U zabačenom selu okruženom gustim, mračnim šumama, zima je trajala duže nego obično. Snijeg je prekrivao zemlju kao bijeli pokrivač, ali mještani su znali da ispod njega vrebaju zla stvorenja. Kada je proljeće napokon stiglo, skupina djece predvođena znatiželjnim Markom odlučila je istražiti zaboravljenu stazu koja je vodila do starog kamenog spomenika u šumi.
Spomenik, prekriven mahovinom i obavijen sjenama, imao je natpis izblijedjelim slovima: "Ovdje počiva duša nevine djevojčice." Marko je bio radoznao, iako su ga prijatelji upozoravali da se ne približava, odlučio je dotaknuti kamen. Dok je pritisnuo ruku na hladni kamen, nebo se naglo zamračilo, a vjetar je zavijao kao da je šuma počela disati.
Te noći, dok su djeca spavala, čuli su tihe, jedva čujne jecaje. Marko se probudio, ali nije mogao otkriti izvor zvuka. U strahu, pokušao se ponovno uspavati, ali jecaji su se pretvorili u vrisak, koji mu nije dao mira. U svjetlu jutra, djeca su odlučila da su samo sanjali.
Tjedni su prolazili, ali čudni događaji počeli su se događati u selu. Stari Mladen, koji je uvijek sjedio ispred svoje kuće, počeo je viđati neobične sjene kako plešu oko njegove kuće noću. Marija, učiteljica, prijavila je lokalnoj policiji da je čula dječji smijeh dok se kasno vraćala doma.
Jedne noći su se skupili Marko i prijatelji i odlučili su posjetiti staru ženu iz sela, koja je poznavala stare piče o duhovima. Žena im je rekla "Igrali ste se s nečim što ne razumijete". Žena je govorila ljutito, a u očima joj je bio strah "Ta djevojčica nije samo duh. Ona nosi teret nepravde i bijesa. Probudili ste je!"
Nakon tog upozorenja, Marko se više nije mogao smiriti. Svake noći, sanjao je djevojčicu s dugom, crnom kosom koja ga je zvala iz tame. "Pomozi mi, osveti me," šaptala je, dok je njezin glas odjekivao u njegovim mislima. Osjećao je kako ga njezina patnja obuzima, ali nije znao kako joj pomoći.
Kada se vratio do kamenog spomenika, osjećao je truli miris, ali nešto nije bilo u redu. Na mjestu gdje je bio kamen, sada je bila crna rupa, a iz nje se čula škripa, kao da nešto izlazi. Marko se odjednom osjećao kao da je zarobljen u zamci, dok je iz tame izašla figura djevojčice.
Ana je bila prozirna, ali njene oči bile su pune boli. "Oslobodi me," rekla je, "moram pronaći onoga tko me povrijedio." Marko je shvatio da se nešto strašno dogodilo, nešto što je bila suviše duboko zakopano u prošlosti sela.
Tijekom noći, pojavile su se sjenke. Prijatelji su se počeli gubiti jedan po jedan. Vrisci su odjekivali kroz šumu, a Marko je osjetio da je duh djevojčice postao zloslutna sila. "Ona želi osvetu," šaptali su prijatelji, a Marko je shvatio da je upravo to ono što ga progonilo.
U očaju, Marko se vratio do stare žene iz sela. "Kako mogu pomoći Ani?" upitao je. Stara žena ga je pogledala s tugom. "Ona ne želi samo osvetu. Ona želi da se sazna istina o njenoj smrti. Morate otkriti tko je odgovoran za njezinu patnju."
Marko se vratio do spomenika, sada obavijen mračnim oblacima. Uz njega su stajali preplašeni prijatelji, dok su sjenke plesale oko njih. Uzeli su staru knjigu koja je pripadala školu, gdje su otkrili da su se događale strašne stvari u prošlosti. Djevojčica je bila žrtva zlostavljanja, a njezin zločinac bio je mještanin koji je naizgled bio dobar čovjek.
Dok su istraživali, Marko se suočio s tajnom koju su svi skrivali. Pronašli su dokaze, ali kada su ih otkrili na javnom skupu, atmosfera se naglo promijenila. Na središnjem trgu, iz mraka se pojavila Ana, njezine oči blistale su od bijesa. "Svi ste vi krivi!" vrisnula je, a vjetar je zavijao dok su mještani shvatili da su se suočili s pravom osvetom.
Dok je Ana počela otkrivati mračne tajne, duhovi prošlosti izbijali su iz tame, progonili ljude i otkrivajući njihove grijehe. Selo je postalo poprište kaosa, dok su sjenke preuzimale kontrolu.
Na kraju, Marko je shvatio da Ana ne želi samo osvetu, nego i priznanje krivice. "Završi to," rekla je, dok je njena figura nestajala u tami. U tom trenutku, Marko je znao da jedini način da spasi sebe i svoje prijatelje je suočiti se s mračnom istinom.
Nakon što su otkrili zločinca, selo je ponovno postalo mirno, ali sjećanje na Anu ostalo je u srcima mještana. Postavili su spomenik u njezinu čast, ali svake noći, čuli su njezin šaptajući glas kako se miješa s vjetrom. A dok su spavali, sanjali su o djevojčici koja nikada nije pronašla mir.