Pojam Crnogorac je regionalni naziv za Srbe na području Crne Gore.
To su su koji su jedini uspjeli u svojim brdima očuvati koliku toliku nezavisnost od Turaka, što zbog teškog terena za držanje pod kontrolom od strane Turaka, što zbog ratobornosti Crnogoraca) što zbog ne tako velike važnosti brda i planina za državu, pa i Tursku. (SLično kao i sa Škotima u Rimskom Carstvu) Tamo su vladala crnogorska plemena nakon pada Srbije pod Tursku.
Pod Njegošem (Petrar II Petrović Njegoš) dolazi do ujedinjavanja tih plemena pod jednu vlast - vlast vladike i formaliziranja vlasti. U prvom trenu njihova je nezavisnost samo faktična, ali ne formalna. Državna vlast se razvija kroz institucuiju SPS koja je jedina formalna institucija na terenu, jedina organizacija sa formalnostima, pravilima i sl. ( Tu valja napomenutiu da je CPC dobila samo privremenu autokefalnost dok ne dođe do oslaobađanja drugih djelova Srbije itj ostvarivanjem preduvjeta za obnovom SPC, što znači da Crnogorci onog vremena nisu htjeli nikakvu atokefalnost, dapače, htjeli su jedinstvo, ali ono nije moglo biti ostvareno sve do oslobađanja cijele Srbije)
Kasnije nakon priznaja Crnogorske države od strane velikih sila, ali i Turske polako dolazi do odvajanja crkvene i svjetovne vlasti. Vladika postaje knez i vladar države, a a crkvene funkije ostaju crkvene.
Tu valja kao bitno napomenuti kako ni jedan vladar iz dinastije Petrović_Njegoš nije htio nikakvu odvojenost od Srbije, već dapače, već oslobađanje preostalih djelova Srbije i ujedinjenje svih srpskih zemalja u jednu Srbiju. Tu uključujem i Kralja Nikolu, koji se nakraju oduprije ujedeinjenju sa Kraljevinom Srbijom, ali ne zbog toga što je smatrao da Crnogorci nisu Srbi, niti da Crna Gora mora ostati van Srbije, nego se nije slagao sa načinom ujedinjenja. Čitajte malo kralja Nikolu pred prvi svjetski rat kako sanja o ujedinjenju sa Srbuijom; sebe i Petra Karađorđevića opisuje kao "dvojcu srpskih sokola" itd...itd...
Crnogorski nacionalni mitovi su srpksi nacionalni mitovi; kosovski mit, Kraljević Marko i sl. To je nešto kao kod nas Kralj Tomislav, Crvena i Bijela Hrvatska, Tuga i Buga i slične legende u kojima se isprepliću romantizirana povijest; činjenice i mašta u funkciji homogenizacije.
Neke će možda zbuniti spominjanje Crnogoraca i Crne Gore u dokumentima i književnosti crnogorske države, no to ne znači da pojam Crnogorac ujedno negira pojam Srbin, ili da pojam Crna Gora negira Srbiju na prostorima Crne Gore, dapače, ti se pojmovi ne isključuju.
Neki će navestii kao dokaz postojanja crnogorske nacionalnosti to što je u putovnica,ma vladike Petra II Petrovića Njegoša pod nationality navedeno Montenegro, no to nikako ne znači da je proipadnike svoje države Njegoš smatrao Crnogorcima nesrbima, već dapače, natoionality znači pripadnost državi, a država je bila , kao što znamno Crna Gora, a ne (još) Srbija, unatoč željama Crnogoraca i samog Njegoša.
Drugo osim Montenegro nije ni moglo stajati, jer se tim podatkom označavalo da je dotični državljan Crne Gore i da ima ispravu te države; da iz nje dolazi, i da država Crna Gora stoji iza njega, ne da je on po nacionalnoj pripadnosti Crnogorac, a još manje da nije Srbin.
Kralj Nikola je odmah nakon oslobođenja Srbije i sa Karađorđevićima i sa Obrenovićima dogopvorio ujedinjenje Srbije, odnosno pripajanje Crne Gore u Srbiju, no povijest Balkana nije htjela tako, u prvom ratu je Crna Gora osvojena, a Nikola je bio u egzilu. Karađorđevići su dosta surovo i jednostavno utopili Crnu Goru u Srbiju, bez o tome išta konzultiraju Kralja Nikolu Podgoričkom skupštinom. Nikoli nije dozvoljen povratak, što je naravno uvjrijedilo Kralja jer je to bio čin okupacije takav način, iako niko u Crnoj Gori nije htio nezavisnost Crne Gore.
Crnogorci su od tog trena podjeljeni; jedni su rekli ma briga nas za formalnosti, glavno da smo se ujedinili, i da je napokon Srbija ujedinjena i slobodna. Drugi nisu mogli prihvatiti taj način ujedinjenja,, nego su htjeli nazad svog Kralja, pa da do ujedinjenja dođe kako spada. Krv je pala i dolazi do građanskog rata među Crnogorcima, Kralj ubrzo umire, nitko od njegovih sinova se ne želi kruniti nego podupiru Karađorđeviće.. No unatoč faktičnom stanj, spirala nasilja kada je jednom krenula, teško ju je bilo zaustaviti, pogotovo u klanovskoj Crnoj Gori gdje postoji krvna osveta. Bezrazložno klanje prekida još veće; drugi svjetski rat. Tada većina jednih i drugih uglavnom odlaze u partizane gdje se bore za ujedinjenje sa svim Južnim SLavenima, uz neke razlike gdje se neki žele ujediniti kao Crna Gora u Jugoslaviju, dok drugi žćele da se ujedine najprije sa Srbijom, a tek onda sa ostalim Južnim Slavenima.
Zanimljivost je da je Kraljevina Italija kada je okupirala Crnu Goru, Crnoj Gori dala "nezavisnost" u smislu "oslobođenja" od Srbije i "obnove" crnogorskog kraljevstva u sislu kontinuiteta nestale Nikoline države. Nikolin unuk, Vittorio Emanuele je ponudio svojim bratićima, nasljednicima dinastije Petrović - Njegoš krunu svojeg i njihova djeda, no oni su je kategorički odbili u korist Aleksandra Karađorđevića, jugoslavenskog kralja u egzilu, dakođer njihova bratića, također Nikolina unuka.
Nakon drugog svijetskog rata rješavanjem jugoslavenskog pitanja, rješeno je crnogorsko. Za njih je Jugoslavija bila domovina, a oni su se smatrali Crnogorcima, Srbima i Jugolsavenima. Stari sukob partizani-četnici je riješen pobjedom partizana , a sukob bijelaša i zelenaša predlanjski snijeg.
Početkom dvijetisućetih se ponovno na neki način aktualizira taj problem jer se Jugsolavija raspala aveza između Srbije i Crne Gore upitna, ne samo zbog kratkoročnog problema Milošević, nego zbog dugoročnijeg; kako može funkcionirati neka država sastavljena od dva dijela? Ni ejdnoj to nije ispjelo, ni Čehoslovačkoj, ni Austro-Ugarskoj. Države funcioniraju kao jedna jedinstvena država, ili pak savez više država/pokrtajina, ali najmanje njih nekoliko; Njemačka, SAD, Britanija.... a osim što su samo dvije, razlika u veličini teritorija je velika, a u broju stanovnika drastična.
To je po meni punop veći razlog neuspjeh te tzv "treće" Jugsolavije, tj SRJ, a kasnije Srbije i Crne Gore.
Teze o nekoj srbizaciji Crne Gore ne stoje, jer se Crnogorci nikada nisu osjećali nikako drugačije nego Srbima, osim donedavno, kada su odbacivši Miloševića, odbacili i svoju nacionalnu pripadnost.Iako je on porjeklom Crnogorac. Slično kao što su AUstrijanci nakon 2. rata odbacili pripadnost njemačkom narodu samo zbog Hitlera, iako je on porjeklom bio Austrijanac.
Kao što rekoh, to što se u vrijeme Petrović-Njegoša spominju Crna Gora i Crnogorci, to ne znači da to nisu bili srpski krajevi, da Petrović-Njegoši nisu bili Srbi i srpski vladari, a Kneževuina i Kraljevina Crna Gora srpske države.
Kao što spominjanje Istre i IStrijana u Istri ne znači da su tamošnji Slaveni Istrijani, a ne Hrvati.
Post je objavljen 19.01.2010. u 23:07 sati.