U malom, zabačenom selu u planinama, postojala je kuća za koju su svi znali, ali nitko nije o njoj govorio. Bila je skrivena duboko u šumi, iza gustih stabala koja su se uzdizala poput mračnih stražara. Mještani su vjerovali da kuća pripada samoj šumi, živom biću koji nije trpio neželjene goste.
Jedne olujne noći, kada su oblaci prekrili mjesec, a vjetar zavijao kroz granje, mladić po imenu Petar odlučio je istražiti tu zloglasnu kuću. Nije vjerovao u priče starih ljudi. Bio je uvjeren da je sve samo praznovjerje i da se iza priče krije samo obična, napuštena koliba.
Petar je krenuo u šumu sa starom baterijom u ruci i odlučnom voljom da dokaže da nema razloga za strah. Put ga je vodio dublje u mrak, dok su sjene drveća plesale oko njega poput duhova. Kiša je polako počela padati, a vjetar je zviždao kroz krošnje, stvarajući neobične zvukove. Ali Petar je ignorirao sve znakove opasnosti.
Nakon gotovo sat vremena hoda, stigao je do kuće. Stajala je tiha, trošna i prekrivena bršljanom, kao da je sama priroda pokušava progutati. Prozorčići su bili prljavi i napola razbijeni, a vrata samo lagano odškrinuta. Petar je stao pred kućom, osjetivši čudnu težinu u zraku. Činilo se kao da kuća diše, kao da ga promatra. No, nije se obazirao na taj osjećaj. Zakoračio je unutra.
Unutrašnjost kuće bila je još strašnija nego što je očekivao. Zidovi su bili obloženi starim, raspadnutim drvetom, a podovi prekriveni debelim slojem prašine. Ali ono što ga je najviše uznemirilo bile su stare obiteljske fotografije koje su visjele po zidovima. Lica su bila blijeda, oči prazne, kao da su godinama gledali u nešto užasno. Petar ih je promatrao s čudnim osjećajem nelagode.
Škripanje dasaka ga je trgnulo. Pomislio je da je to možda samo njegova mašta, ali tada je začuo nešto više, tihe, lagane korake. Nešto je bilo s njim u kući. Ugasio je bateriju i stajao u potpunom mraku, zadržavajući dah. Koraci su postajali sve bliži. Petar je pokušavao ostati miran, no osjećao je nevidljive oči na sebi.
Odjednom je ugledao nešto u uglu sobe. Sjena, previše tamna da bi bila stvarna, stajala je nepomično. Bilo je to visoko biće, nejasno, ali s dugačkim rukama koje su gotovo dosezale pod. Njegovo lice bilo je prekriveno nečim nalik velu, a iz tog vela dopirao je zvuk, tiho šaptanje. Petar se sledio od straha. Biće se počelo kretati prema njemu, polako, ali neumoljivo.
Pokušao je uzmaknuti, ali osjećao je hladan, leden dodir na ramenu. Trgnuo se, vrisnuo i potrčao prema izlazu, no vrata su bila zatvorena, iako ih nije zatvorio kad je ušao. U očajničkom pokušaju da ih otvori, čuo je iza sebe ono šaptanje kako postaje glasnije. Očajnički je udario po vratima, no nije bilo nikakvog odgovora osim jezivog smijeha, tihog, ali prožetog nečim neljudskim.
Okrenuo se i vidio sjene kako se kreću po zidovima, stapajući se i odvodeći oblik u jednu figuru. Taj prizor bio je najgori dio svega, kao da kuća guta sve što dotakne. Osjetio je da mu hladnoća prodire kroz kosti, tijelo ga više nije slušalo. Bio je paraliziran, oči su mu bile prikovane na jezivu figuru koja se približavala.
U tom trenutku, kuća je postala tiha. Previše tiha. Kao da je cijeli svijet nestao i ostavio ga u vječnom mraku. Biće je stalo pred njega, a Petar je osjetio nešto što nikada nije. Nešto staro, nešto što nije pripadalo ovom svijetu.
Petar nikada nije izašao iz kuće. Mještani su ga tražili danima, ali bezuspješno. Od tada, nitko više nije kročio u šumu. A oni koji su prolazili blizu kuće u gluho doba noći, kunu se da vide kako kroz prljave prozore, u sjeni, stoji mladić i netremice ih promatra – izgubljen zauvijek.
