Fressssssh

pustolovine Hieronimusa Čekića

Hieronimus Čekić je svoj život posvetio potrazi za srećom.

Djetinjstvo je nekako progrmio ponosno se noseći s u njegovom selu začudnim imenom, i prezimenom koje je od pamtivijeka bilo plodno tlo za kojekakve spačke, trice i kučine.

Prije prvog brijanja Hieronimus se fatalno zaljubio u jedru desetak godina stariju mlinarevu kći, koja je prema njemu bila do te mjere ravnodušna, da se nikad nije niti našalila na račun njegovog čudnog imena i nešto manje čudnog prezimena.

Obzirom da su šanse da njegovu ljubav netko opjeva poput nekog novog Vaše Ladačkog, bile nikakve, Hieronimus je digao sidro i otplovio prema pučini koja se nalazila iza brda zvanog Veliki Um, u potragu za srećom.

Kad god bi pogledao u svoju muškost Hieronimus bi se sjetio riječi pokojne babe Julke, koja je ako je vjerovati njegovoj majci bila vještica, baba Julka često bi rekla da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće.

Neki su govorili da je sreća u obitelji, u što Hieronimus gledajući svoju obitelj, nikako nije mogao povjerovati. Baba Julka je dok je bila živa njegovu majku je nazivala kravom, lijenom krmačom a ponekad i kurvom, tata je kad bi malo popio babu Julku nazivao starom vješticom, a mamu je znao i lupit, njega je udarao ko je stigao, pa ako je i bilo sreće u nekoj obitelji u njegovoj to nije bio slučaj.

Drugi su govorili da je sreća u ljubavi, u što Hieronimus nije nakon iskustva s mlinarovom kćeri, koje mu je donijelo samo poniženje i bol, nikako mogao povjerovati.

Treći su govorili da je sreća u bogatstvu, u što je Hieronimus teško mogao povjerovati, nakon što je bogatog seoskog trgovca ubio njegov nedavno kupljeni i skupo plaćeni konj.

Najčudniji su mu bili oni što su govorili da sreću treba tražiti u sebi, Hieronimusu ono što je izlazilo iz njega nikako nije ličilo na sreću, baš suprotno.

I tako je naš junak lutao svijetom u potrazi za srećom, nigdje se nije dugo zaustavljao, jer kad god bi mu se učinilo da je našao nekog stvarno sretnog da ga priupita gdje je pronašao sreću, ispalo bi da je to samo privid, ili još češće laž.

Tako lutajući Hieronimus je naišao na starca koji je bio tako star da je već odavno trebao biti mrtav, on bi morao znati pomislio je Hieronimus , netko tako star bi morao znati što je to sreća.

Taman je Hieronimus zaustio da pita starinu o sreći, kadli starac uzdahne, pogleda Hieronimusa i reče, sinko sreča je što si došao, pomozi mi da dođem do zahoda, usrat ću se......