U malom, zabačenom selu u planinama, postojala je kuća za koju su svi znali, ali nitko nije o njoj govorio. Bila je skrivena duboko u šumi, iza gustih stabala koja su se uzdizala poput mračnih stražara. Mještani su vjerovali da kuća pripada samoj šumi, živom biću koji nije trpio neželjene goste.

Jedne olujne noći, kada su oblaci prekrili mjesec, a vjetar zavijao kroz granje, mladić po imenu Petar odlučio je istražiti tu zloglasnu kuću. Nije vjerovao u priče starih ljudi. Bio je uvjeren da je sve samo praznovjerje i da se iza priče krije samo obična, napuštena koliba.

Petar je krenuo u šumu sa starom baterijom u ruci i odlučnom voljom da dokaže da nema razloga za strah. Put ga je vodio dublje u mrak, dok su sjene drveća plesale oko njega poput duhova. Kiša je polako počela padati, a vjetar je zviždao kroz krošnje, stvarajući neobične zvukove. Ali Petar je ignorirao sve znakove opasnosti.

Nakon gotovo sat vremena hoda, stigao je do kuće. Stajala je tiha, trošna i prekrivena bršljanom, kao da je sama priroda pokušava progutati. Prozorčići su bili prljavi i napola razbijeni, a vrata samo lagano odškrinuta. Petar je stao pred kućom, osjetivši čudnu težinu u zraku. Činilo se kao da kuća diše, kao da ga promatra. No, nije se obazirao na taj osjećaj. Zakoračio je unutra.

Unutrašnjost kuće bila je još strašnija nego što je očekivao. Zidovi su bili obloženi starim, raspadnutim drvetom, a podovi prekriveni debelim slojem prašine. Ali ono što ga je najviše uznemirilo bile su stare obiteljske fotografije koje su visjele po zidovima. Lica su bila blijeda, oči prazne, kao da su godinama gledali u nešto užasno. Petar ih je promatrao s čudnim osjećajem nelagode.

Škripanje dasaka ga je trgnulo. Pomislio je da je to možda samo njegova mašta, ali tada je začuo nešto više, tihe, lagane korake. Nešto je bilo s njim u kući. Ugasio je bateriju i stajao u potpunom mraku, zadržavajući dah. Koraci su postajali sve bliži. Petar je pokušavao ostati miran, no osjećao je nevidljive oči na sebi.

Odjednom je ugledao nešto u uglu sobe. Sjena, previše tamna da bi bila stvarna, stajala je nepomično. Bilo je to visoko biće, nejasno, ali s dugačkim rukama koje su gotovo dosezale pod. Njegovo lice bilo je prekriveno nečim nalik velu, a iz tog vela dopirao je zvuk, tiho šaptanje. Petar se sledio od straha. Biće se počelo kretati prema njemu, polako, ali neumoljivo.

Pokušao je uzmaknuti, ali osjećao je hladan, leden dodir na ramenu. Trgnuo se, vrisnuo i potrčao prema izlazu, no vrata su bila zatvorena, iako ih nije zatvorio kad je ušao. U očajničkom pokušaju da ih otvori, čuo je iza sebe ono šaptanje kako postaje glasnije. Očajnički je udario po vratima, no nije bilo nikakvog odgovora osim jezivog smijeha, tihog, ali prožetog nečim neljudskim.

Okrenuo se i vidio sjene kako se kreću po zidovima, stapajući se i odvodeći oblik u jednu figuru. Taj prizor bio je najgori dio svega, kao da kuća guta sve što dotakne. Osjetio je da mu hladnoća prodire kroz kosti, tijelo ga više nije slušalo. Bio je paraliziran, oči su mu bile prikovane na jezivu figuru koja se približavala.

U tom trenutku, kuća je postala tiha. Previše tiha. Kao da je cijeli svijet nestao i ostavio ga u vječnom mraku. Biće je stalo pred njega, a Petar je osjetio nešto što nikada nije. Nešto staro, nešto što nije pripadalo ovom svijetu.

Petar nikada nije izašao iz kuće. Mještani su ga tražili danima, ali bezuspješno. Od tada, nitko više nije kročio u šumu. A oni koji su prolazili blizu kuće u gluho doba noći, kunu se da vide kako kroz prljave prozore, u sjeni, stoji mladić i netremice ih promatra – izgubljen zauvijek.

Oznake: horror, Creepy

U zabačenom selu okruženom gustim, mračnim šumama, zima je trajala duže nego obično. Snijeg je prekrivao zemlju kao bijeli pokrivač, ali mještani su znali da ispod njega vrebaju zla stvorenja. Kada je proljeće napokon stiglo, skupina djece predvođena znatiželjnim Markom odlučila je istražiti zaboravljenu stazu koja je vodila do starog kamenog spomenika u šumi.

Spomenik, prekriven mahovinom i obavijen sjenama, imao je natpis izblijedjelim slovima: "Ovdje počiva duša nevine djevojčice." Marko je bio radoznao, iako su ga prijatelji upozoravali da se ne približava, odlučio je dotaknuti kamen. Dok je pritisnuo ruku na hladni kamen, nebo se naglo zamračilo, a vjetar je zavijao kao da je šuma počela disati.

Te noći, dok su djeca spavala, čuli su tihe, jedva čujne jecaje. Marko se probudio, ali nije mogao otkriti izvor zvuka. U strahu, pokušao se ponovno uspavati, ali jecaji su se pretvorili u vrisak, koji mu nije dao mira. U svjetlu jutra, djeca su odlučila da su samo sanjali.

Tjedni su prolazili, ali čudni događaji počeli su se događati u selu. Stari Mladen, koji je uvijek sjedio ispred svoje kuće, počeo je viđati neobične sjene kako plešu oko njegove kuće noću. Marija, učiteljica, prijavila je lokalnoj policiji da je čula dječji smijeh dok se kasno vraćala doma.

Jedne noći su se skupili Marko i prijatelji i odlučili su posjetiti staru ženu iz sela, koja je poznavala stare piče o duhovima. Žena im je rekla "Igrali ste se s nečim što ne razumijete". Žena je govorila ljutito, a u očima joj je bio strah "Ta djevojčica nije samo duh. Ona nosi teret nepravde i bijesa. Probudili ste je!"

Nakon tog upozorenja, Marko se više nije mogao smiriti. Svake noći, sanjao je djevojčicu s dugom, crnom kosom koja ga je zvala iz tame. "Pomozi mi, osveti me," šaptala je, dok je njezin glas odjekivao u njegovim mislima. Osjećao je kako ga njezina patnja obuzima, ali nije znao kako joj pomoći.

Kada se vratio do kamenog spomenika, osjećao je truli miris, ali nešto nije bilo u redu. Na mjestu gdje je bio kamen, sada je bila crna rupa, a iz nje se čula škripa, kao da nešto izlazi. Marko se odjednom osjećao kao da je zarobljen u zamci, dok je iz tame izašla figura djevojčice.

Ana je bila prozirna, ali njene oči bile su pune boli. "Oslobodi me," rekla je, "moram pronaći onoga tko me povrijedio." Marko je shvatio da se nešto strašno dogodilo, nešto što je bila suviše duboko zakopano u prošlosti sela.

Tijekom noći, pojavile su se sjenke. Prijatelji su se počeli gubiti jedan po jedan. Vrisci su odjekivali kroz šumu, a Marko je osjetio da je duh djevojčice postao zloslutna sila. "Ona želi osvetu," šaptali su prijatelji, a Marko je shvatio da je upravo to ono što ga progonilo.

U očaju, Marko se vratio do stare žene iz sela. "Kako mogu pomoći Ani?" upitao je. Stara žena ga je pogledala s tugom. "Ona ne želi samo osvetu. Ona želi da se sazna istina o njenoj smrti. Morate otkriti tko je odgovoran za njezinu patnju."

Marko se vratio do spomenika, sada obavijen mračnim oblacima. Uz njega su stajali preplašeni prijatelji, dok su sjenke plesale oko njih. Uzeli su staru knjigu koja je pripadala školu, gdje su otkrili da su se događale strašne stvari u prošlosti. Djevojčica je bila žrtva zlostavljanja, a njezin zločinac bio je mještanin koji je naizgled bio dobar čovjek.

Dok su istraživali, Marko se suočio s tajnom koju su svi skrivali. Pronašli su dokaze, ali kada su ih otkrili na javnom skupu, atmosfera se naglo promijenila. Na središnjem trgu, iz mraka se pojavila Ana, njezine oči blistale su od bijesa. "Svi ste vi krivi!" vrisnula je, a vjetar je zavijao dok su mještani shvatili da su se suočili s pravom osvetom.

Dok je Ana počela otkrivati mračne tajne, duhovi prošlosti izbijali su iz tame, progonili ljude i otkrivajući njihove grijehe. Selo je postalo poprište kaosa, dok su sjenke preuzimale kontrolu.

Na kraju, Marko je shvatio da Ana ne želi samo osvetu, nego i priznanje krivice. "Završi to," rekla je, dok je njena figura nestajala u tami. U tom trenutku, Marko je znao da jedini način da spasi sebe i svoje prijatelje je suočiti se s mračnom istinom.

Nakon što su otkrili zločinca, selo je ponovno postalo mirno, ali sjećanje na Anu ostalo je u srcima mještana. Postavili su spomenik u njezinu čast, ali svake noći, čuli su njezin šaptajući glas kako se miješa s vjetrom. A dok su spavali, sanjali su o djevojčici koja nikada nije pronašla mir.

Oznake: horror

Na zidu stare, zapuštene i velike vile, visjela je slika. Bila je to jedina stvar koja je bila netaknuta, dok je sve okolo bilo trulo. Na slici je bila žena iz prošlog doba, odjevena u raskošnu haljinu, s svijetlo plavim očima koje su promatrale svakoga tko uđe u hladnu i tamnu prostoriju. Pogled joj je bio hladan, gotovo si mogao osjetiti kako led probada tvoju dušu kad ju pogledaš. Nitko nije znao tko je bila ta žena sa slike, ali govorilo se da nitko, tko ju je pokušao maknuti, nije preživio.

Marta, mlada studentica umjetnosti, došla je u zapuštenu vilu kako bi mogla istražiti arhitekturu i umjetnost stare zgrade. Svi, iz obližnjeg selu, su je upozoravali da ne dira „Prokletu damu“, tako su je zvali, ali ona nije vjerovala u njihove priče. Mislila je da je to samo praznovjerje.

Čim je zakoračila u vilu, osjetila je hladnoću koja joj se uvlačila u kosti. Divila se dizajnu velike vile, iako je sve bilo prašnjavo. Svake dijelove soba je fotografirala sa svojim mobitelom - kamin, zidove, slike, namještaj, kamene stube koje vode na drugi kat i tako dalje. Čim je ušla u prostoriju gdje je visjela „Prokleta dama“, osjetila je još veću hladnoću i odmah je primijetila sliku jer se previše isticala. Bila je fascinirana kako žena na slici djeluje stvarno.

Marta je dugo gledala sliku i divila se. Dodirnula je sliku jer je htjela opipati platno na kojoj je naslikana. Čim ju je dodirnula osjetila je kako je hvata jeza. Počela je osjećati da ju netko promatra, da nije sama u prostoriji. Osvrnula se oko sebe, ali nije bilo nikoga drugog osim nje i dame sa slike. Napravila je nekoliko fotografija i brzo izašla van.

Marta se vratila u hotel, kako bi pisala o arhitekturu i dizajnu stare zgrade. Pisala je dugo, cijelu večer, gledajući slike koje je fotografirala. Sve je bilo mirno dok nije došla do fotografije na kojoj je prostorija sa slikom dame, koja je visjela na zidu. Uočila je nešto neobično. U mračnom kutu prostorije stajala je neka sjena. Počela je listat ostale fotografije, i na svakoj fotografiji se vidjela neka sjena, silueta neke osobe. Marta je bila u šoku.

Fotografije na mobitelu su se počele same listati. Odjednom su se pojavile fotografije te prostorije, koje ona nije fotografirala, na kojima je na zidu pisalo krvlju „Nisi me trebala dotaknuti“. Na sljedećoj je pisalo „Bježi“, na sljedećoj „Gorjet ćeš u paklu“, na sljedećoj „Mrtva si“, na sljedećoj „Sakrij se“, na sljedećoj „Dolazim po tebe“ i odjednom se zaustavilo na fotografiju na kojoj je stajala prokleta dama sa kistom u ruci i kanticom punoj krvi. U tom istom trenutku se začuo jak prasak groma koji je rasparao nebo.

Svjetla, u hotelskoj sobi, su počela treperiti i naglo je postalo hladno. U hodniku, izvan njezine sobe, čuju se koraci koji postaju sve glasniji. Polako se približavaju njezinim vratima. koraci odjednom stanu tik uz njena vrata. Netko pokuca na vrata, zatim se polako otvore, ali to je bio samo domar koji je vidio iz vanka da žarulja treperi, pa ju je želio zamijeniti. Ispričao se, ako ju je prestrašio.

Nakon toga, Marta je mislila da samo umišlja od umora i otišla je spavati. Imala je noćne more o prokletoj dami, osjećala je hladnoću, kao da se zamrznula negdje, kao da se pretvorila u veliku kocku leda. Svi prolaze pored nje, ona njih vidi, ali nju nitko ne primjećuje. Probudila se sva znojna i hladna, prozor je bio širom otvoren iako je bila sigurna da ga je zatvorila.

Prelistala je mobitel i na njemu nije bilo čudnih slika. Odlučila se vratiti u staru vilu da provjeri da li je sve onako kako je bilo. Prolazeći kroz prostorije, zvučalo je kao da je vila živa, podovi su škripali, sjene su se micale u kutovima njenih očiju. Kada je ušla u prostoriju s „Prokletom damom“, slike više nije bilo, na podu je stajao samo raspadnuti stari okvir slike. Iza nje su se čuli koraci i na vratima prostorije je stajala žena s plavim očima. Marta se prestrašila, lagano se kretala unazad te je odjednom pukao pod ispod nje. Pala je na stari drveni stol, koji je pukao kada je Marta pala na njega, u prizemlju.

Osjećala je bol u rebrima i u nozi. Trudila se ustati i uspjela je nekako. Zatim se polako došepala do svog automobila i sjela u njega. Odjurila je od te vile, što dalje. Nebo je odjednom postalo tamno i počela je padati kiša, bilo je veliko nevrijeme. Dok se vozila put hotela po stvari, u jednom trenutku se dama stvorila na sred ceste, ali Marta je s autom samo prošla kroz nju. Uhvatio ju je strah i jeza. Pogledala je u retrovizor i ugledala damu s plavim očima na zadnjem sjedištu njezinog auta. Marta je sletjela s ceste u duboku provaliju i nije preživjela.

Oznake: horror