gaupe
petak, 25.09.2009.
Liječnici u Hrvata
Kada se priča o zdravstvu, isključivo se priča o privilegijama liječnika, a nikada se ne priča o njihovim obvezama prema pacijentima. Kada se pak govori o pacijentima, uvijek se priča o njihoivim obvezama prema liječnicima i cijelim zdravstvenim sustavom, nikada o njihovim pravima. Svjedoci smo tome kako pacijenti iz dana u dan plaćaju sve više i više zdravstvene usluge, kako bi liječnicima plaće bile sve više i više, no međutim, paralelno s time kvaliteta usluga je sve niža i niža. Liječničko zanimanje jest jako dobro plaćeno, što naravno pepoznaju mladi ljudi, te medicinski fakultet postaje sve privlačniji za mlade ljude, da se osluče za to zanimanje.
Osim visokih plaća liječnika, koje garantiraju visoki materijalni položaj i veliku materijlnu sigurnost onih koji jednom završe taj studij, ta diploma garantira i visoki društevni status i ugled.
Mene zanima kakv je to sustav vrijednosti u našem društvu gdje visoke plaće i ugled ne zahtjevaju odgovornost i rad. Naime, medicina kao znanost jest zahtjevna za studij, no samo to zanimanje ne nosi nikakvu odgovornot. U javnom zdravstvu vlada totalna anarhija; svak radi što mu se prohtje, kad mu se prohtje i da li mu se uopće prohtje raditi.
Žalosno je što radno mijesto liječnika i plaća liječnika ne zahtjeva nikakvu ozbiljnost za postupke koje rade. U tom sustavu, iako zbog anarhije riječ sustav nikako ne ide uz pojam zdravstva, bar onog našeg, na pojedincu je da sam odluči što će raditi, koliko će raditi i da li će uopće raditi.
Mene zanima kada će se regulirati, ne samo na papiru, obveze liječnika prema pacijentu; u prvom redu kada će poslodavac zahtjevati od liječnika da u radno vrijeme bude u ordinaciji. Zašto pacjijent, tj osiguiranik mora plaćati liječnika i kada ovaj ne radi? Jedan od većih problema u našem zdravstvu su redovi, tj nemogćnost pravovremenog liječnika.
To znači da je dostupnost liječenja pacijenata umanjena.
Problem čekanja redova se da riješiti na vrlo jednostavan način; da liječnici više rade. Naime,smatram da bi svaki liječnik trebao raditi bar 6 sati u tjednu. Iako je uvriježeno mišljenje kako je glavni uzrok redova nedostatak kadra, to je samo urbana legenda.Liječnika u odnosu na broj pacijenata ima sasvim dovoljno da nikakvi redovi za čekanje ne bi trebali postojati. Specialista doista fali,i mali ih je broj u odnosu na broj liječnika.
Uzrok toga jest što su liječnici specialisti onemogućavali svojim mlađim kolegama da specializiaju i dalje se stručno i titularno usavršavaju kako bi zadržali svoj monopol u svojim ustanovama, što je na štetu i pacijenata i cjelokupne struke. Naime,na taj način su onemogućili bilo kakvu kompeticiju unutar struke,te je takav monopol nužno doveo do niske stručnosti kod liječnika uopće. Rezultat svega toga je vlo niska stručnost našeg liječničkog kadra, te ponovno vrlo nekvalitetna zdravtsvena usluga našim osiguranicima.
Žalosno je što je naš sustav dopustio njegovu "privatizaciju" od strane pojedinaca,koji su došli do svojih titula političkim i inim kriterijima, a ne svojom stručnošću.
Taj generacijski jaz se i te kako osjeti; tako "glavešine" unutar sustava kada se jednom domognu fotelje zaljepe se za nju i onemugućuju podlim trikovima da im se iko približi, nego sjede na fotelji do penzije, a tek pred penziju počinju prenositi svoje znanje svojim mlađim kolegama i podređenima, a i u tim slučajevima su kriterij babe i stričevi, a ne stručnost. Generacijski jaz je strašan.
Činjenica jest da na raznim položajima koji bi u teroiji trebali biti stručni, te u našoj jadnoj Hrvatskoj svakakvi ljudi rade kao liječnici. Ne samo da u bolnicama caraje neznanje, nego i nerad. Svakakvi ljudi danas imaju diplomu liječnika. Ta diploma ne zahtjeva nikakvu stručnost, jer ni medicinski fakulteti ne traže baš nekakvo znanje. Osim ljudi upitne stručnosti,liječnicima se nazivaju i ljudi vrlo slabih radnih navika.
Druga je činjenica ta što su naše bolnice u rasulu kao građevine. Na stranu što je oprema zastarjela, pa čak i neispravna.
Štedi se u svemu; u opremi, pa čak i na zavojima, jedino na čemu se ne štedi su plaće liječnika.
Da, problem su financije, ali se za zdravsvo ne izdavja malo, puno izdvajamo na bolnice, no problem je što je taj novac pogrešno preraspoređen; premalo se daje za uređaje i općenito za medicinske instrumente, a previše za plaće.
Gotovo sav novac iz zdravtsva ode na plaće, pa jako malo ostaje za opremu.
No, nedostatak materijalnih sredstava nije najveća boljka našeg zdravstva. Puno veći problem je nestručan i neprofesionalan kadar. Naši liječnicu su jako loši, te po kvaliteti u zaostajemo u Regiji.
Ma sve bi bilo u redu da se radi o nekim drugim zanimanjima; nije toliko strašno da li je ulica očišćena ili ne, da li je u restoranu hrana ukusna ili ne i hoće li doći autobus/vlak pravovremeno da stignemo na posao ili ne. To su beningne stvari. O liječnicima i njihovoj odgovornosti doslovno ovise naši životi. Kao što ne smijemo dopustiti da bilo tko ima oružje, tako ne možemo dpustiti bilo kome da drži skalpel u rukama. Koliko je liječnik stručan i ozbiljan ovisi naš život,u najdoslovnijem smislu, i moramo početi paziti na to kome uoće prepuštamo da odlučuje o našim životima i zdravlju. Mislim da je previše pacijenata dalo svoje živote da bi i dalje čekali. Znam da svako misli ili se bar nada da se bolesti događaju nekom drugom, no nikad ne znate hoće li kada će jedna od teških bolesti zakucti na vrata vašeg obiteljskog doma. Previše toga stavljamo na kocku, a ako i hoćete tako, previše novca dajemo da bi ga tako lako rasipali. Prepustiti se našim specialistima javnog zdravsta znači igrati ruski rulet, a ne bubnjem u kojem je 1 metak i sedam praznih; nego tamo gdje je bubnjić pun metaka ,a samo na jednom mijestu nema metka.
Mi pacijenti smo u vječnoj borbi, zatražiti pomoć liječnika ili se prepusii bolesti.Nikad ne znaš u naprijed koja opcija je bolja u vlastitom interesu.
Teško je procjeniti običnom pacijentu da li poslušati liječnika ili ne, da li liječnik govori istinu ili laže, daje mu preporuku u intresu zdravlja pacijenta ili vlastite ljenosti.
Najveći problem nisu liječnici koje svoje radno vrijeme provode u kafanama, od takvih nema štete, najopasniji su oni koji su ili izrazito nestručni ili oni koji namjerno navode na krivi put, samo da bi se otarasili pacijenta koji im je i te kako masno platio njihovu "uslugu".
Iako je kriminal među liječnicima jako raširen, jer liječničko zanimaje omogućava velike zolouporabe i mogunost stjecanja velikih bogatsvana na ilegalan način, te je po profesijama kriminal, uz izuzetak politike, koja i nije zanimanje u pravom smislu te riječi zanimanje, najraširieniji među upravo među liječnicima. Bolnice jesu mjesta gdje bi USKOK i policija imali najviše posla, svakako ne manje nego u kazinima ili sportskim kladionicama, ili na ulici, no očito pripadnici te pofesije imaju neslužbeni imunitet od od kaznene odgovornosti vjerojatno zbog veza sa politikom,u kojoj se ne dešavaju toga smo svjesni posljednje vrijeme raznim aferama, ništa manje prljavim rabotama od onih koje se dešavaju u liječničkim ordinacijama.
U različitim profesijama, ovisno o specifičnostima te profesije, anomalije koje se javljaju unutar te profesije su različite od profesije do profesije. kao što npr pedofile privlače profesije koje su vezane za djecu; poput profesora i svećenika, tako je specifično za liječnike da je to profesija koja privlači lakome i ambiciozne ljude,ljude koji su toliko bešćutni da će makijavelistički iskoristiti sva raspoloživa sredtsva da bi došli do svojeg cilja.
To je zanimanje u kojem se, nakon relativno teškog fakulteta, uz minimalan rad dolazi do velikih sredstava. Čak i na legalan način. U liječničke redove,za razliku od drugih poziva, u većem broju dolaze ljudi slabih radnih navika, a velikom gladi za materijalnim,kojima je stručnost, odgovornost i čast na posljednjem mjestu, a moral i savjest nepoznati pojmovi.
Svaka čast poslijednjim mohikancima; humanitarcima u liječničkim redovima,koji su izdražali negativnu selekciju koju vrše njihovi kolege u raznim lobrianjima, podmetanjima i kadrovskim križaljkama koja se neprestano odvijaju po bolničkim hodnicima, kancelarijama, kafanama, noćnim klubovima,skijalištima, jahtama, hotelima i sličnim destinacijama naše društvene kreme.
Njima svaka čast jer od opće inverzije sustava vrijednosti u Hrvatskoj od počeka devedesetih, koja je poharala i bolonce, ne samo da se moraju boriti protiv boleština, što im je i posao,nego se moraju boriti i protiv svojih kolegi kojima smeta njihova indiferentnost prema čarima nerada i nestručnosti, da ne kažem kriminala, te odgovornost koja je pak nepoznanoca high society fancy šamcy BMW Dubai liječnicima.
Žalosno da tako prevažno zvanje,koje je u svojoj teoriji vjerojatno najhumenije od svih, zbog svakavih liječnika, koji to mogu biti samo u Hrvatskoj,da se pretvorilo u pravu anarhiju gdje jedino pacijent ima obaveze prema liječniku, a liječnik baš nikakve obaveze prema pacijentu. Na žalost kada se takvo zanimanje koje je samo po sebi toliko humano,kada se krivi ljudi okite tom titulom pretvara zbog zlouporabi,nemara,lijenosti,in difrentnosti i bezosjećajnosti u kancirogenu zone našeg društva.
Liječničko zanimanje danas ne snosi nikakvu odgovornost; svaki liječnik radi kako i kada mu se prohtje, a komu se oupće prohtje, jedino ograničenje je njegov vlastiti sustav vrijednosti i savjest, no kao što znamo da među liječnicima lampom trebaš ražiti liječnika sa savješću, a sutav vrijednosti je narcisoidno-hedonistički.
Obično je javni sektor najviše na udaru kritika javnosti zbog nerda, niske produktivnosti,prezapolenosti, visokih plaća, prevelike zastićenosti, beneficija i sl.
No ipak,iz javnog sektora iskaču liječnici koji predvode po neradu,svojoj neproduktivnosti, zaštićenosti o koj lički medvjedi mogu samo sanjati, a plaće su im najviše u državi. No, njih se najmanje kritizira,ako ih se uoće tko i usudi kritizirat.
Dok drugi iz javnog sektora piju kave u radno vrijeme, surfaju internetom, ćakulaju, idu ranije kućama, u radno vrijeme obavljaju i pošte i liječnike i frizere, liječnika je u njegovo radno vrijeme problem uopće naći u ordinaciji.
Što nam je činiti? Liječnici su uništili zdravstseni sustav svojim pretjerivanjima do te mjere da se taj sustav drži labavije nego da je napravljen od karata.
Da su imali mjere u svojem neradu i neodgovornosti još nekako i išlo, ali kad smo im dozvolili prst , proguali su nas cjele.Ovako više ne ide.
Morat će se ići u reformu zdravstva, točnije reformu liječničkog kadra, još preciznije - čišćenje od nestručnog štetočinskog kadra.
Mislim da je prvi korak - liječnike u ordinacije. Dakle,obavezno prisustvo na radnom mjestu. U prvo vrijeme tolerirati i nerad i nestručnost prema pacijentima.
Jer u suprotnom bio bi to preveliki šok za naše liječnike i preko noći bi ostali bez previše liječnika.
Naravno, već u prvoj fazi bi ih mnogo moralo otići, jer veliki broj liječnika, sve i da se žele promjeniti, toliko su duboko zabrazdili u neradu, da je pobvratak nazad u kraćem roku nemoguć.
Drugi bi se ipak priviknuli raditi, malo po malo.
Slijedeća faza reforme bila bi odgovornost za potpisano,gdje bi naravno svaka glupost i amaterizam, kao i namjerna obmana pacijenta od strane liječnika bila sankcionirana.
Tek poslije te reforme mogli bismo početi govoriti o obvezama liječnika prema pacijentima, do tada će ona biti samo teoretski imaginarni konstukt.
