznimnu knjigu koju u filmu Woodyja Allena, Annie Hall, glavni lik, Alvy Singer, kupuje svojoj djevojci.
Samo ću nadodati da se ljudi zbog straha od smrti boje ŽIVJETI.
"...zajednica neće trpjeti čovjekovo nastojanje da se potpuno individulizira... Čovjek se od ludila štiti društveno prihvaćenim oblicima ludosti, pritom se pretvarajući da nije lud..."
Širenjem umnih granica i prelaskom tog "društveno prihvatljivog" i sama sam u nekim krugovima prozvana luđakinjom. Duša je besmrtna iako cijeli život tetošimo tijelo, a i po mom uvjerenju raj kreće iz naše glave ovdje i sada , a ne kad tijelo kapitulira. Ili pakao, u što nas uvjeravaju društveno prihvatljive institucije koje tradicijski pohodimo masovno i generacijski, bez imalo propitkivanja u sebi kao individua- koristi li mi ono u što vjerujem ili radi protiv mene- ovdje i sada?
O-da životu! • 26.07.2016. u 13:52
@ O-da životu: "Samo ću nadodati da se ljudi zbog straha od smrti boje ŽIVJETI."
Becker kaže da je ironija čovjekove situacije u tome što je najdublja čovjekova potreba da se oslobodi tjeskobe smrti, no sam život budi tu tjeskobu, pa se čovjek mora ustegnuti od punine života (pa pribjegava potiskivanju, poricanju, iskrivljenom opažanju stvarnosti...).
gospon profesor • 26.07.2016. u 13:54
Poštujem Beckerovu realnost, ali više mi se dopada kreirati svoju i svoja uvjerenja koja mi koriste dok živim.
Po meni je realnost osobna percepcija pojedinca na svijet i djelovanje u njemu. Po meni. :)
O-da životu! • 26.07.2016. u 14:25
@ O-da životu: naravno, nije Beckerova riječ konačna mudrost. ali vrijedi ga čitati.
gospon profesor • 26.07.2016. u 14:33
Smrt će uvijek biti upakirana u neprobojni plašt. Mnogi nagađaju i stvaraju svoje teorije na temelju svega i svačega. Postavlja se pitanje da li netko može biti mudar u vezi definicije smrti? To je moje osobno mišljenje.
E sad, kad ti napišem da se nimalo ne bojim smrti, nekad jesam, hoćeš li vjerovati? Čime i kako da te uvjerim pa i ostale ljude? Mudrost je živjeti a smrt je samo nastavak bivstvovanja uz stečena iskustva za života. Tko mi to bude povjerovao a tko ima argumenata da toga neće biti? Pri tome ti želim naglasiti da nisam vjernica već agnostik. U svakom slučaju, zanimljiv post. LP
teuta • 26.07.2016. u 17:16
Smrti se. mislim, ne bojim. U ratu sam aktivno sudjelovao i ne mogu reći da mi smrt nije padala na pamet, no bojao se nisam.
Ipak, držim da strah od smrti nije glavnim uzrokom svih zala koja ljudi čine na ovozemaljskome svijetu, nego je to strah od života iz kojega prozilaze oholost, zavist i svi ini grijesi. Čovjekov karakter koji mu je u genima određuje sve njegove čini u životu.
Deseta umjetnost-enigmatika • 26.07.2016. u 17:39
Tema je neograničena, ali zadovoljio bih se, trenutno, s porukom gornjeg komentatora (... nego je to strah od života)
izvorni život • 27.07.2016. u 07:49
@ teuta @ Deseta @ izvorni...: prolazimo kroz različite faze u životu, i može nam se u nekom času učiniti da se ne bojimo smrti. No, knjiga i govori o poricanju (straha od) smrti. I o tome što sve onda ljudi rade kako bi taj strah držali što dalje od svijesti (neke primjere sam naveo). Ali, naravno, tema je doista neograničena.
gospon profesor • 27.07.2016. u 10:11
Ma mislim, realno gledano, čisto sumnjam da ima netko tko se ne boji smrti ili u najmanju ruku zazire od same ideje. Na stranu eventualna superrazvijena bića, avatari ili tko već. Svi mi ostali, ili totalno dinamično i uzbudljivo živimo da i ne stignemo pomisliti o toj temi, ili ju potiskujemo, odgađamo, ili ... ne znam što već. Uostalom, religije između ostalog i imaju zadatak da ljudima ponude neku nadu, utočište, odgovor. Vidimo da u tome ne uspijevaju, a to se posebno jasno vidi (ako uzmemo religiju aktualno kod nas) nakon smrti bliskih osoba. Oni koji ostaju su u pravilu netuješni, ni malo mirni, niti utješeni idejom raja, kraljevstva nebeskog i sličnih stvari. Dakle, i religija je jedna vrsta potiskivanja i zavaravanja u tom smislu. Pravih i zadovoljavajućih odgovora na to neminovno pitanje, osobno još nisam čuo. Puno je trkeljanja raznih vsta, pametnih i manje pametnih, ali u konačnici, eh, ništa pametno, još manje upotrebljivo. :)
izvorni život • 27.07.2016. u 11:03
@ izvorni život: "Puno je trkeljanja raznih vsta, pametnih i manje pametnih, ali u konačnici, eh, ništa pametno, još manje upotrebljivo."
Je, uglavnom je tako. Meni se Becker sviđa jer se stvarno ne trudi muljati, nego je, što bi rekli copywrteri, BRUTALNO iskren. Da tek čuješ njegove komentare na temu analnost ;)
gospon profesor • 27.07.2016. u 11:29
Slažem se, tema je neicrpna. Znam da je to teško shvatiti zato sam ti i napisala onaj prvi komentar. Znala sam da mi to nećeš vjerovati kao ni drugi. Mogla bih svoju tvrdnju potkrijepiti pravim argumentima ali na žalost ovo nije mjesto za to. Znam da je bit u poricanju straha od smrti ali ja sam odavno prešla tu granicu.
teuta • 27.07.2016. u 12:11
mislim da upućivanje drugih na akciju nije posljedica straha od smrti nego jake želje za životom za tuđoj grbači... ali to je ovdje ipak sporedna tema...
ljudi koji vjeruju u vječni život ne bi trebali pokazivati, dapače - niti imati strah od smrti, ali sumnja je ta što nas razdire i tlači, upravljajući često našim postupcima daleko preko granice naše svijesti...
osim što na ovaj način život i ne možemo odrediti drugačije do li laganim umiranjem, svakako da smo svi suglasni da bi u međuvremenu nešto s njim (i u njemu) smisleno valjalo učiniti, samo što? :)
naći mjeru u toj raskalašenoj borbi; biti svoj a istodobno ne štetiti drugima; svakoga časa u tom hektičnom lovu na sreću znati da je presudna mjera trenutka i vječnosti i da male stvari čine sreću a velike smisao...
ima li još koja parola da je ovdje prolijem na zid? :)))
j. • 28.07.2016. u 08:42
Ja sam na trgu razmišljanja kao O-da.
Realnost je samo stvar perspektive, kao i ludost ili bilo što drugo.
Strah od smrti je i dvojna - strah od svoje ili tuđe smrti.
Ćovjek se na sve prilagodi, vjerujem da većina ljudi nije u strahovima cijeli život već se prilagodi bilo kojoj situaciji i emociji. Kad sam bila u svojim tinejdžerskim godinama obuzimao me strah od tog ništavila, što ako ničega nema. A onda nakon nekog vremena kontemplacije sam pomislila "pa što, ako nema nema, kog briga". Sad sam pak uvjerenja da ima. Da je sve samo put, iskustvo i da treba izvući najbolje iz svake situacije.
žnj • 06.08.2016. u 10:04
Zazivam smrt svakog jutra kad se probudim i postanem svjestan da me čeka opet isto. Samo molim da odem bez bolova i patnje.
semper_contra • 03.09.2016. u 21:08
< | srpanj, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery