gaupe
četvrtak, 28.01.2010.
HDZ-ov politički kazneni progon opozicije
Očito premjerki Kosor se fotelja drma pa se odlučila na potez očajnika; politički kazneni progon opozicije, ono što se nisu odlučili ni Tuđman ni Sanader!
Koalicija joj puca, ministri su jači od nje i nema političke snage da ih smjeni. S treće pak strane Hrvatska tone u sve dublju gospodarsku krizu; tvrtke propadaju, nezaposlenost raste, dugovi se povećavaju, porezi se povećavaju , a kasa je sve praznija.
S četvrte pak strane Ivo Sanader samo čeka pogodan trenutak da se ponovnmo vrati, jer taj se neće novca, slave i moći tako lako odreći, a pogotovo ga ne može preplašitio neka tajnica Jadranka.
Nemojmo zanemariti niti njegov egotrip, ali ne njegove marketinške-piarovske sposobnosti, unatoč krivim potezima u zadnje vriojeme; on je već uništio jednu konkurentsku desnu stranku, te njihovu moć na prošlim izborima smanjio za osam puta računajući od izbora prije toga, i nekih 20 u odnosu na popularnost te stranke dvije godine ranije.
AKo osjeti da za njega više nema mjesta u HDZ-u i da mu je ta stranka konkurencija, pokušat će je uništiti.
S pete pak strane jača snaga opozicije, pogotovo SDP-a koji je puno jača stranka od HDZ-a, te da su sutra izbori, Jadranka bi ensumljivo u opoziciju.
Ne treba zaboraviti da je Milanović na izborima prije mjesec dana pomeo pod sa Jadrankom i HDZ-om. I to dva puta!
S šeste pak strane i dijaspora, preciznije BiH, još preciznije Hercegovina je se odrekla. Hercegovina je pala kao najtvrđa utvrda HDZ-a i sada je na brisanom prostoru. Jedino još Jadranka može računati na Ličane. Cijela ostala Hrvatska je ili utvrde SDP-a ili SDP-ovih koalicijskih partnera ili nisu ničije utvrde, ali su mjesta gdjhe se glasa za SDP, a ne za HDZ!
I što sada čini Jadranka? Poput njenog mentora u panici vuče blesave poteze, poteze koji joj se dugoročno obijaju o glavu.
Uz pomoć svoj birokratskog psića Bajića izmišlja kaznene prijave protiv SDP-ovaca. Za zankonski čiste javne natječaje izmišlja kaznene prijave bez pokrića. Da podsjetimo, sve te papire su DORH i državna revizija i još neke državne institucije proglasile zakonski čistima, tj potpuno u skladu s zakonom.
No sada od jednom više nisu.
Ne shvaća ludača da je njeno vrijeme prošlo, da je priliku za vlast profućkala svojom nesposobnošću i neodlučnošću, ali i svojim umješanošću u nezakonite radnje i da ovakvim brzopletim nervoznim potezima samo ubrzava njen silazak sa vlasti....
srijeda, 27.01.2010.
Mirjana Sanader
Nedavno je razbijen mit kako žene ne mogu voditi balkanske države, kao ni konzervativne stranke.
Sada je razbijen mitt o ženama kao premoralnima ili bar nesposobnima za kriminal, posebno onaj organizirani.
Sada je i taj mit razbijen.
Tko kaže da se ne isplati ići u školu? Tko kaže da se arheologiojom u Hrvatskoj ne može dobro živjeti, štoviše, ko kaže da se arheologiojm u Hrvatskoj ne može postati milijunerom?
Tko kaže data su intelektualci i školovani ljudi imuniji na kriminal? Da, doista, imuniji su su na sitni sitni kriminal poput krađe žvaki, ali su zato svojojim školovanje stekli vjještine; know how pokrasti milijune .
Tako je naša gospođa Sanader pokrala sto miluna eura iz državnog proračuna.
Ona je i profesorica, uči studente, buduće intelektualce koji su biudućnost našeg društva, pa ih vjerojatno uči vještinama lopovluka. Ili pak ne, ili je pak sebična, kao i suprog joj pa ne želi konkurenciju u budućnosti....
srijeda, 20.01.2010.
Jadranka Kosor kao Slobodan Milošrvić
mene ovaj rasplet Kosor- Sanader jako podsjeća na rasplet Milošević-Stambolić.
Milošević je nekada bio Stambolićev glavni pobočnik i zamjenik. Stambolić ga je uvjek vukao za soborm, kako se jedan penjao po hijerarhiji gore, tako se ovaj drugi penjao za njim, uvjek funkciju niže. Milošević je bi političar bez identiteta, karuzme i vlastitog stava - bio je Stambolićev klimavac glavom. Kud Stambolić okom, tud Milošević skokom.
Nikada se Milošević nije usudio ništa drugo, osim papigat za Stambolićem. Bio je političar bez stva, a činilo se i bez mozga. Bezlični birokrat.
Tako se bar činilo,; bio je njegova desna ruka, kadar od najvećeg povjerenja.
A takvi su očito najopasniji za svoije šefove. Dok drugima bar pobjegne drugačije mišljenje ili neslaganje, ovakvim proračunatim entuzijastima to nije ni na kraj pameti. Točnu znaju kad i kako zabosti svome šefu nož u leđa. I toliko su disciplinirani da će čegati godinama, i desetljećima ako se uzme njihova cjelokupna karijera dok ne dočekaju savršenu priliku. A tada kad napadnu, biti će brzo, učinkovito i fatalno za svoje šefove.
Tako je i naša Jaca strpljivo šutila i klimala glavom godinama, a onda kad je dočekala svojih pet minuta, jednostavno je ne samo obezvalstila svog dojučerašnjeg šefa, nego ga lišila svake, ama baš svake političke moći. Ona je sada sve, on je ništa!
Mudro je glumila šupljeglavu tajniicu bez ambicija, a sada kada je došla na vlast pokazala je svoje pravo lice; bahata, čvrsta, ambiciozna, brza, proračunata, autoritativna, staložena,odlučna, ne dopuštajući nikome da joj ugrozi ambicije; bezobzirna je pema svakome ko joj stane na putu, i bez zadrške će se rješiti svakoga ko posumnja u njen autoritet kao vladarice.
utorak, 19.01.2010.
Malo o Crnoj Gori
Pojam Crnogorac je regionalni naziv za Srbe na području Crne Gore.
To su su koji su jedini uspjeli u svojim brdima očuvati koliku toliku nezavisnost od Turaka, što zbog teškog terena za držanje pod kontrolom od strane Turaka, što zbog ratobornosti Crnogoraca) što zbog ne tako velike važnosti brda i planina za državu, pa i Tursku. (SLično kao i sa Škotima u Rimskom Carstvu) Tamo su vladala crnogorska plemena nakon pada Srbije pod Tursku.
Pod Njegošem (Petrar II Petrović Njegoš) dolazi do ujedinjavanja tih plemena pod jednu vlast - vlast vladike i formaliziranja vlasti. U prvom trenu njihova je nezavisnost samo faktična, ali ne formalna. Državna vlast se razvija kroz institucuiju SPS koja je jedina formalna institucija na terenu, jedina organizacija sa formalnostima, pravilima i sl. ( Tu valja napomenutiu da je CPC dobila samo privremenu autokefalnost dok ne dođe do oslaobađanja drugih djelova Srbije itj ostvarivanjem preduvjeta za obnovom SPC, što znači da Crnogorci onog vremena nisu htjeli nikakvu atokefalnost, dapače, htjeli su jedinstvo, ali ono nije moglo biti ostvareno sve do oslobađanja cijele Srbije)
Kasnije nakon priznaja Crnogorske države od strane velikih sila, ali i Turske polako dolazi do odvajanja crkvene i svjetovne vlasti. Vladika postaje knez i vladar države, a a crkvene funkije ostaju crkvene.
Tu valja kao bitno napomenuti kako ni jedan vladar iz dinastije Petrović_Njegoš nije htio nikakvu odvojenost od Srbije, već dapače, već oslobađanje preostalih djelova Srbije i ujedinjenje svih srpskih zemalja u jednu Srbiju. Tu uključujem i Kralja Nikolu, koji se nakraju oduprije ujedeinjenju sa Kraljevinom Srbijom, ali ne zbog toga što je smatrao da Crnogorci nisu Srbi, niti da Crna Gora mora ostati van Srbije, nego se nije slagao sa načinom ujedinjenja. Čitajte malo kralja Nikolu pred prvi svjetski rat kako sanja o ujedinjenju sa Srbuijom; sebe i Petra Karađorđevića opisuje kao "dvojcu srpskih sokola" itd...itd...
Crnogorski nacionalni mitovi su srpksi nacionalni mitovi; kosovski mit, Kraljević Marko i sl. To je nešto kao kod nas Kralj Tomislav, Crvena i Bijela Hrvatska, Tuga i Buga i slične legende u kojima se isprepliću romantizirana povijest; činjenice i mašta u funkciji homogenizacije.
Neke će možda zbuniti spominjanje Crnogoraca i Crne Gore u dokumentima i književnosti crnogorske države, no to ne znači da pojam Crnogorac ujedno negira pojam Srbin, ili da pojam Crna Gora negira Srbiju na prostorima Crne Gore, dapače, ti se pojmovi ne isključuju.
Neki će navestii kao dokaz postojanja crnogorske nacionalnosti to što je u putovnica,ma vladike Petra II Petrovića Njegoša pod nationality navedeno Montenegro, no to nikako ne znači da je proipadnike svoje države Njegoš smatrao Crnogorcima nesrbima, već dapače, natoionality znači pripadnost državi, a država je bila , kao što znamno Crna Gora, a ne (još) Srbija, unatoč željama Crnogoraca i samog Njegoša.
Drugo osim Montenegro nije ni moglo stajati, jer se tim podatkom označavalo da je dotični državljan Crne Gore i da ima ispravu te države; da iz nje dolazi, i da država Crna Gora stoji iza njega, ne da je on po nacionalnoj pripadnosti Crnogorac, a još manje da nije Srbin.
Kralj Nikola je odmah nakon oslobođenja Srbije i sa Karađorđevićima i sa Obrenovićima dogopvorio ujedinjenje Srbije, odnosno pripajanje Crne Gore u Srbiju, no povijest Balkana nije htjela tako, u prvom ratu je Crna Gora osvojena, a Nikola je bio u egzilu. Karađorđevići su dosta surovo i jednostavno utopili Crnu Goru u Srbiju, bez o tome išta konzultiraju Kralja Nikolu Podgoričkom skupštinom. Nikoli nije dozvoljen povratak, što je naravno uvjrijedilo Kralja jer je to bio čin okupacije takav način, iako niko u Crnoj Gori nije htio nezavisnost Crne Gore.
Crnogorci su od tog trena podjeljeni; jedni su rekli ma briga nas za formalnosti, glavno da smo se ujedinili, i da je napokon Srbija ujedinjena i slobodna. Drugi nisu mogli prihvatiti taj način ujedinjenja,, nego su htjeli nazad svog Kralja, pa da do ujedinjenja dođe kako spada. Krv je pala i dolazi do građanskog rata među Crnogorcima, Kralj ubrzo umire, nitko od njegovih sinova se ne želi kruniti nego podupiru Karađorđeviće.. No unatoč faktičnom stanj, spirala nasilja kada je jednom krenula, teško ju je bilo zaustaviti, pogotovo u klanovskoj Crnoj Gori gdje postoji krvna osveta. Bezrazložno klanje prekida još veće; drugi svjetski rat. Tada većina jednih i drugih uglavnom odlaze u partizane gdje se bore za ujedinjenje sa svim Južnim SLavenima, uz neke razlike gdje se neki žele ujediniti kao Crna Gora u Jugoslaviju, dok drugi žćele da se ujedine najprije sa Srbijom, a tek onda sa ostalim Južnim Slavenima.
Zanimljivost je da je Kraljevina Italija kada je okupirala Crnu Goru, Crnoj Gori dala "nezavisnost" u smislu "oslobođenja" od Srbije i "obnove" crnogorskog kraljevstva u sislu kontinuiteta nestale Nikoline države. Nikolin unuk, Vittorio Emanuele je ponudio svojim bratićima, nasljednicima dinastije Petrović - Njegoš krunu svojeg i njihova djeda, no oni su je kategorički odbili u korist Aleksandra Karađorđevića, jugoslavenskog kralja u egzilu, dakođer njihova bratića, također Nikolina unuka.
Nakon drugog svijetskog rata rješavanjem jugoslavenskog pitanja, rješeno je crnogorsko. Za njih je Jugoslavija bila domovina, a oni su se smatrali Crnogorcima, Srbima i Jugolsavenima. Stari sukob partizani-četnici je riješen pobjedom partizana , a sukob bijelaša i zelenaša predlanjski snijeg.
Početkom dvijetisućetih se ponovno na neki način aktualizira taj problem jer se Jugsolavija raspala aveza između Srbije i Crne Gore upitna, ne samo zbog kratkoročnog problema Milošević, nego zbog dugoročnijeg; kako može funkcionirati neka država sastavljena od dva dijela? Ni ejdnoj to nije ispjelo, ni Čehoslovačkoj, ni Austro-Ugarskoj. Države funcioniraju kao jedna jedinstvena država, ili pak savez više država/pokrtajina, ali najmanje njih nekoliko; Njemačka, SAD, Britanija.... a osim što su samo dvije, razlika u veličini teritorija je velika, a u broju stanovnika drastična.
To je po meni punop veći razlog neuspjeh te tzv "treće" Jugsolavije, tj SRJ, a kasnije Srbije i Crne Gore.
Teze o nekoj srbizaciji Crne Gore ne stoje, jer se Crnogorci nikada nisu osjećali nikako drugačije nego Srbima, osim donedavno, kada su odbacivši Miloševića, odbacili i svoju nacionalnu pripadnost.Iako je on porjeklom Crnogorac. Slično kao što su AUstrijanci nakon 2. rata odbacili pripadnost njemačkom narodu samo zbog Hitlera, iako je on porjeklom bio Austrijanac.
Kao što rekoh, to što se u vrijeme Petrović-Njegoša spominju Crna Gora i Crnogorci, to ne znači da to nisu bili srpski krajevi, da Petrović-Njegoši nisu bili Srbi i srpski vladari, a Kneževuina i Kraljevina Crna Gora srpske države.
Kao što spominjanje Istre i IStrijana u Istri ne znači da su tamošnji Slaveni Istrijani, a ne Hrvati.
Malo o Crnoj Gori
Pojam Crnogorac je regionalni naziv za Srbe na području Crne Gore.
To su su koji su jedini uspjeli u svojim brdima očuvati koliku toliku nezavisnost od Turaka, što zbog teškog terena za držanje pod kontrolom od strane Turaka, što zbog ratobornosti Crnogoraca) što zbog ne tako velike važnosti brda i planina za državu, pa i Tursku. (SLično kao i sa Škotima u Rimskom Carstvu) Tamo su vladala crnogorska plemena nakon pada Srbije pod Tursku.
Pod Njegošem (Petrar II Petrović Njegoš) dolazi do ujedinjavanja tih plemena pod jednu vlast - vlast vladike i formaliziranja vlasti. U prvom trenu njihova je nezavisnost samo faktična, ali ne formalna. Državna vlast se razvija kroz institucuiju SPS koja je jedina formalna institucija na terenu, jedina organizacija sa formalnostima, pravilima i sl. ( Tu valja napomenutiu da je CPC dobila samo privremenu autokefalnost dok ne dođe do oslaobađanja drugih djelova Srbije itj ostvarivanjem preduvjeta za obnovom SPC, što znači da Crnogorci onog vremena nisu htjeli nikakvu atokefalnost, dapače, htjeli su jedinstvo, ali ono nije moglo biti ostvareno sve do oslobađanja cijele Srbije)
Kasnije nakon priznaja Crnogorske države od strane velikih sila, ali i Turske polako dolazi do odvajanja crkvene i svjetovne vlasti. Vladika postaje knez i vladar države, a a crkvene funkije ostaju crkvene.
Tu valja kao bitno napomenuti kako ni jedan vladar iz dinastije Petrović_Njegoš nije htio nikakvu odvojenost od Srbije, već dapače, već oslobađanje preostalih djelova Srbije i ujedinjenje svih srpskih zemalja u jednu Srbiju. Tu uključujem i Kralja Nikolu, koji se nakraju oduprije ujedeinjenju sa Kraljevinom Srbijom, ali ne zbog toga što je smatrao da Crnogorci nisu Srbi, niti da Crna Gora mora ostati van Srbije, nego se nije slagao sa načinom ujedinjenja. Čitajte malo kralja Nikolu pred prvi svjetski rat kako sanja o ujedinjenju sa Srbuijom; sebe i Petra Karađorđevića opisuje kao "dvojcu srpskih sokola" itd...itd...
Crnogorski nacionalni mitovi su srpksi nacionalni mitovi; kosovski mit, Kraljević Marko i sl. To je nešto kao kod nas Kralj Tomislav, Crvena i Bijela Hrvatska, Tuga i Buga i slične legende u kojima se isprepliću romantizirana povijest; činjenice i mašta u funkciji homogenizacije.
Neke će možda zbuniti spominjanje Crnogoraca i Crne Gore u dokumentima i književnosti crnogorske države, no to ne znači da pojam Crnogorac ujedno negira pojam Srbin, ili da pojam Crna Gora negira Srbiju na prostorima Crne Gore, dapače, ti se pojmovi ne isključuju.
Neki će navestii kao dokaz postojanja crnogorske nacionalnosti to što je u putovnica,ma vladike Petra II Petrovića Njegoša pod nationality navedeno Montenegro, no to nikako ne znači da je proipadnike svoje države Njegoš smatrao Crnogorcima nesrbima, već dapače, natoionality znači pripadnost državi, a država je bila , kao što znamno Crna Gora, a ne (još) Srbija, unatoč željama Crnogoraca i samog Njegoša.
Drugo osim Montenegro nije ni moglo stajati, jer se tim podatkom označavalo da je dotični državljan Crne Gore i da ima ispravu te države; da iz nje dolazi, i da država Crna Gora stoji iza njega, ne da je on po nacionalnoj pripadnosti Crnogorac, a još manje da nije Srbin.
Kralj Nikola je odmah nakon oslobođenja Srbije i sa Karađorđevićima i sa Obrenovićima dogopvorio ujedinjenje Srbije, odnosno pripajanje Crne Gore u Srbiju, no povijest Balkana nije htjela tako, u prvom ratu je Crna Gora osvojena, a Nikola je bio u egzilu. Karađorđevići su dosta surovo i jednostavno utopili Crnu Goru u Srbiju, bez o tome išta konzultiraju Kralja Nikolu Podgoričkom skupštinom. Nikoli nije dozvoljen povratak, što je naravno uvjrijedilo Kralja jer je to bio čin okupacije takav način, iako niko u Crnoj Gori nije htio nezavisnost Crne Gore.
Crnogorci su od tog trena podjeljeni; jedni su rekli ma briga nas za formalnosti, glavno da smo se ujedinili, i da je napokon Srbija ujedinjena i slobodna. Drugi nisu mogli prihvatiti taj način ujedinjenja,, nego su htjeli nazad svog Kralja, pa da do ujedinjenja dođe kako spada. Krv je pala i dolazi do građanskog rata među Crnogorcima, Kralj ubrzo umire, nitko od njegovih sinova se ne želi kruniti nego podupiru Karađorđeviće.. No unatoč faktičnom stanj, spirala nasilja kada je jednom krenula, teško ju je bilo zaustaviti, pogotovo u klanovskoj Crnoj Gori gdje postoji krvna osveta. Bezrazložno klanje prekida još veće; drugi svjetski rat. Tada većina jednih i drugih uglavnom odlaze u partizane gdje se bore za ujedinjenje sa svim Južnim SLavenima, uz neke razlike gdje se neki žele ujediniti kao Crna Gora u Jugoslaviju, dok drugi žćele da se ujedine najprije sa Srbijom, a tek onda sa ostalim Južnim Slavenima.
Zanimljivost je da je Kraljevina Italija kada je okupirala Crnu Goru, Crnoj Gori dala "nezavisnost" u smislu "oslobođenja" od Srbije i "obnove" crnogorskog kraljevstva u sislu kontinuiteta nestale Nikoline države. Nikolin unuk, Vittorio Emanuele je ponudio svojim bratićima, nasljednicima dinastije Petrović - Njegoš krunu svojeg i njihova djeda, no oni su je kategorički odbili u korist Aleksandra Karađorđevića, jugoslavenskog kralja u egzilu, dakođer njihova bratića, također Nikolina unuka.
Nakon drugog svijetskog rata rješavanjem jugoslavenskog pitanja, rješeno je crnogorsko. Za njih je Jugoslavija bila domovina, a oni su se smatrali Crnogorcima, Srbima i Jugolsavenima. Stari sukob partizani-četnici je riješen pobjedom partizana , a sukob bijelaša i zelenaša predlanjski snijeg.
Početkom dvijetisućetih se ponovno na neki način aktualizira taj problem jer se Jugsolavija raspala aveza između Srbije i Crne Gore upitna, ne samo zbog kratkoročnog problema Milošević, nego zbog dugoročnijeg; kako može funkcionirati neka država sastavljena od dva dijela? Ni ejdnoj to nije ispjelo, ni Čehoslovačkoj, ni Austro-Ugarskoj. Države funcioniraju kao jedna jedinstvena država, ili pak savez više država/pokrtajina, ali najmanje njih nekoliko; Njemačka, SAD, Britanija.... a osim što su samo dvije, razlika u veličini teritorija je velika, a u broju stanovnika drastična.
To je po meni punop veći razlog neuspjeh te tzv "treće" Jugsolavije, tj SRJ, a kasnije Srbije i Crne Gore.
Teze o nekoj srbizaciji Crne Gore ne stoje, jer se Crnogorci nikada nisu osjećali nikako drugačije nego Srbima, osim donedavno, kada su odbacivši Miloševića, odbacili i svoju nacionalnu pripadnost.Iako je on porjeklom Crnogorac. Slično kao što su AUstrijanci nakon 2. rata odbacili pripadnost njemačkom narodu samo zbog Hitlera, iako je on porjeklom bio Austrijanac.
Kao što rekoh, to što se u vrijeme Petrović-Njegoša spominju Crna Gora i Crnogorci, to ne znači da to nisu bili srpski krajevi, da Petrović-Njegoši nisu bili Srbi i srpski vladari, a Kneževuina i Kraljevina Crna Gora srpske države.
Kao što spominjanje Istre i IStrijana u Istri ne znači da su tamošnji Slaveni Istrijani, a ne Hrvati.
Malo o Crnoj Gori
Pojam Crnogorac je regionalni naziv za Srbe na području Crne Gore.
To su su koji su jedini uspjeli u svojim brdima očuvati koliku toliku nezavisnost od Turaka, što zbog teškog terena za držanje pod kontrolom od strane Turaka, što zbog ratobornosti Crnogoraca) što zbog ne tako velike važnosti brda i planina za državu, pa i Tursku. (SLično kao i sa Škotima u Rimskom Carstvu) Tamo su vladala crnogorska plemena nakon pada Srbije pod Tursku.
Pod Njegošem (Petrar II Petrović Njegoš) dolazi do ujedinjavanja tih plemena pod jednu vlast - vlast vladike i formaliziranja vlasti. U prvom trenu njihova je nezavisnost samo faktična, ali ne formalna. Državna vlast se razvija kroz institucuiju SPS koja je jedina formalna institucija na terenu, jedina organizacija sa formalnostima, pravilima i sl. ( Tu valja napomenutiu da je CPC dobila samo privremenu autokefalnost dok ne dođe do oslaobađanja drugih djelova Srbije itj ostvarivanjem preduvjeta za obnovom SPC, što znači da Crnogorci onog vremena nisu htjeli nikakvu atokefalnost, dapače, htjeli su jedinstvo, ali ono nije moglo biti ostvareno sve do oslobađanja cijele Srbije)
Kasnije nakon priznaja Crnogorske države od strane velikih sila, ali i Turske polako dolazi do odvajanja crkvene i svjetovne vlasti. Vladika postaje knez i vladar države, a a crkvene funkije ostaju crkvene.
Tu valja kao bitno napomenuti kako ni jedan vladar iz dinastije Petrović_Njegoš nije htio nikakvu odvojenost od Srbije, već dapače, već oslobađanje preostalih djelova Srbije i ujedinjenje svih srpskih zemalja u jednu Srbiju. Tu uključujem i Kralja Nikolu, koji se nakraju oduprije ujedeinjenju sa Kraljevinom Srbijom, ali ne zbog toga što je smatrao da Crnogorci nisu Srbi, niti da Crna Gora mora ostati van Srbije, nego se nije slagao sa načinom ujedinjenja. Čitajte malo kralja Nikolu pred prvi svjetski rat kako sanja o ujedinjenju sa Srbuijom; sebe i Petra Karađorđevića opisuje kao "dvojcu srpskih sokola" itd...itd...
Crnogorski nacionalni mitovi su srpksi nacionalni mitovi; kosovski mit, Kraljević Marko i sl. To je nešto kao kod nas Kralj Tomislav, Crvena i Bijela Hrvatska, Tuga i Buga i slične legende u kojima se isprepliću romantizirana povijest; činjenice i mašta u funkciji homogenizacije.
Neke će možda zbuniti spominjanje Crnogoraca i Crne Gore u dokumentima i književnosti crnogorske države, no to ne znači da pojam Crnogorac ujedno negira pojam Srbin, ili da pojam Crna Gora negira Srbiju na prostorima Crne Gore, dapače, ti se pojmovi ne isključuju.
Neki će navestii kao dokaz postojanja crnogorske nacionalnosti to što je u putovnica,ma vladike Petra II Petrovića Njegoša pod nationality navedeno Montenegro, no to nikako ne znači da je proipadnike svoje države Njegoš smatrao Crnogorcima nesrbima, već dapače, natoionality znači pripadnost državi, a država je bila , kao što znamno Crna Gora, a ne (još) Srbija, unatoč željama Crnogoraca i samog Njegoša.
Drugo osim Montenegro nije ni moglo stajati, jer se tim podatkom označavalo da je dotični državljan Crne Gore i da ima ispravu te države; da iz nje dolazi, i da država Crna Gora stoji iza njega, ne da je on po nacionalnoj pripadnosti Crnogorac, a još manje da nije Srbin.
Kralj Nikola je odmah nakon oslobođenja Srbije i sa Karađorđevićima i sa Obrenovićima dogopvorio ujedinjenje Srbije, odnosno pripajanje Crne Gore u Srbiju, no povijest Balkana nije htjela tako, u prvom ratu je Crna Gora osvojena, a Nikola je bio u egzilu. Karađorđevići su dosta surovo i jednostavno utopili Crnu Goru u Srbiju, bez o tome išta konzultiraju Kralja Nikolu Podgoričkom skupštinom. Nikoli nije dozvoljen povratak, što je naravno uvjrijedilo Kralja jer je to bio čin okupacije takav način, iako niko u Crnoj Gori nije htio nezavisnost Crne Gore.
Crnogorci su od tog trena podjeljeni; jedni su rekli ma briga nas za formalnosti, glavno da smo se ujedinili, i da je napokon Srbija ujedinjena i slobodna. Drugi nisu mogli prihvatiti taj način ujedinjenja,, nego su htjeli nazad svog Kralja, pa da do ujedinjenja dođe kako spada. Krv je pala i dolazi do građanskog rata među Crnogorcima, Kralj ubrzo umire, nitko od njegovih sinova se ne želi kruniti nego podupiru Karađorđeviće.. No unatoč faktičnom stanj, spirala nasilja kada je jednom krenula, teško ju je bilo zaustaviti, pogotovo u klanovskoj Crnoj Gori gdje postoji krvna osveta. Bezrazložno klanje prekida još veće; drugi svjetski rat. Tada većina jednih i drugih uglavnom odlaze u partizane gdje se bore za ujedinjenje sa svim Južnim SLavenima, uz neke razlike gdje se neki žele ujediniti kao Crna Gora u Jugoslaviju, dok drugi žćele da se ujedine najprije sa Srbijom, a tek onda sa ostalim Južnim Slavenima.
Zanimljivost je da je Kraljevina Italija kada je okupirala Crnu Goru, Crnoj Gori dala "nezavisnost" u smislu "oslobođenja" od Srbije i "obnove" crnogorskog kraljevstva u sislu kontinuiteta nestale Nikoline države. Nikolin unuk, Vittorio Emanuele je ponudio svojim bratićima, nasljednicima dinastije Petrović - Njegoš krunu svojeg i njihova djeda, no oni su je kategorički odbili u korist Aleksandra Karađorđevića, jugoslavenskog kralja u egzilu, dakođer njihova bratića, također Nikolina unuka.
Nakon drugog svijetskog rata rješavanjem jugoslavenskog pitanja, rješeno je crnogorsko. Za njih je Jugoslavija bila domovina, a oni su se smatrali Crnogorcima, Srbima i Jugolsavenima. Stari sukob partizani-četnici je riješen pobjedom partizana , a sukob bijelaša i zelenaša predlanjski snijeg.
Početkom dvijetisućetih se ponovno na neki način aktualizira taj problem jer se Jugsolavija raspala aveza između Srbije i Crne Gore upitna, ne samo zbog kratkoročnog problema Milošević, nego zbog dugoročnijeg; kako može funkcionirati neka država sastavljena od dva dijela? Ni ejdnoj to nije ispjelo, ni Čehoslovačkoj, ni Austro-Ugarskoj. Države funcioniraju kao jedna jedinstvena država, ili pak savez više država/pokrtajina, ali najmanje njih nekoliko; Njemačka, SAD, Britanija.... a osim što su samo dvije, razlika u veličini teritorija je velika, a u broju stanovnika drastična.
To je po meni punop veći razlog neuspjeh te tzv "treće" Jugsolavije, tj SRJ, a kasnije Srbije i Crne Gore.
Teze o nekoj srbizaciji Crne Gore ne stoje, jer se Crnogorci nikada nisu osjećali nikako drugačije nego Srbima, osim donedavno, kada su odbacivši Miloševića, odbacili i svoju nacionalnu pripadnost.Iako je on porjeklom Crnogorac. Slično kao što su AUstrijanci nakon 2. rata odbacili pripadnost njemačkom narodu samo zbog Hitlera, iako je on porjeklom bio Austrijanac.
Kao što rekoh, to što se u vrijeme Petrović-Njegoša spominju Crna Gora i Crnogorci, to ne znači da to nisu bili srpski krajevi, da Petrović-Njegoši nisu bili Srbi i srpski vladari, a Kneževuina i Kraljevina Crna Gora srpske države.
Kao što spominjanje Istre i IStrijana u Istri ne znači da su tamošnji Slaveni Istrijani, a ne Hrvati.
Malo o Crnoj Gori
Pojam Crnogorac je regionalni naziv za Srbe na području Crne Gore.
To su su koji su jedini uspjeli u svojim brdima očuvati koliku toliku nezavisnost od Turaka, što zbog teškog terena za držanje pod kontrolom od strane Turaka, što zbog ratobornosti Crnogoraca) što zbog ne tako velike važnosti brda i planina za državu, pa i Tursku. (SLično kao i sa Škotima u Rimskom Carstvu) Tamo su vladala crnogorska plemena nakon pada Srbije pod Tursku.
Pod Njegošem (Petrar II Petrović Njegoš) dolazi do ujedinjavanja tih plemena pod jednu vlast - vlast vladike i formaliziranja vlasti. U prvom trenu njihova je nezavisnost samo faktična, ali ne formalna. Državna vlast se razvija kroz institucuiju SPS koja je jedina formalna institucija na terenu, jedina organizacija sa formalnostima, pravilima i sl. ( Tu valja napomenutiu da je CPC dobila samo privremenu autokefalnost dok ne dođe do oslaobađanja drugih djelova Srbije itj ostvarivanjem preduvjeta za obnovom SPC, što znači da Crnogorci onog vremena nisu htjeli nikakvu atokefalnost, dapače, htjeli su jedinstvo, ali ono nije moglo biti ostvareno sve do oslobađanja cijele Srbije)
Kasnije nakon priznaja Crnogorske države od strane velikih sila, ali i Turske polako dolazi do odvajanja crkvene i svjetovne vlasti. Vladika postaje knez i vladar države, a a crkvene funkije ostaju crkvene.
Tu valja kao bitno napomenuti kako ni jedan vladar iz dinastije Petrović_Njegoš nije htio nikakvu odvojenost od Srbije, već dapače, već oslobađanje preostalih djelova Srbije i ujedinjenje svih srpskih zemalja u jednu Srbiju. Tu uključujem i Kralja Nikolu, koji se nakraju oduprije ujedeinjenju sa Kraljevinom Srbijom, ali ne zbog toga što je smatrao da Crnogorci nisu Srbi, niti da Crna Gora mora ostati van Srbije, nego se nije slagao sa načinom ujedinjenja. Čitajte malo kralja Nikolu pred prvi svjetski rat kako sanja o ujedinjenju sa Srbuijom; sebe i Petra Karađorđevića opisuje kao "dvojcu srpskih sokola" itd...itd...
Crnogorski nacionalni mitovi su srpksi nacionalni mitovi; kosovski mit, Kraljević Marko i sl. To je nešto kao kod nas Kralj Tomislav, Crvena i Bijela Hrvatska, Tuga i Buga i slične legende u kojima se isprepliću romantizirana povijest; činjenice i mašta u funkciji homogenizacije.
Neke će možda zbuniti spominjanje Crnogoraca i Crne Gore u dokumentima i književnosti crnogorske države, no to ne znači da pojam Crnogorac ujedno negira pojam Srbin, ili da pojam Crna Gora negira Srbiju na prostorima Crne Gore, dapače, ti se pojmovi ne isključuju.
Neki će navestii kao dokaz postojanja crnogorske nacionalnosti to što je u putovnica,ma vladike Petra II Petrovića Njegoša pod nationality navedeno Montenegro, no to nikako ne znači da je proipadnike svoje države Njegoš smatrao Crnogorcima nesrbima, već dapače, natoionality znači pripadnost državi, a država je bila , kao što znamno Crna Gora, a ne (još) Srbija, unatoč željama Crnogoraca i samog Njegoša.
Drugo osim Montenegro nije ni moglo stajati, jer se tim podatkom označavalo da je dotični državljan Crne Gore i da ima ispravu te države; da iz nje dolazi, i da država Crna Gora stoji iza njega, ne da je on po nacionalnoj pripadnosti Crnogorac, a još manje da nije Srbin.
Kralj Nikola je odmah nakon oslobođenja Srbije i sa Karađorđevićima i sa Obrenovićima dogopvorio ujedinjenje Srbije, odnosno pripajanje Crne Gore u Srbiju, no povijest Balkana nije htjela tako, u prvom ratu je Crna Gora osvojena, a Nikola je bio u egzilu. Karađorđevići su dosta surovo i jednostavno utopili Crnu Goru u Srbiju, bez o tome išta konzultiraju Kralja Nikolu Podgoričkom skupštinom. Nikoli nije dozvoljen povratak, što je naravno uvjrijedilo Kralja jer je to bio čin okupacije takav način, iako niko u Crnoj Gori nije htio nezavisnost Crne Gore.
Crnogorci su od tog trena podjeljeni; jedni su rekli ma briga nas za formalnosti, glavno da smo se ujedinili, i da je napokon Srbija ujedinjena i slobodna. Drugi nisu mogli prihvatiti taj način ujedinjenja,, nego su htjeli nazad svog Kralja, pa da do ujedinjenja dođe kako spada. Krv je pala i dolazi do građanskog rata među Crnogorcima, Kralj ubrzo umire, nitko od njegovih sinova se ne želi kruniti nego podupiru Karađorđeviće.. No unatoč faktičnom stanj, spirala nasilja kada je jednom krenula, teško ju je bilo zaustaviti, pogotovo u klanovskoj Crnoj Gori gdje postoji krvna osveta. Bezrazložno klanje prekida još veće; drugi svjetski rat. Tada većina jednih i drugih uglavnom odlaze u partizane gdje se bore za ujedinjenje sa svim Južnim SLavenima, uz neke razlike gdje se neki žele ujediniti kao Crna Gora u Jugoslaviju, dok drugi žćele da se ujedine najprije sa Srbijom, a tek onda sa ostalim Južnim Slavenima.
Zanimljivost je da je Kraljevina Italija kada je okupirala Crnu Goru, Crnoj Gori dala "nezavisnost" u smislu "oslobođenja" od Srbije i "obnove" crnogorskog kraljevstva u sislu kontinuiteta nestale Nikoline države. Nikolin unuk, Vittorio Emanuele je ponudio svojim bratićima, nasljednicima dinastije Petrović - Njegoš krunu svojeg i njihova djeda, no oni su je kategorički odbili u korist Aleksandra Karađorđevića, jugoslavenskog kralja u egzilu, dakođer njihova bratića, također Nikolina unuka.
Nakon drugog svijetskog rata rješavanjem jugoslavenskog pitanja, rješeno je crnogorsko. Za njih je Jugoslavija bila domovina, a oni su se smatrali Crnogorcima, Srbima i Jugolsavenima. Stari sukob partizani-četnici je riješen pobjedom partizana , a sukob bijelaša i zelenaša predlanjski snijeg.
Početkom dvijetisućetih se ponovno na neki način aktualizira taj problem jer se Jugsolavija raspala aveza između Srbije i Crne Gore upitna, ne samo zbog kratkoročnog problema Milošević, nego zbog dugoročnijeg; kako može funkcionirati neka država sastavljena od dva dijela? Ni ejdnoj to nije ispjelo, ni Čehoslovačkoj, ni Austro-Ugarskoj. Države funcioniraju kao jedna jedinstvena država, ili pak savez više država/pokrtajina, ali najmanje njih nekoliko; Njemačka, SAD, Britanija.... a osim što su samo dvije, razlika u veličini teritorija je velika, a u broju stanovnika drastična.
To je po meni punop veći razlog neuspjeh te tzv "treće" Jugsolavije, tj SRJ, a kasnije Srbije i Crne Gore.
Teze o nekoj srbizaciji Crne Gore ne stoje, jer se Crnogorci nikada nisu osjećali nikako drugačije nego Srbima, osim donedavno, kada su odbacivši Miloševića, odbacili i svoju nacionalnu pripadnost.Iako je on porjeklom Crnogorac. Slično kao što su AUstrijanci nakon 2. rata odbacili pripadnost njemačkom narodu samo zbog Hitlera, iako je on porjeklom bio Austrijanac.
Kao što rekoh, to što se u vrijeme Petrović-Njegoša spominju Crna Gora i Crnogorci, to ne znači da to nisu bili srpski krajevi, da Petrović-Njegoši nisu bili Srbi i srpski vladari, a Kneževuina i Kraljevina Crna Gora srpske države.
Kao što spominjanje Istre i IStrijana u Istri ne znači da su tamošnji Slaveni Istrijani, a ne Hrvati.
Malo o Crnogorcima
Pojam Crnogorac je regionalni naziv za Srbe na području Crne Gore.
To su su koji su jedini uspjeli u svojim brdima očuvati koliku toliku nezavisnost od Turaka, što zbog teškog terena za držanje pod kontrolom od strane Turaka, što zbog ratobornosti Crnogoraca) što zbog ne tako velike važnosti brda i planina za državu, pa i Tursku. (SLično kao i sa Škotima u Rimskom Carstvu) Tamo su vladala crnogorska plemena nakon pada Srbije pod Tursku.
Pod Njegošem (Petrar II Petrović Njegoš) dolazi do ujedinjavanja tih plemena pod jednu vlast - vlast vladike i formaliziranja vlasti. U prvom trenu njihova je nezavisnost samo faktična, ali ne formalna. Državna vlast se razvija kroz institucuiju SPS koja je jedina formalna institucija na terenu, jedina organizacija sa formalnostima, pravilima i sl. ( Tu valja napomenutiu da je CPC dobila samo privremenu autokefalnost dok ne dođe do oslaobađanja drugih djelova Srbije itj ostvarivanjem preduvjeta za obnovom SPC, što znači da Crnogorci onog vremena nisu htjeli nikakvu atokefalnost, dapače, htjeli su jedinstvo, ali ono nije moglo biti ostvareno sve do oslobađanja cijele Srbije)
Kasnije nakon priznaja Crnogorske države od strane velikih sila, ali i Turske polako dolazi do odvajanja crkvene i svjetovne vlasti. Vladika postaje knez i vladar države, a a crkvene funkije ostaju crkvene.
Tu valja kao bitno napomenuti kako ni jedan vladar iz dinastije Petrović_Njegoš nije htio nikakvu odvojenost od Srbije, već dapače, već oslobađanje preostalih djelova Srbije i ujedinjenje svih srpskih zemalja u jednu Srbiju. Tu uključujem i Kralja Nikolu, koji se nakraju oduprije ujedeinjenju sa Kraljevinom Srbijom, ali ne zbog toga što je smatrao da Crnogorci nisu Srbi, niti da Crna Gora mora ostati van Srbije, nego se nije slagao sa načinom ujedinjenja. Čitajte malo kralja Nikolu pred prvi svjetski rat kako sanja o ujedinjenju sa Srbuijom; sebe i Petra Karađorđevića opisuje kao "dvojcu srpskih sokola" itd...itd...
Crnogorski nacionalni mitovi su srpksi nacionalni mitovi; kosovski mit, Kraljević Marko i sl. To je nešto kao kod nas Kralj Tomislav, Crvena i Bijela Hrvatska, Tuga i Buga i slične legende u kojima se isprepliću romantizirana povijest; činjenice i mašta u funkciji homogenizacije.
Neke će možda zbuniti spominjanje Crnogoraca i Crne Gore u dokumentima i književnosti crnogorske države, no to ne znači da pojam Crnogorac ujedno negira pojam Srbin, ili da pojam Crna Gora negira Srbiju na prostorima Crne Gore, dapače, ti se pojmovi ne isključuju.
Neki će navestii kao dokaz postojanja crnogorske nacionalnosti to što je u putovnica,ma vladike Petra II Petrovića Njegoša pod nationality navedeno Montenegro, no to nikako ne znači da je proipadnike svoje države Njegoš smatrao Crnogorcima nesrbima, već dapače, natoionality znači pripadnost državi, a država je bila , kao što znamno Crna Gora, a ne (još) Srbija, unatoč željama Crnogoraca i samog Njegoša.
Drugo osim Montenegro nije ni moglo stajati, jer se tim podatkom označavalo da je dotični državljan Crne Gore i da ima ispravu te države; da iz nje dolazi, i da država Crna Gora stoji iza njega, ne da je on po nacionalnoj pripadnosti Crnogorac, a još manje da nije Srbin.
Kralj Nikola je odmah nakon oslobođenja Srbije i sa Karađorđevićima i sa Obrenovićima dogopvorio ujedinjenje Srbije, odnosno pripajanje Crne Gore u Srbiju, no povijest Balkana nije htjela tako, u prvom ratu je Crna Gora osvojena, a Nikola je bio u egzilu. Karađorđevići su dosta surovo i jednostavno utopili Crnu Goru u Srbiju, bez o tome išta konzultiraju Kralja Nikolu Podgoričkom skupštinom. Nikoli nije dozvoljen povratak, što je naravno uvjrijedilo Kralja jer je to bio čin okupacije takav način, iako niko u Crnoj Gori nije htio nezavisnost Crne Gore.
Crnogorci su od tog trena podjeljeni; jedni su rekli ma briga nas za formalnosti, glavno da smo se ujedinili, i da je napokon Srbija ujedinjena i slobodna. Drugi nisu mogli prihvatiti taj način ujedinjenja,, nego su htjeli nazad svog Kralja, pa da do ujedinjenja dođe kako spada. Krv je pala i dolazi do građanskog rata među Crnogorcima, Kralj ubrzo umire, nitko od njegovih sinova se ne želi kruniti nego podupiru Karađorđeviće.. No unatoč faktičnom stanj, spirala nasilja kada je jednom krenula, teško ju je bilo zaustaviti, pogotovo u klanovskoj Crnoj Gori gdje postoji krvna osveta. Bezrazložno klanje prekida još veće; drugi svjetski rat. Tada većina jednih i drugih uglavnom odlaze u partizane gdje se bore za ujedinjenje sa svim Južnim SLavenima, uz neke razlike gdje se neki žele ujediniti kao Crna Gora u Jugoslaviju, dok drugi žćele da se ujedine najprije sa Srbijom, a tek onda sa ostalim Južnim Slavenima.
Zanimljivost je da je Kraljevina Italija kada je okupirala Crnu Goru, Crnoj Gori dala "nezavisnost" u smislu "oslobođenja" od Srbije i "obnove" crnogorskog kraljevstva u sislu kontinuiteta nestale Nikoline države. Nikolin unuk, Vittorio Emanuele je ponudio svojim bratićima, nasljednicima dinastije Petrović - Njegoš krunu svojeg i njihova djeda, no oni su je kategorički odbili u korist Aleksandra Karađorđevića, jugoslavenskog kralja u egzilu, dakođer njihova bratića, također Nikolina unuka.
Nakon drugog svijetskog rata rješavanjem jugoslavenskog pitanja, rješeno je crnogorsko. Za njih je Jugoslavija bila domovina, a oni su se smatrali Crnogorcima, Srbima i Jugolsavenima. Stari sukob partizani-četnici je riješen pobjedom partizana , a sukob bijelaša i zelenaša predlanjski snijeg.
Početkom dvijetisućetih se ponovno na neki način aktualizira taj problem jer se Jugsolavija raspala aveza između Srbije i Crne Gore upitna, ne samo zbog kratkoročnog problema Milošević, nego zbog dugoročnijeg; kako može funkcionirati neka država sastavljena od dva dijela? Ni ejdnoj to nije ispjelo, ni Čehoslovačkoj, ni Austro-Ugarskoj. Države funcioniraju kao jedna jedinstvena država, ili pak savez više država/pokrtajina, ali najmanje njih nekoliko; Njemačka, SAD, Britanija.... a osim što su samo dvije, razlika u veličini teritorija je velika, a u broju stanovnika drastična.
To je po meni punop veći razlog neuspjeh te tzv "treće" Jugsolavije, tj SRJ, a kasnije Srbije i Crne Gore.
Teze o nekoj srbizaciji Crne Gore ne stoje, jer se Crnogorci nikada nisu osjećali nikako drugačije nego Srbima, osim donedavno, kada su odbacivši Miloševića, odbacili i svoju nacionalnu pripadnost.Iako je on porjeklom Crnogorac. Slično kao što su AUstrijanci nakon 2. rata odbacili pripadnost njemačkom narodu samo zbog Hitlera, iako je on porjeklom bio Austrijanac.
Kao što rekoh, to što se u vrijeme Petrović-Njegoša spominju Crna Gora i Crnogorci, to ne znači da to nisu bili srpski krajevi, da Petrović-Njegoši nisu bili Srbi i srpski vladari, a Kneževuina i Kraljevina Crna Gora srpske države.
Kao što spominjanje Istre i IStrijana u Istri ne znači da su tamošnji Slaveni Istrijani, a ne Hrvati.
Malo o Crnogorcima
Pojam Crnogorac je regionalni naziv za Srbe na području Crne Gore.
To su su koji su jedini uspjeli u svojim brdima očuvati koliku toliku nezavisnost od Turaka, što zbog teškog terena za držanje pod kontrolom od strane Turaka, što zbog ratobornosti Crnogoraca) što zbog ne tako velike važnosti brda i planina za državu, pa i Tursku. (SLično kao i sa Škotima u Rimskom Carstvu) Tamo su vladala crnogorska plemena nakon pada Srbije pod Tursku.
Pod Njegošem (Petrar II Petrović Njegoš) dolazi do ujedinjavanja tih plemena pod jednu vlast - vlast vladike i formaliziranja vlasti. U prvom trenu njihova je nezavisnost samo faktična, ali ne formalna. Državna vlast se razvija kroz institucuiju SPS koja je jedina formalna institucija na terenu, jedina organizacija sa formalnostima, pravilima i sl. ( Tu valja napomenutiu da je CPC dobila samo privremenu autokefalnost dok ne dođe do oslaobađanja drugih djelova Srbije itj ostvarivanjem preduvjeta za obnovom SPC, što znači da Crnogorci onog vremena nisu htjeli nikakvu atokefalnost, dapače, htjeli su jedinstvo, ali ono nije moglo biti ostvareno sve do oslobađanja cijele Srbije)
Kasnije nakon priznaja Crnogorske države od strane velikih sila, ali i Turske polako dolazi do odvajanja crkvene i svjetovne vlasti. Vladika postaje knez i vladar države, a a crkvene funkije ostaju crkvene.
Tu valja kao bitno napomenuti kako ni jedan vladar iz dinastije Petrović_Njegoš nije htio nikakvu odvojenost od Srbije, već dapače, već oslobađanje preostalih djelova Srbije i ujedinjenje svih srpskih zemalja u jednu Srbiju. Tu uključujem i Kralja Nikolu, koji se nakraju oduprije ujedeinjenju sa Kraljevinom Srbijom, ali ne zbog toga što je smatrao da Crnogorci nisu Srbi, niti da Crna Gora mora ostati van Srbije, nego se nije slagao sa načinom ujedinjenja. Čitajte malo kralja Nikolu pred prvi svjetski rat kako sanja o ujedinjenju sa Srbuijom; sebe i Petra Karađorđevića opisuje kao "dvojcu srpskih sokola" itd...itd...
Crnogorski nacionalni mitovi su srpksi nacionalni mitovi; kosovski mit, Kraljević Marko i sl. To je nešto kao kod nas Kralj Tomislav, Crvena i Bijela Hrvatska, Tuga i Buga i slične legende u kojima se isprepliću romantizirana povijest; činjenice i mašta u funkciji homogenizacije.
Neke će možda zbuniti spominjanje Crnogoraca i Crne Gore u dokumentima i književnosti crnogorske države, no to ne znači da pojam Crnogorac ujedno negira pojam Srbin, ili da pojam Crna Gora negira Srbiju na prostorima Crne Gore, dapače, ti se pojmovi ne isključuju.
Neki će navestii kao dokaz postojanja crnogorske nacionalnosti to što je u putovnica,ma vladike Petra II Petrovića Njegoša pod nationality navedeno Montenegro, no to nikako ne znači da je proipadnike svoje države Njegoš smatrao Crnogorcima nesrbima, već dapače, natoionality znači pripadnost državi, a država je bila , kao što znamno Crna Gora, a ne (još) Srbija, unatoč željama Crnogoraca i samog Njegoša.
Drugo osim Montenegro nije ni moglo stajati, jer se tim podatkom označavalo da je dotični državljan Crne Gore i da ima ispravu te države; da iz nje dolazi, i da država Crna Gora stoji iza njega, ne da je on po nacionalnoj pripadnosti Crnogorac, a još manje da nije Srbin.
Kralj Nikola je odmah nakon oslobođenja Srbije i sa Karađorđevićima i sa Obrenovićima dogopvorio ujedinjenje Srbije, odnosno pripajanje Crne Gore u Srbiju, no povijest Balkana nije htjela tako, u prvom ratu je Crna Gora osvojena, a Nikola je bio u egzilu. Karađorđevići su dosta surovo i jednostavno utopili Crnu Goru u Srbiju, bez o tome išta konzultiraju Kralja Nikolu Podgoričkom skupštinom. Nikoli nije dozvoljen povratak, što je naravno uvjrijedilo Kralja jer je to bio čin okupacije takav način, iako niko u Crnoj Gori nije htio nezavisnost Crne Gore.
Crnogorci su od tog trena podjeljeni; jedni su rekli ma briga nas za formalnosti, glavno da smo se ujedinili, i da je napokon Srbija ujedinjena i slobodna. Drugi nisu mogli prihvatiti taj način ujedinjenja,, nego su htjeli nazad svog Kralja, pa da do ujedinjenja dođe kako spada. Krv je pala i dolazi do građanskog rata među Crnogorcima, Kralj ubrzo umire, nitko od njegovih sinova se ne želi kruniti nego podupiru Karađorđeviće.. No unatoč faktičnom stanj, spirala nasilja kada je jednom krenula, teško ju je bilo zaustaviti, pogotovo u klanovskoj Crnoj Gori gdje postoji krvna osveta. Bezrazložno klanje prekida još veće; drugi svjetski rat. Tada većina jednih i drugih uglavnom odlaze u partizane gdje se bore za ujedinjenje sa svim Južnim SLavenima, uz neke razlike gdje se neki žele ujediniti kao Crna Gora u Jugoslaviju, dok drugi žćele da se ujedine najprije sa Srbijom, a tek onda sa ostalim Južnim Slavenima.
Zanimljivost je da je Kraljevina Italija kada je okupirala Crnu Goru, Crnoj Gori dala "nezavisnost" u smislu "oslobođenja" od Srbije i "obnove" crnogorskog kraljevstva u sislu kontinuiteta nestale Nikoline države. Nikolin unuk, Vittorio Emanuele je ponudio svojim bratićima, nasljednicima dinastije Petrović - Njegoš krunu svojeg i njihova djeda, no oni su je kategorički odbili u korist Aleksandra Karađorđevića, jugoslavenskog kralja u egzilu, dakođer njihova bratića, također Nikolina unuka.
Nakon drugog svijetskog rata rješavanjem jugoslavenskog pitanja, rješeno je crnogorsko. Za njih je Jugoslavija bila domovina, a oni su se smatrali Crnogorcima, Srbima i Jugolsavenima. Stari sukob partizani-četnici je riješen pobjedom partizana , a sukob bijelaša i zelenaša predlanjski snijeg.
Početkom dvijetisućetih se ponovno na neki način aktualizira taj problem jer se Jugsolavija raspala aveza između Srbije i Crne Gore upitna, ne samo zbog kratkoročnog problema Milošević, nego zbog dugoročnijeg; kako može funkcionirati neka država sastavljena od dva dijela? Ni ejdnoj to nije ispjelo, ni Čehoslovačkoj, ni Austro-Ugarskoj. Države funcioniraju kao jedna jedinstvena država, ili pak savez više država/pokrtajina, ali najmanje njih nekoliko; Njemačka, SAD, Britanija.... a osim što su samo dvije, razlika u veličini teritorija je velika, a u broju stanovnika drastična.
To je po meni punop veći razlog neuspjeh te tzv "treće" Jugsolavije, tj SRJ, a kasnije Srbije i Crne Gore.
Teze o nekoj srbizaciji Crne Gore ne stoje, jer se Crnogorci nikada nisu osjećali nikako drugačije nego Srbima, osim donedavno, kada su odbacivši Miloševića, odbacili i svoju nacionalnu pripadnost.Iako je on porjeklom Crnogorac. Slično kao što su AUstrijanci nakon 2. rata odbacili pripadnost njemačkom narodu samo zbog Hitlera, iako je on porjeklom bio Austrijanac.
Kao što rekoh, to što se u vrijeme Petrović-Njegoša spominju Crna Gora i Crnogorci, to ne znači da to nisu bili srpski krajevi, da Petrović-Njegoši nisu bili Srbi i srpski vladari, a Kneževuina i Kraljevina Crna Gora srpske države.
Kao što spominjanje Istre i IStrijana u Istri ne znači da su tamošnji Slaveni Istrijani, a ne Hrvati.
ponedjeljak, 11.01.2010.
Inkvizitor Bandić
BAndiću su dali, mislim branitelji, križ da ga oidnese na Pantovčak kad (sic!) postane predsjednik. A gdje je tu Ustav? Gdje je tu odvojenost Crkve i države?
Čemu to ideopoklonstvo i poniznost pred Crkvom?
Zašto je za hrvatskog predsjednika bitno da ga podržava Crkva?
Treba li se predsjednik podčiniti Crkvi i njenoj volji? Treba li Ustav podčiniti Crkvi?
Bandić nema pojma o vanjskoj politici
Na radijskom sučeljavanju Bandića i Jospovića na HR danas ujutro voditeljica je upitala i jednog i drugog kandidata da kažu imena najviših funkcionera EU, u koju želimo ući i s kojom vršimo tj završavamo pregovore o ulasku.
Dakle, ti su ljudi koji će biti među prvima koje će budući predsjednik susresti, te biti jedni od onih koje će predsjednik najčešće susretati i ljudi čije će miškljenje i djelovanje i te kako sudbonosno utjecati na nas hravtske građane.
Oswim toga, jednom kad uđemo u EU, dio svoje suverenosti ćemo prenjeti i na njih, te će oni tako postatati naša vlast, izvršna i zakonodavna, a neće naš predsjednik biti samo predsjednik RH, nego i predsjednici Evropskog vijeća i Evropske komisije.
Kandidat Jospović je znao imena svih pet funkcionera, budućih naših, dok je Bandić rekao kako ne zna i kako se neži zamaati time.
Hey, ne želi se zamari vanjskom politiko, koja je jedna od dvije temeljne funkcije predsjednika. Što će on onda na Pantovčaku? Samo spavati?
subota, 09.01.2010.
Bandić + Sanader
Bandić predsjednik, Sanader premjer. Idealna kombinacija. Za oboje od njih, kao i za sve ostale kriminalce u državi. Svako svoj teritorij , podjele si područja i obje mafije site. I Bundyeva i Sanaderova.
Jer doista, od Sanadera za Bandića nema boljeg za premjera (govorimo o političkim čelnicima, dakle ljudima koji realno mogu doći na tu poziciju, danas, sutra ili nekad u budućnosti)). , a bome ni za Sanadera nema boljeg kandidata od Bandića. Čak bolji za Sanadera i od Hebranga, budući da je Hebrang pokazao djelomični neposluh nakon što se Sanader povuka sa pozicije despota, iako je htio ostati despot u sjeni.
Naravno, nakon Sanaderova propalog blickriga i obrane od puča, Sanaderovo vraćanjena despotsku funkciju je nerealno, bar u dogledno vrijeme, zato ova kombinacija Bandić predsjednik, Sanader premjer pada u vodu u povom trebnutku.
Zato sam siguran da je Sanader na onoj konferenciji kada je rekao da se HDZ treba opredjelitiu za predsjedničkog kandidata u drugom krugu mislio na Bandića, dok Kosorica sigurno potajno navija za Jospovića jer s njim može kohabitirati, dok joj je Bandić nepredvidljiv, a s druge strane ne može podržati Jospovića po kojem su pljuvali do prije tjedan dana.
Ljubav Bandića i Sanadera nije od jučer, kohabitirali su oni zajedno i zajedniči radili u Zahgrebu na zajedničkim projektima , npr zagrebačke arene zbog koje su se oboje zadužili, jedan u ime Zagrepčana, drugi u ime svih građana Hravtske, a ta arena zjapi prazna, a nositelji projekta broje novac.
Takvi zajednički projekti su davali nade i jednom i drugom za još intenzivniju suradnju, posebno nakon što je Bandić "oslobođen stranačkih okova i slobodan kao ptičica", a Sanader se trebao vratiti kao Isus na sudnji dan, kao vrhovni spasitelj autoriteta u čija djela se niko ne želi sumnjati. Moći veće nego ikada.
No, plan se izjalovio, Sanader je neugledniji i slabiji nego ikada. Izbačen iz HDZ-a i danas je gradski vijećnik HDZ-a u Babinoj gredi moćniji političar i političar sa više autoriteta od Sanadera.
Budući da Sanader nije ispunio svoj dio zadatka, zajednički plan suradnje je pao u vodu, a nakon svojih stranačkih kolega i podanika, Sanadera se odrekao i SDP-ov otpadnik Bandić
Iako i ovome politička putanja ide prema dole i nakon što izgubi izbore na kraju neće biti ništa jači od Sanadera danas, no svjestan je svoje sudbine ako izgubi izbore i zato se bori ko lav lupajući ispod pojasa.
No, mislim da mu Sanaderova sudbina ne gine. No, nadam se da će jednog dana biti partneri. U čišćenju školjki u Lepoglavi.
petak, 08.01.2010.
Hoće li Bandić priznati rezultate izbora?
Čisto sumnjam.
On nema plana B.
Kao gradonačelnik neće moći funkcionirati u suživotu sa njemu omraženim SDP-om, a ako i uspio mislim da je zagrečačka kesa prazna, a i maksimalno zekreditirana, pa ga više ne zanima.
Osim toga, izbacio je Jacinog Hebranga, pa pa mu ova može za vrat poslati USKOK.
Dakle on jednostavnoo mora pobjediti. Vidite i sami da više ne bira sredstva.
To je njemu pitanje života i smrti!
I nema šanse da prihvati poraz od nekoliko postataka razlike. Nema šanse da izgubi za tako malo. Ako ništa pokušat će Sanaderovom metodom, jer kao ni Sanader nema što izgubiti, a (teoretski) može dobiti!
srijeda, 06.01.2010.
Nezavisni kandidati vs stranke
Općenito, da li su po vama bolji nezavisni kandidati ili stranke?
No prvo pogledajmo vijest:
"TO POVEZUJE Ivanu Brkljačić, Miu Begović Lopatny i Ivu Majoli, osim činjenice da se sve troje celebrityja našlo na svečanoj bini u noći kada je Milan Bandić obznanio kako je prošao u drugi krug izbora za predsjednika Hrvatske. Odgovor je - gradski stan, odnosno gradski prostor.
Stan u Trnju
Naime, u večeri izbornog trijumfa Bandića uz osuđenog iz slučaja Indeks našle su se i poznate osobe, koje izrazile svoju podršku gradonačelniku Zagrebu koji je u utrci za Pantovčak. Ivana Brkljačić, bacačica kladiva i poznata sportašica tako ima gradski stan u Trnju veličine 51 kvadrat i to u Strojarskoj ulici.
Za one koji ne znaju poznata sportašica trebala je 2005. godine biti na listi SDP-a i to iz plemenitih namjera jer je na taj način, tvrdi, htjela podržati Milana Bandića, nositelja SDP-ove liste za Zagreb i aktualnog dogradonačelnika. No, kako je tada rekla nakon pritisaka i uvreda bila je prisiljena odustati od liste. Tada je rekla da nastavlja podržavati Bandića jer se - zalaže za zagrebački sport.
"Poštuje druge, a on sam nastoji biti što bolji", rekla je Brkljačić te večeri u stožeru.
Mia Begović od 1997. godine živi u gradskom stanu u Nodilovoj ulici u Zagrebu, a ona je gradski stan dobila je na privremeno korištenje od šest mjeseci, Nikad nije potpisala nikakav ugovor o čuvanju stana. Mia Begović nastavila je živjeti tamo nakon roka te joj je Grad slao zahtjeve za iseljenje, a potom ju je i tužio. U travnju prošle godine Županijski sud presudio da se mora iseliti u roku od 15 dana, no na službenim stranicama i dalje se vodi na adresi u Nobilovoj.
Begović u stanu "bez valjane pravne osnove"
Ondje se nalazi u kategoriji "Korisnici stanova bez valjane pravne osnove". Mia je svojedobno u žalbi navela kao su sudovi bez dokaza protumačili da je Grad Zagreb vlasnik stana jer je zgrada uknjižena kao gradsko vlasništvo, pa Grad nije mogao voditi spor protiv nje, nego Republika Hrvatska."
izvor: index.hr
A što msilite zašto bi iko podržao Bandića osim osobne koristi?
Da navedene zanima politika, ideje, da imaju kakve prijedloge, da se žele uključiti u kreiranje nekih novih ideja, prijedlogaveć bi se uključili ranije u neku stranku, i tako od rada na lokalnoj razini u lokalnoj sredini pokušavali preći na regionalnu (grad Zagreb).
Zato ustalom i postoje stranke gdje se mnoštvop članova i prijedloga filtrira u uži izbor, i onda iz njega na višu razinu. Zato su općenito stranke bolje od od ad hoc nezavisnih kadnidata koji se javljaju od ozbira do ozbora, uglavnom odpadnici vlastitih stranaka koji ma demokratski procesi i filtriranje ideja po kvaliteti unutar stranaka su previše sputavale ego tripove, to su ljudi koji ne nude nikakve konkretne ideje, programe, prijedloge, nego jedino što nude su samo njihova imena koja najčešće manje vrijede nego li su vrijedila dok su bili članovi svojih stranaka, i ne nude nikakvu organizaciju iza sebe, nikakav legitimitet, nikakve garancije da ukoliko pobjede da će netko stajatoi iza takvih ljudi u njegovom radu, osim nekolicine pojedinaca ad-hoc sabranih u nekoliko tjedana
, često i nekoliko dana, među sobom ideološki nepovezanih, kao i ideološki nepovezanih sa kandidatom čija leđa čuvaju, jedino što ih povezuje su interesi, vezani direktno ili indirektno uz materijalna dobra, koja ne mogu ostvariti svojim radom i trudom; svojim rukama i glavom, kao što je tu slučaj Ive Majoli,Begovićke, Brkljačićke....
