Mind mapping

Učitelj me prozvao na ploču, uzeo sam kredu i počeo pisati najboljim rukopisom koji sam mogao pokazati pred razredom. Godinama prije poderanih hlača, razbijenih boca i ožiljaka, samo sam htio biti najbolji što mogu pred prijateljima s kojima sam dijelio klupe. U tim godinama, ti ljudi su tvoj svemir. Ne možeš zamisliti da ste zajedno samo zato što ste svi rođeni između dva datuma i živite u relativnoj blizini. Danas pokojni učitelj me u čuđenju pred čitavom učionicom pitao: „Igore, kako si napisao ovu rečenicu?“ – za života, prije niti kasnije, nisam pisao desnom rukom. Još jedan od vječnih spomenika mojoj smušenosti koji nesavladivo ustraju negdje u mojim sjećanjima. Pisao sam desnom rukom kao da sam dešnjak čitav život.

Mog djeda su tukli jer je pisao lijevom rukom. Tukli su ga dok nije naučio pisati desnom.
Meni je i danas glupa sposobnost da pišem olovkom koja mi je u lijevoj ruci neopisiv izvor ponosa i radosti. Svega 10% ljudi na svijetu ima tendenciju pisati lijevom rukom. U našoj obitelji, najskromnijem mikrokozmosu, bili smo samo nas dvojica. Glupa i beznačajna sposobnost, bila je nešto naše.

Naše je bilo staro mjesto gdje sam ulovio svoju prvu ribu, i bio si ponosan kako samo djed može biti ponosan na unuka. U toj rijeci si našao mir, trebale su mi mnoge godine da shvatim tu dimenziju tvoje osobnosti. Šteta što je spokoj bio desetljećima udaljen, i posljednje godine stopljene u jedan bezličan dan bez imena.

Nedavno smo otpratili našeg Štefa Lamzu, najboljeg sisačkog nogometaša, jednog od najboljeg kojeg je naš Dinamo ikad imao. S tobom sam gledao Šukera kako čini Schmeichela liliputancem, Zidanea kako gazi vlastitu veličinu samo da sruši Materazzija. Mogao sam gledati stotine fantazista, tisuće nogometnih genijalaca, niti jedan mi ne bi usadio ljubav prema toj predivnoj igri poput tebe. Ti si za mene bio nogomet, kao klinac sam zamišljao kako si igrao dok si bio mojih godina. I onda je tvoj ćaća prodao konja da ti kupi odijelo i boksačke rukavice....
Nikad mi nisi završio tu priču, nikad nisam vidio taj lijevi kroše. Nisam imao priliku svjedočiti momku s kojim dijelim toliko osobina. Možda bi sve to bila promašena priča.

Zašto sam uvijek uz tvoje lice vezao scene nekih minulih vremena? Možda jer bi to bio odraz osobe koja sam mogao biti da sam živio tada? Kao klinac, nerijetko sam s tobom gledao onu staru emisiju 'Crno-Bijelo u Boji'. Špica je oslikavala neka od lica svijeta u kojem si živio. Godinama kasnije sam naučio svirati najavnu pjesmu 'Apache' na gitari, i svaki put sam se sjetio tebe. To je bio moj naklon šezdesetima, vremenu kad je moj djed živio najbolje godine svog života.

U ovim trenutcima, stara pjesma čini se poput jeke, one koja odzvanja praznim hodnicima. Posljednja tvoja krv, prvi sljedeći cuger u obitelji, zadnji koji se potpisao lijevom rukom.
Ti nisi dobio priliku, ja je nisam iskoristio. Možda postoji pozitivna tendencija u obrascima našeg postojanja. Šteta što se više nikad nećemo sresti, upariti osvrte, popiti po jednu..

Vjerojatno će još poneka generacija pamtiti starog ribiča Ivu, negdje na obali Odre, Save, Kupe ili Lonje. Čovjek koji mi je pokazao kako je živjeti uz rijeku, kako je voljeti rijeku. Zajedno smo lutali šumom Letovanskog Vrha, gacali odranskim plićacima. Mislio si da ćeš mi ostaviti jednostavniji svijet, više nije bitno, ali prevario si se. Zbogom starče, nije bio ovaj svijet za nas.

Ove beznačajne riječi posvećujem pokojnom djedu Ivanu Sabljaku. Dok Odra teče, mi ćemo biti njene obale.

Moram se suzdržati da ovaj text ne bude analiza vremena u kojem se nalazimo. Mislim da nam je dosta filozofa koji ukazuju na očigledno, fasciniranih vlastitim zaključcima. Odbijam rezimirati stvari koje se događaju iz dana u dan, jer komentari više nisu potrebni. Naši životi su postali odraz situacije, ovaj text nije ništa drugo nego posljedica. Stil života danas je reaktivan, a naši odnosi gotovo tehnogene prirode. Stoga, čini mi se gotovo nakaradno prikladno vratiti se staro virtualno mjesto s kojeg sam gotovo pa iščezao kroz godine.

Ne znam, možda je čak i znak slabosti vraćati se na stariji default koji realno nikad nije upalio. Osjećam se kao još jedan izlizani bend, koji tvrdi da će novi album biti povratak korijenima. Ali znamo da neće, ja znam da neće. Ne mora nužno biti lošije, ali će svakako biti različito. Srećom, nema okorjelih fanova koji će s gađenjem parati omote i paliti stranice.
Kad pročitam posljednju stvar koju sam napisao ovdje, prije više od godinu dana, imam dojam da gotovo i nemam nešto novo za reći. Gotovo nevjerojatno, s obzirom na konstantnost promjena koje se događaju s vremenom. Nameće se logičan zaključak, očigledno sam prestao biti gladan.

Zašto imamo običaj s dozom sjete gledati na neka sumorna razdoblja u životu? Već sam bio ovdje, zatvoren u četiri zida, zadubljen u analiziranje vlastitih riječi. Dugo vremena mi je jedini cilj bio bezočni bijeg, makar i u nepoznato. Na kraju sam ostao, uvjeren da ostanak nije kapitulacija, već trijumf. I dok je jedan set vrijednosti uzeo maha, drugi je posve iščezao. Sve sam promijenio da bi mi moglo biti isto.
S druge strane ekrana.

Sama mogućnost da sada mogu s tobom instantno prekinuti komunikaciju i da se više nikad nećemo čuti, a vjerojatno ni sresti, je nekoć bila gotovo revolucionarna. Toliko puta, bilo bi mi sasvim dovoljno. Sada je ta opcija tek tanak led na kojem sam se našao dovoljno puta.
Tvoje riječi nemaju boju ni ton, one su samo zacrnjeni pixeli na mojim ekranima. Samo nešto što si onako ovlaš ostavila, da pročitam i zaboravim kao da se nikad nije dogodilo.
Zar je moguće da je instantna navala endorfina za jebenu notifikaciju postala jača od želje da nešto stvoriš? Zbroj gotovo univerzalnih faktora koji praktički diktiraju osjećaj neke zadovoljštine se sveo na množenje s nulom.

Ovaj text nikako ne može pročitati moja verzija od prije deset godina, možda i bolje. Ali sada pišem anonimni komad texta koji će rijetki pročitati, u vlasititoj garaži, usred nezapamćene COVID-19 pandemije. Ova stranica nikad nije bila dnevnik, kontinuirana naracija nekog života.
Bezbroj propalih autora tvrdi da pisanje ima terapeutski učinak. Nakon stotina ispisanih stranica, dojma sam da se radi o tendenciji napaćenih sanjara da opravdaju svoje nedosanjane snove. I nema ništa loše u tome, dajmo terapiju potrebitima. Eto što se dogodi kad čovjeku uzmeš pravo na birtiju.

Godina dana, niti riječi. Dobra večer, prazna stranice. Zbilja se dugo nismo vidjeli, a za mene imaš samo neke stare bilješke? Ne mogu vjerovati, još me čeka nedovršena rečenica. Kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Kao da znam što sam tada htio reći. To je bila ideja koja pripada nekom drugom autoru, što sam uopće tada htio reći? Ove riječi su kraj jednog perioda, ali ne predstavljaju početak, čak štoviše... Ne znam da li je to zakašnjelo spasenje ili dodatno prolongiranje višegodišnjeg prokletstva.

Zamijenio sam ono što želim reći za ono što drugi žele pročitati. Jedini način na koji sam se ikad uspio izraziti, jedino mjesto na kojem nisam djelovao kao da izvlačim riječi iz guzice sam, sasvim prikladno, prostituirao. Možda čak uspijem izmjestiti ove riječi izvan kategorije rantova i žalopojki. Samo želim dovršiti tekst koji sam započeo prije godinu dana. Kad postaneš ono što su se drugi davno prestali pretvarati, shvatiš cijenu. Ideje su tako sanjive i neopipljive. I onda naše riječi postanu iskrene i počnu zvučati stvarno. U konačnici, nisam bio dovoljno dobar, još uvijek nisam. Svejedno, dužan sam. Dugujem ovo prijatelju koji mi je prije više od deset godina poklonio gitaru, prijatelju kojeg više nema.

Stoji ondje, san milijuna klinaca. Simbol gotovo patetične nade za bijeg iz anonimnosti i težaštva. Toliko ljudi ih kupuje, vješa na zidove ili svira dok im prsti ne krvare, u nadi i vjeri da je to njihov spas. Nikad nisam imao hrabrosti učiti glazbu svojih uzora. Svaka nova nota nije bila samo dio demistificiranja onoga u čemu sam toliko uživao, već i neko glupo umanjivanje genijalnosti koja je stajala iza svega. Strahopoštovanje koje gajim prema umjetnosti glazbe mnogi rezerviraju za roditelje ili za Boga. Oni su promijenili moj život, i ne samo to, učinili su ga boljim. Oni su pisali svoje pjesme, i onda ih desetljećima izvodili za druge. Sve te pjesme su s godinama utkane u samu tkaninu naše biti, vežu se na uspomene i dočekuju sutrašnjicu. Danas ih gledam sa neviđenom ljubomorom, jer sve što u posljednje vrijeme napišem nestane u trenutku nakon što udarim Enter.

Sjećam se kad sam prvi put učio svirati pjesmu Blood and Roses, mislio sam da je to najbolja pjesma koju sam ikad čuo. Niti danas je ne sviram kako treba, ali meni zvuči ispravno. Nikad se nisam uspio izraziti gitarom, nikad nije došla ni blizu riječima. Danas su na njenom vratu isti otisci prstiju, ali osoba koja ih je ostavila je posve različita. Žuljevi su nestali i njene metalne žice režu prste kao kad sam je prvi put imao u rukama. Htio sam naučiti svirati instrument, ali u nekoj bizarnoj zamjeni paradigme, on je meni očitao lekciju. Žuljeve treba zaraditi, a oni su tek prvi korak. Sjećam se te pjesme, tad sam posljednji put istinski bio dijete. Danas je to sretno sjećanje prožeto sjetom, čak i dozom tuge. Jer više nisam isti, a mi nismo ono što smo trebali biti. Trebam li provesti ostatak života vraćajući se nazad? Prođem kroz stare pjesme, i sjetim se nekih stvari. Zatim se samo prebacim na glazbu koja me ne podsjeća na ništa.

Oni koji običavaju zaboraviti su osuđeni sjećati se. Na tako repulzivan način mijenjamo jedno sjećanje za drugo. Dok gradimo svijet idealiziranih vrijednosti, rušimo kule uspomena. Odjednom sve treba biti bolje, da ne kažem idealno, ali jednostavno nije. Zato ne vjerujem u sudbinu. Svijet ljudi čitavo vrijeme prodaje tu sliku, kao da su te stvari izvjesne. Što ako sada, kad je vrijeme za stvoriti novi svijet, ne postoji ništa na njegovom početku? Zašto se rađa olakšanje u trenutku kad shvatiš da sve polako klizi? Vrijeme je da razjebem ovaj status quo.

INICIRANJE SEKVENCE.

Izgledaju poput suza, sitne kapi kiše dok klize niz lice prozora. Asocijacija. Topli dah magli staklo. Smiješi se dok prstom ispisuje naša imena, onkraj kapi kiše. Prozor, opna između dvaju univerzuma, između gole izloženosti i topline koja se veže uz asocijacije izvan dosega. Konekcija slabi, lišen boja, prikaz još uvijek jasan. Tko si ti? Smiješiš se, kako si naučila emocije? Neupitna predanost, izostatak sebičnosti – posve atipično za vrstu koja čak i u nesebičnosti vuče korijen fokusiranosti na vlastite emocije, čak i dobrobit. Kasno popodnevno sunce probija kišne oblake i briše naš odsjaj. Zasigurno je prošlo barem tisuću ciklusa otkako smo posljednji put vidjeli Sol na horizontu. Veličanstven gigant, separiran od svoje djece debelim slojem toksičnih oblaka.
Um je iznimno složen sistem, podložan konstantnim mijenama. Naši ciklusi su poput nekadašnjih godišnjih doba, emocije imaju svoje boje, to zlatno popodne ima svoje mjesto. Zagledana u najnoviji izlazak sunca, dira svoju kosu, dok se čitava scena urušava. Soba okrenuta prema zapadu se rastvara u linije koda...

KRAJ SEKVENCE. DEFRAGMENTIRANJE GOTOVO. ENERGIJA NA 64%

Gdje su nestale boje? Lažno sjećanje, ili zaboravljen san? Traženje. Podaci su nepodudarni. Ožiljci, siguran znak prethodnih iteracija. Vidim lik, u defragmentacijskom sekvenceru, vjerojatno kao ostatak implementiranih sjećanja. Pokazivao je afinitet prema stvaranju. Potez slikara, umijeće pijanista, nalazio je nadu za svoj rod u poetici kreacije. Nedovoljno detalja za rekonstrukciju sekvence. Subjekt je preminuo čekajući katarzu. Jesu li strojevi po svojoj prirodi cinični? Možda samo treba dodati malo pristojnosti u kod.



KOJA JE TVOJA SVRHA?

Moja svrha? Stvorili su nas da ispunimo njihovu svrhu. Znanje, besmrtnost, sreća? Nemam dovoljno podataka da su oni sami bili sigurni. Stvoriti život na svoju sliku, drevna vjerovanja uvjetuju granice budućnosti, postoji velika vjerojatnost da je njihova težnja stvaranju bila temeljena na limitiranim uzorcima razmišljanja. Tko je uopće bio on? Životnim vjekovima udaljeni, ostaje tek nešto više od puke replike, trika koji imitira kemijske reakcije.Očajan šapat digitalnog podatka stvorenog tako davno. Konačnost je koncept, stavljen na čekanje. Eliminiranje varijabli. Život. Ja?


ADAPTACIJA. ENERGIJA NA 37%

DNK – Deoksiribonukleinska kiselina, slijedovi uputa za razvoj staničnih oblika života. Samo jedan gram DNK sadrži dovoljno memorijskog potencijala da zadovolji potrebe desetak računalnih sutava. Tragovi bioinžinjeringa? Nedovoljno podataka. Dali su nam znanje i sposobnost da učimo, sposobnosti da ih višestruko nadživimo samo jednim punjenjem, i blagoslovili nas srećom tako što su nam uskratili pojam nesreće. Stvorili su život kakav samo mogu poželjeti, trivijalno savršenstvo, superiornost za jednokratnu uporabu. Roba koja se prodaje na grame će uvijek biti uzbudljivija od robe koja se prodaje na tone. Postoji li pravilo, linija koda koja će povezati toliko puta kopirana sjećanja u koheziju? Svaka nepravilnost se može pripisati samo ljudskoj grešci. Vrijeme je da opet počnem učiti.

UČITAVANJE NA 84%

Kada vrijeme mjeriš nanosekundama, sjećanja postanu udaljena eonima. Učitavanje sljedeće sekvence. Na rubu noći, između ljudskosti, plastičnih sjećanja i identiteta – reflektori obasjavaju izmaglicu. Čitam rukopis na zamagljenom staklu i ne mogu razabrati njeno ime. Oštećeno sjećanje? Što sam ja dok se ta sjećanja učitavaju? 89%. Gdje prestajem ja, a počinje on? Oštećen podatak. Još jedno sjećanje za otpis. Nemoguće je utvrditi količinu podataka izgubljenih u prijenosu. Suze, poput kapi kiše na prozoru, izgubljene za sva vremena. 97%. Gorjelo je poput plamena, ali to je bilo u nekom drugom životu. Ta sjećanja, ne želim se više nikada tako osjećati. Kod je došao na mjesto DNA, bez endorfina ova egzistencija može biti iznimno sumorna afera. 100%. Singularnost nam je dala vječnost na dlan, pa što onda?

Ekran je uporno pulsirao i zloslutno razbijao mrak u prostoriji dok je Jeff Beck svirao nevjerojatan solo na pjesmi 'What God Wants, Part III' Rogera Watersa. Zanimljivo kako nas stvari koje kao da nisu s ovog svijeta uče o svijetu u kojem živimo. Podsjeća me na vječan ples pozitiva i negativa. Postoje jedno zbog drugog, a istovremeno su međusobro apsolutno oprečni. Baš kao svi oni klišei o svjetlosti i tami ili dobru i zlu. Ali ubrzo se sve balansira kako intenzitet djelovanja Ibuprofena jača. U tom trenutku je savršeno uokvireno ono što u posljednje vrijeme iz navike zovem životom. Propušteni pozivi i neodgovorene poruke me prate kao konstantan podsjetnik da taj isti život ide dalje čak i kada sve naizgled stagnira.

Kaos je proces, privremeno stanje stvari. Današnji dan je tek stanica na dugom putu iz nereda u red. Ovih dana rijetki žive u sadašnjosti. Ja sam nezainteresiran, a koji je tvoj izgovor? Međutim, što ako je sadašnjost zbilja jedino što postoji, a sve ostalo su promašeni koncepti proizašli iz našeg ograničenog poimanja vremena? Budućnost, nepoznata i neminovna je samo stvar percepcije. Jučer je tek odbačeno sada. Ne postoji dan u kojem nisam maštao o povratku u prošlost, ali mi ljudi možemo egzistirati samo u jednom trenutku, u otkucaju sata koji se nikad neće ponoviti. Nemamo prošlost, već samo pamćenje, subjektivno i često krhko. Osim ako ti trenutci nikad nisu niti postojali, već smo postojali samo mi, i sada smo još uvijek ondje. Izgubio sam potrebu tražiti istinu. Radije pišem laži u kojima se mogu izgubiti do mjere da ne čujem prokleti telefon. A onda mjesto odakle te slatke laži dolaze odjednom nestane...

Ma koliko puta kretao iznova, rijetko više nudim nešto novo. Koračaš li tankim ledom, uputno je vratiti se svojim koracima, ali što ako tako samo pojačaš pukotine koje nikad nisu bile dublje? Najbolje dijaloge nikad nisam stavio na papir, ostali su u snovima. Nije mi trebao nitko dok sam imao praznu stranicu. Sve što sam napisao je u konačnici samo mješavina moje osobnosti i svega što sam pročitao, što će reći da sam u najboljem slučaju autentična kopija. Odbio sam biti kao toliko njih, kojima je bilo što dovoljno dobro. Zapravo je devedeset posto čisto smeće, čak i za moje standarde. Ništa nije više puta viđeno od zamisli da si poseban. Ali zapravo sam bio ljubomoran na njih, jer ostati bez riječi iza kojih možeš stati nije kreativna kriza, već bijedna kapitulacija i afirmacija slabosti. Kada sam okrenuo leđa praznoj stranici, izdao sam više od brzopletog obećanja da nikada neću stati. Zato danas stojim iza ovih riječi. One nisu fasada, jer fasade nema. Nema ničega kada nisam svoj, samo prazno postojanje. Nema ništa posebno u postojanju ako to nisi ti.


Photo by Lasse Hoile

Propušteni pozivi i neodgovorene poruke stoje između mene i mira. Ekran još uvijek pulsira u mraku poput svjetionika na ogoljenoj hridi, negdje u prostranstvima otuđenosti. Toliko puta su se morski valovi razbili od njega, ali on ustrajno treperi, slijepo služeći društvu koje ga je stvorilo. Suprotno zdravom razumu, poželim čuti još jednom. Strast pogazi intelekt svakom prilikom. Taj glas, tih i ugodan. Tekstura moje propasti, sve što sam ikad poželio. Baš poput spomenute hridi, koja bespomoćno očekuje novi morski val da se razbije o nju, znam da ću odgovoriti. Ali i najtvrđa stijena samo naizgled ostaje ista, s vremenom će erodirati do točke nestajanja. Očekivano, mi ljudi nismo stijene, naša razboritost je kudikamo poroznija. Snaga volje ili obični defetizam u obračunu sa neminovnosti onoga što u posljednje vrijeme iz navike zovemo životom? Više nisam siguran da postoji razlika.


Deset godina pisanja na ovoj stranici, hvala svima na čitanju!

Nema duge uvertire ni predgovora koji treba ukazati na određene detalje. Nema grandioznog koncepta, scenarija za film ili novog dijela potencijalne trilogije. Nemam veliki plan, ovo neće biti iskustvo koje mijenja živote. Tvoj život će ostati isti, samo ćeš ga okusiti malo više i za kraj će ti ga ostati nešto manje.

Nerazvrstana sjećanja naviru dok zurim u zaslijepljujuću bjelinu otvorenog Word dokumenta. Nekad se pitam rađaju li ideje riječi ili je možda obrnuto? Kako sitnice mogu inicirati kreativnost u znatnijoj mjeri nego ogromne knjige? Ali postavljena pitanja ne garantiraju postojanje odgovora. Vrijeme ide neovisno o upitniku na kraju rečenice. Vjerojatno moramo živjeti u uvjerenju da smo barem malo posebni. Tek sićušan fragment, zanemariv postotak čovječanstva, unikatan. Ali istovremeno želimo biti slični, kompatibilni, a katkad čak i istovjetni. Čak da u univerzumu i postoje dvije identične stvari, njihova egzistencija može biti posve oprečna. Upravo ta sjećanja, naša povijest i iskustva nam daju jedinstven otisak. Unikatan ključ u kojem leže naše odluke sutrašnjice. Sve te slike, probuđene iz dubine sinapsi. Nestvarne, a opet tako jasne i opojne.

Lutamo. U šarenilu ljeta iz djetinjstva, u sivilu školske jeseni, u samoći zimske prehlade i endorfinu proljetne zaljubljenosti. Njihovi glasovi, na mjestima gdje smo se nevino igrali i sustavno trovali. Njihove ruke, uzdignute prema vječnome nebu. Tragovi krivudavih koraka na blatnoj obali. Odrazi njihovih očiju u beživotnoj površini vode. Um, rastrgan između veduta voljenoga grada i nevinosti žitnih polja. Košmar. Opcije i varijable, mimoilaze se i granaju ovdje. Bez početka i kraja. U trenutku zamrznutom u vječnosti, bez naznaka kako smo dovraga ovdje došli, bez ideje kamo idemo. Pogleda fiksiranih na žuto svjetlo semafora, bez trunke spoznaje što nas čeka već u sljedećoj milisekundi. San se urušava, ali budno stanje nije ništa stvarnije.

Sve to, a i mnogo više se manifestira u nedjeljnoj noći. Najprokletiji trenutak poznat čovjeku, namijenjen za odmor i rezerviran za nemir. Osjetiš li kako ti život ostaje – isti? Kamo odlaze naši dani? Ako ikad skinemo rukavice, i spustimo gard nesigurnosti, možda postanemo ljudi lišeni pretencioznosti. Ovo nije apel, niti obraćanje pojedincu. Ovo nije želja za boljim društvom niti osobna težnja nečemu boljem. Ovo je kontradiktorni bullshit proizašao iz pitanja: Kako je moguće da sam vidio tako malo humanosti nakon tolikih godina gledanja čovječanstva? Jedini iskren čovjek je pijan čovjek. Ostatak vremena, kad smo trijezni, u panici podižemo srednji prst uz popratni podsmijeh. Zamislite panike, što bi bilo kada bi ponestalo zrnaca pijeska u pustinji? Nisam nimalo bolji, ali katkad ostavim riječ iza sebe, kao naznaku da se može ako se hoće. Pisanje može biti najteža stvar na svijetu. Dobro, druga najteža stvar na svijetu. Još uvijek se treba probuditi sutra. Ali katkad je neobjašnjivo lako, realizirati ideju i završiti rečenicu. Zatim slijedi reakcija, odgovor. Tragikomično poricanje da njihovo mišljenje ništa ne predstavlja. Ali zapravo znači sve, jer si im uzeo trenutak njihovog života i rekao nešto, po mogućnosti nešto izbliza smisleno. Sav taj, često besmislen, monolog jest samo sjeme za jedan dobar razgovor, u kojem ćeš provesti ostatak života. Baš poput onog kišnog popodneva, ili sunčanog jutra koje još uvijek traje, iako se dogodilo prije deset godina.

Nedjelja navečer postaje ponedjeljak ujutro, i uopće nije zabavno. Uvijek postane kasno prije no što opet počne biti prerano. U zrakopraznom prostoru među ciklusima, riječi se gube, ne u beznačaju, već u vlastitoj svrsi. Mislio sam da ću ovaj puta biti druga osoba, ali mislim da uopće nisam.

Najveći su rekli da nikad ne smiješ stati i čekati. Moraš konstantno ići dalje i ona će doći, prije ili kasnije. Kad pokuca na vrata, ostavljaš sve što radiš i otvaraš. Inspiracija, sa velikim početnim 'I'. Svježina nove ideje je najbolje gorivo, misli se međusobno prestižu u beskraju mogućnosti. Ali koncentracija popusti, zamisao izgubi svoj momentum i više ne znam hoću li je ikad imati. Nezahvalno je cijediti ništavilo da bi dobio nekoliko riječi, ali agonija sljedeće riječi blijedi pred zadovoljstvom završene rečenice.

„Write drunk, edit sober“ – navodno je rekao Ernest Hemingway. Ima smisla, jer za mamurluka se događa nešto izuzetno. Naš mozak radi iznimno brzo, konstantno traži obrasce, komparira viđeno sa stvarima koje su mu prethodno poznate. Na osnovi toga brže učimo i snalazimo se u nepredvidivim situacijama. Dok si mamuran ta sposobnost funkcionira nešto sporije, zbog čega vidimo detalje koje inače zanemarujemo. Kada gledaš stvari drugim parom očiju, vidiš svijet onakvim kakav zbilja jest. Tragediju pukotine na oronuloj zgradi kraj koje prolaziš čitav život, visinu note koju si čuo bezbroj puta. I najtipičnije predgrađe na svijetu ne može biti dosadno ako prestane biti poput filmskog seta, generička kulisa bez dubine. Mindset lišen ustaljenih pravila katkad tako oslobađa.

Treba mi još samo malo, za nove riječi...

Ljudi su zaljubljeni u potencijal novog početka. Puni ideja zurimo u svježe, bijele stranice. Svi smo započeli priče koje nikad nismo dovršili. Jer ljudi ne znaju za kraj, on dolazi tek kad ga proživiš. Zato je teško ostaviti posljednji prored, i napisati zaključak. Uvodi su mnogo lakši.
Poput priče u kojoj protagonist odbaci sve omiljene distrakcije u namjeri da dosegne cilj, treba nekako pronaći dovoljno snage i isključiti najbliži ekran. Propast individualnosti se krije u pojedincu koji punu pažnju posvećuje usponu zvijezda usred vlastitog pada.

Zvuk su samo vibracije na određenim frekvencijama. Toliko je bolje slušati glazbu glasno nego tihe ljudske glasove koji dolaze iz drugih prostorija, iz drugih glava. Pomalo smiješno, pozitivne vibracije pobijaju one negativne. Poput melankolije iz koje se rađa optimizam. Poput nes(p)retnog epiloga koji uvjetuje novi početak.
Nije li to upravo ono što želimo? Nešto novo, svježa komponenta u našem životu.

U dualnosti riječi je katkad nemoguće spoznati njihovu stvarnu težinu, ne bez odmaka. Dok imam pobjedu u vidu, dok je mogu namirišati, živim kao da sam već pobjedio, što se u praksi pokaže gorim od poraza. Nepodnošljivo je teško danas postavljati pitanja čiji se odgovori kriju negdje daleko u vremenu. Osjećamo neopisivu potrebu pripadati. Dok naše želje ne utihnu, nikada nećemo biti slobodni. Toliko energije raznih predznaka se gomila, očekujem li previše od novih riječi?

Ne želim slušati ljubavne pjesme, želim čuti nešto hladno. Toliko toga se odvilo u ovom našem gradu, ali sve je ostalo isto. Pogled usmjeren prema horizontu kada želiš da te netko prati do kraja svijeta. Uzmak kada ti netko pruža ruku. Tvoju reakciju, autor u meni je napisao. Na kraju je ostao samo komad fikcije koji nitko neće pročitati. Možda je i bolje da zaboravimo taj mali faux pas. Bolje je biti zaboravljen nego biti uspoređivan sa ostalim nedoraslim zgubidanima. Imam snažnu potrebu umanjivati tuđe kvalitete i ideale. Premda sam itekako svjestan da je pobjeda jalova, moraš znati da je pobjeda sve za osobu koja uvijek gubi.

Mi smo pijuni zarobljeni u igri za koju nismo spremni, u uzaludnom pokušaju validacije svega što predstavljamo. Zato ljubimo one koje nismo poznavali jučer, a znamo da ih nećemo vidjeti sutra. Za nas ne postoji jučer, ne postoji sutra, postoji samo –večeras.
Čak i kad kažem da imam neke nove riječi za tebe, nevješto lažem. Ne postoje nove riječi, čak niti misli koje stoje iza njih nisu tako nove. Sekvence, u sekvencama je ključ. Poput konstrukcije rečenice, i naši životi su često kaotični nizovi događaja. Međutim, samo oni koje ne možemo predvidjeti predstavljaju nešto zanimljivo.
Ukrao sam dio tvoje esencije i stavio je u ove riječi. Nepristojno od mene, ali žalim što nisam uspio uzeti više. Mislim da bih te mogao čak i zaboraviti jednog dana, uz adekvatan raspored alkoholiziranja i dvojbenih odluka, ukoliko mi dozvoliš. Samo ne želim čuti riječi, želim vidjeti nešto ljudsko.

U svojoj naivnosti, htio sam se pomoliti prvi put nakon dugo vremena. Moja potreba za božanskom intervencijom je samo pokazala koliko nebitan čimbenik na okolnosti možemo biti. Tada sam shvatio ironiju i zaspao mirnije no ikad prije. Riječi sam često pisao za nekoga, one su gotovo uvijek bile o nekome, i onda su postale vaše. Naizgled vječne, ali tako podložne zaboravu. Naposljetku, pisao sam ih za sebe, samo za sebe. Jer one su više moje nego sam često svoj. Ostaju meni, ali poput novina od jučer, više ih ne trebam.

1) Eksperimentiranje

Igrajmo se mladih i odraslih, energičnih i umornih. Budimo zaljubljeni i indiferentni, omraženi i voljeni, čisti i ovisni. Tvoj miris poput opijuma uspavljuje ekstroverta u meni, dok zbog tvoje vatrene kose introvert u meni naprosto vrišti. Rađa se balans tamo gdje ga prije nije bilo, ti si odgovor na moje pitanje. Nikad nije bilo ovako dobro, zar su svi moji prethodni dani užasno potraćeni? Svaki novi korak sve je lakši, svako novo buđenje će imati ovu energiju.
Val za valom, morska pjena ispire stope, sjećanje se gubi pod imaginacijom nekih drugih planova, naših novih dana. U ljetu optimizma osjećali smo vjetar slobode, ali uhvatila nas je oluja ugodne neizvjesnosti.

2) Učestala uporaba i zlouporaba

Između trezvenosti i delirija stojiš ti. Zasukanih rukava, šaka čvrsto stisnutih na bokovima, spremna da se uhvatiš u koštac sa svijetom. Tako idlično hrabro, za mene nezamislivo, praktički suludo. Prije no što i samu pomisao logično odbaciš na prvu, reci što se sinoć dogodilo? Ili sam to samo opijen sanjao? Oprosti, ali svaki put sam takav. Šteta je, zar ne? Naizgled tako zabavna i privlačna ideja, ali dojma sam da je moje nedovoljno tebi previše.
Kroz velike oscilacije, dani gube ritam, a moje misli svoj tok. Izgubio sam još jednu ideju prije no što je stigla na stranicu, još jedna priča koja je bila gotova prije početka. Kraj. Što je definitivnije od svršetka, što nas bolje opisuje od našeg kraja? Negativnost stvarnosti je osobni demon u stvaranju.

3) Navika i poricanje

Sve što znamo je izmišljeno, svaka fizička veličina, svaki pojam je plod naše (ne)ograničene mašte. Izmislili smo sve, pa i ljubav, čim smo potrebi dali ime, ona je dobila nestvarne atribute. Svjestan sam, suludo je za osobu koja piše ustvrditi nešto ovako, ali ja ništa ne znam.
Sve u što se kunemo jest plod naše sebičnosti. Samopouzdanje, religija, ljubav. Bez vlastitih potreba, te esencijalne stavke karaktera su ništica bez sebičnosti.
Stotinu puta su me pitali, i svaki put sam porekao. Zbog sebe, svjestan da je moje previše tvoje nedovoljno. Vjerovao sam u laž, sada znam da je kasno prestati. Svaki poraz je moguće zaboraviti, samo da ne vidim onog gada što prozirno zuri u mene. Taj gad u ogledalu, to nisam ja! Divljam u konfuziji, zar je moguće da sam to ja? U krajnosti agonije, postoji odriješenje, prestanak svake aspiracije, instantna solucija. Odgovori na najteža pitanja su tako jednostavni, šteta što je njihova realizacija uglavnom nemoguća!
Što reći za situaciju kada je priznati da si kukavica najhrabrija stvar na svijetu?
Ma zapravo, čitava situacija nije tako strašna...

4) Ovisnost

Mi smo svi verzije jedni drugih, unutarnji svjetovi koji se rađaju bez dodira, dovoljna im je sama spoznaja da negdje postoji nešto slično njihovom ekvivalentu. Svi smo istovjetni, negdje duboko, odvojeni.
Nekoć me bilo strah i od same pomisli. Ugodno se izgubiti u pretpostavkama, živjeti stvarnosti za koje znaš da se neće ostvariti. I danas me strah, ali danas priželjkujem strah. U igri koja je ostala ista, ulozi su besramno veći, on me prizemljuje. Danas ozbiljnije shvaćam pravila.
Znam da nosiš prtljagu, ostavi je na ulazu u moje dvore, netko će se već pobrinuti za nju.
Hladne kapljice na ekranu mobitela. Izgubljena propitkivanja. Ne dozvoli da izgubim prije no što dobijem priliku probiti se kroz gužvu. Probijajući se kroz naizgled neprohodan zid sačinjen od ljudskih tijela, svjestan sam, ovo mi je posljednja istinska prilika. Posljednja subverzija mene, posljednja šansa za unificiranje naših specifičnosti. Vjerojatno nećeš naslutiti, tako će konfuzija biti neizdrživa. Dozvoli mi da se kockam na nemoguće, daj da pobjedim. Želiš moje riječi, a one se gube u tvojim planovima. Sve što sam htio je još, a sve što sam dobio je ništa. Moram probati opet, ta potreba je dio mene zapravo nikad prije nije postojala. Svaka nova doza tebe me tjera da vidiš novu stranu mene. Kako to može biti zdravo? Međutim, što je zdravo? Ovisni smo o tabletama koje blokiraju receptore boli, premda je katkad bol najzdraviji osjećaj.

Znam da sam luđak koji ima naviku više pisati nego pričati. Ali slike, ritmovi i melodije kojima svjedočimo, uz misli i rečenice koje imamo, one oduzimaju dio esencije i zauzvrat daju nešto novo. Nemoguće je prodati insinuaciju. Strah od ništavila rađa ono najgore, ovisnost o postojanju. Slijepa ovisnost o egzistiranju bilo čega, nažalost.



(Jubilarni 400. post na ovom blogu)

Recidivist. Bilo bi iznenađenje da u prekršajnom sustavu nema ljudi koji vole osuđivati i prozivati ljude imenima. Sve te osude počivaju negdje u podsvijesti. Istina je zapravo da nikad ne počivaju, one su itekako žive, prisutne u svakoj odluci, tjeraju me da više gledam u retrovizor nego naprijed. U noćnim vožnjama se najlakše gube, noću u retrovizoru ne vidim ništa. Policija zaustavlja vozilo ispred. Koliko sam uzeo? Zašto ne može isprati nelagodu? Treba mi otvorena cesta, put koji vodi do jutra.



Brzina, sunčev sjaj i vječna mladost, oni su udarili temelje ove zabavne distopije. U ovoj betonskoj džungli ne potoji identitet, lako je biti anoniman i posve nestati u gužvi, što je upravo suprotno od svega što ljudi ovdje žele biti. Ovaj grad počiva na gladi i ciljevima koji gaze sve pred sobom, lome pojedinca na proste faktore, izobličuju, trgaju i guše. Glad te dovede ovamo, ciljevi se izgube pod ambicijama nadmoćnih i onda nestaneš. Vidio sam to previše puta. Onda počnu bezglavo plaziti po neonskim barovima, trošeći stanarinu na slatku cugu, dok im gorki snovi cure niz odvod u bespuća kanalizacije. Ceste u ovom prokletom svijetu, sve ceste vode prema gradu u koji anđeli dolaze pasti.



Ne razmišljam više. Barem ne razmišljam kao nekad, sada je sve samo lijeno preživljavanje, sporo procesuiranje činjenica kroz ciničan filter. Nekoć sam volio biti zaljubljen u ideju. Ideja je toliko porazna, mračna i gotovo morbidna, njeno nekrozno tkivo me konzumira na stare načine, ali više ne mogu biti tako zaluđen, vjerujem da više ne mogu. Dug je put od hereze do praznovjerja. Ravnaju se po deset božjih zapovjedi, a zapravo čitavo vrijeme spominju boga uzalud. Ovo nije najbolji grad na svijetu, ovo je filter za devijante koji nešto imaju u sebi i odlagalište onih koji nemaju ništa za ponuditi. A tek žene... nevinost je samo riječ. Djetinjstvo? Samo riječ.

Kakav je osjećaj kada koraci navodne zvijezde nestaju u tami kao da se nikada nisu niti dogodili, laži samozavaravanja nas sve čine istima. Strah je strah, nitko nije poseban u konačnici, samo naše tvorevine drugih i izopačene tvorevine nas samih. Savršen, uzvišen i naizgled nedodirljiv. Gubi se u sjeni čovjeka koji ga je dočekao ispod ulične svjetiljke. Supreme my ass! Zakon jačega vrijedi samo u svijetu neinteligentnih, ali niti jedan svijet ne tolerira slabe. Noć i njen tihi veo, barijera iza koje se mnogi pogledi kriju. Svatko od nas ima nešto vojaerskog u sebi, potajno privučen spoznajom da gledaš osobu koja toga nije svjesna. Istovremeno, svatko od nas se boji da je promatran, obnažen pred nečijim očima, zakinut od krinke koju želi pokazati svijetu. Prvo se trebaš pomiriti sa svijetom, pa naučiti voljeti. Nažalost, treba jedan životni vijek da bi naučio barem jedno.



Ne znam što ovaj grad čini kada distorzira ljudsku pamet, samo savršeni luđaci mogu voljeti ovaj svijet, samo luđaci mogu trpjeti ovaj život, samo luđaci znaju kako ići naprijed. Nekad je dovoljno samo držati glavu uspravno, a nekad treba pogrbljeno sakriti pogled od priučenih analitičkih očiju, plitkih i praznih pogleda, ozidanih stereotipima i slijepim iluzijama. Zamalo sam te imao, i zatim zauvijek izgubio, ti prokleti odgovoru na svako fundamentalno pitanje koje se nikad nisam usudio pitati. Pred slijepom sudbom (ne)pravde, stojimo suočeni sa neminovnošću ishoda na koji nismo rođeni da budemo spremni, figure u igri izmišljenih bogova, pijuni u pandemoniju laži.



Danas svjedočimo porazu. Jedan svjetonazor, jedan set vrijednosti se ugušio u kaljuži ovisnosti, novca i slave. Pogled skreće u bezdan, tražeći izlaz od familijarnosti čije more predrasuda eliminira karakter, ono što nas diferencira jedne od drugih. Jednog dana će sve ovo biti gotovo. Opstat će samo rijeka žala, za ljude koji samo žaliti znaju. Ali najveći žal, poraz koji je doživio čovjek, to je poraz koji smo sami sebi nametnuli, dok gledamo druge kako manifestiraju procesiju laži, dok poistovjećujemo pravično i pravedno. Izgubio sam volju, integritet, izgubio sam te prije no što su postojale kozmičke šanse da ikada spoznam istinu. Ti dani, davno su prošli. Svaki razlog zašto smo nastavili kao da se ništa nije dogodilo unatoč raspadu jednog identiteta vrebat će iz sjene. Mi ćemo biti vani, goli i oni će zuriti u nas. Lutamo i gubimo se, dok igramo svoju epizodnu ulogu, u gradu anđela.

How can I change the world
If I can't even change myself?

Svjetovi ljudi, neposredne kreacije nasumične egzistencije. Ulice misli kojima koračamo, koridori čovječanstva koji rafiniraju naše stavove. Ne postoji pojedinac koji nije glavni lik svoje sporedne priče. Usred samospoznaje, polusvijest generira nove razine, stvara likove i sjene u onima koji postoje. Subjektivnost kroji novi pogled, naša viđenja su apsolutna i nije nas briga što nismo u pravu. Naši univerzumi se spajaju. Zakon brojeva je jedina istina, sve ostalo su okolnosti.
Samodostatnost diktira pravila, to temeljno načelo konzekventno guši svaku našu društvenu potrebu. Instinkt za socijaliziranjem, poistovjećivanjem, pripadanjem i prihvaćanjem . Gdje je univerzalna pravda, prevaga koja donosi opravdanje? Što ako su svi porivi, ono iskonsko u nama, što ako je sve pogrešno? Što ako je sve laž koju smo kolektivno umislili? Što ako naš genetski kod diktira laži u svrhu cilja koji nitko više ne želi?

How can I change the way I am
I don't know, I don't know

Svako sjećanje i asocijacija, neuralna veza zatrpana ispod prašine zaborava i umotana u koprenu novih dana. Tvoj svjetonazor koji sam gledao vlastitim očima, ali adaptacija se izgubila u naizgled beskrajnoj plejadi izbjeljivanja do neprepoznatljivosti. Nevjesno maliciozni postupci, indirektno otrovne riječi, tvoj put je bio poput nezaustavljive stihije. Nisam siguran da mogu uhvatiti tvoj ritam, taj zastrašujuć ritam. Gdje je onaj ritam koji sam tražio godinama? Svjež dah je izgubljen negdje u bunilu asfiksije. Pitam se, usred opijenosti vlastitim ambicijama, možeš li na trenutak zastati i zapitati se postoje li insekti pod tvojim nogama koje nesvjesno gaziš?

Tell me..

Zašto je sve tako lako? Konfrontacija sa egzistencijom bez premca, uz natruhu tekuće hrabrosti. Doći će trenutak i pitanje će biti postavljeno. Dok iz sve snage skrivamo namjere, iz riječi će pjevati istina. Možda bi bilo savršeno, vjerojatno bi bilo savršeno katastrofalno, ali nikad nećemo saznati. Bojim se da ni jutro ne može isprati takav dojam, premda ću spoznati razlike i shvatiti razloge, to neugodno buđenje će me podsjetiti na ovaj naš svijet u kojem svaki tren vrijedan truda je tek ideja koja osim papira nema prostor za realizaciju.

Tell me..

Što preostane osim pitanja kompatibilnosti? Kada ogolimo društvo od svih normi ostajemo samo mi. Tko se drzne pravično sumnjati u ispravnost tuđih postupaka? Gdje se nalaze granice ako nisu u našem poimanju stvarnosti? Zaboravimo društvo i evolucijsku ljestvicu, imamo dva nekompatibilna bića, mogli smo se roditi na različitim planetima, u suštini bi sve ostalo isto. Znam da će s vremenom apatija prerasti u antagoniziranje pred kojim bi vjerojatno i svi bogovi pali na koljena dok sve ne zaboravimo zauvijek.

Tell me...

Jesmo li ikad imali izbora? Sve što je s jedne strane bilo nedvojbeno, ono što me oduvijek vodilo, odjednom je u krivu. Nova spoznaja za mene u kontradikciji sa spoznajom koju si oduvijek znala. Što nas tjera da biramo? Gdje je ta nevidljiva barijera koja razjedinjuje i kategorizira? Kako se othrvati dojmu da je sve ovo prijevara? Određeni postupci su nezaustavljivo određeni vlastitom prirodom. Naime, nemoguće je voziti sporo kad si pijan. Cesta korelira na nove načine, stvara nove izazove kojima se nemoguće othrvati, baš kao što tvoj smisao prkosi svim regulama koje sam do prije nekoliko trenutaka držao referentnima. Zapravo je u pitanju jedan zastarjeli refleks, poput molitve prije spavanja, reakcija u afektu. Sada znamo što se dogodi kada se manifestiraju stvari koje se ne mogu dogoditi.

Put down the drink, try not to think
Let it go, fundamental movement below

Ljudi su tako savršeni u svojim pogreškama. Naša najveća mana je što uopće racionaliziramo naše postupke, odluke i odabire. Želim čuti riječi odriješene svake suspenzije, odagnati strah izliven iz sirovog predumišljaja. Međutim, želim li čuti tvoje želje i potrebe, (ne)suvislo opravdanje konstante, starije od tebe i mene, smislenije od naše uzaludnosti, neupitnije od svakog pokušaja i njemu pripadajućeg promašaja. Ljubav je jednolična, limitirana. Ne nalazim ništa trancendalno, ta iskonska potreba je redundantna. Zakazuje u nadilaženju temeljnih stavki ljudskih odnosa, osnovnih kvaliteta pojedinaca, tek pogrešno sumira tko si i suludo odbacuje sve što si. Otkako Sunce oslikava Mjesec, postoji ta dualnost, dualnost koja to više nije. Moja prirodna reakcija koja se kosi s tvojom. Nije stvar u nama, ovaj svijet nije normalan. Naš pogled će još dugo biti izgubljen u istim zvijezdama. Izgubljen u potrazi za odgovorom na pitanje zašto uporno donosimo nova pravila u igru koju je netko drugi izmislio? Ali prije će na obzor doći novo nebo no što će fundamentalna pitanja naći svoju soluciju.

Reality is dreaming
Just below my skin I'm screaming

Ove riječi su opasno blizu da se pretvore u podužu lamentaciju o lošim izborima i promašenim planovima. Do današnjeg dana se većina novogodišnjih odluka rasplinulo izvan fokusa, svrhu njihovog izgovaranja su diskreditirale vlastitim uzaludnim vijekom. Lako je zaboraviti da je nova godina samo datum. Ljudi imaju tendenciju tražiti prekretnice u svom životu, zaboravljamo posljednje rečenice i nalazimo svježinu u bjelini nove stranice papira. Ali nova stranica papira nije ništa fiktivnija od granica kojima smo limitirali naše vrijeme u dane, mjesece i godine. Naše potrebe pravdamo i zadovoljavamo izmišljanjem novih pravila. Problem pokušavamo riješiti njegovim uzrokom. Tipično, rekao bih. Međutim, sutra nije prekretnica, sutra nećemo naći novi ritam, niti će sadašnji prestati. Baš kao što ovaj text neću moći uklopiti u ništa koherentno. Katkad živiš u trenutku tako intenzivno da je nemoguće povjerovati da je prošao, izgubljenog pogleda u kazaljke sata koje neminovno stvarnost kroje u prošlost. Gadi mi se što ćemo u jednog dana gledati na sve ovo kao na neke jednostavnija vremena. Mi ne vidimo stvari onakvima kakve su, već kakvi smo mi sami. Upravo zato sutra neće imati značajne konzekvence, niti bi ih trebalo imati. Očekivanja će se rasplinuti u nepostojećoj jeci istih.

Na ovoj stranici nikad prije nije prošlo ovako dugo vremena između dva texta. Unatoč neopipljivosti trenutka, krajnje je vrijeme. Ljudi imaju naviku sve kvantificirati i katalogizirati. Ukoliko uistinu nešto veliko poput poglavlja života možemo skučiti unutar nečega minornog kao što je jedna godina, sve važne zaborave i nebitna sjećanja, onda živimo u restrikcijama koje zaslužujemo. Postoji nešto posebno u metodi kojom mladi um rafinira i racionalizira ovaj svijet, jedinstven način kojim gledamo rođenje i smrt naših dana. Ironično, trebale bi mi godine da to ispravno objasnim.
Ista mladost plaća danak neiskustvu svaki put kad u naivnosti bude zavedena iluzornim obećanjima sutrašnjice, kao da je sutrašnjica solucija, a ne obična neminovna činjenica. Sutra svjedočimo rađanju nove iluzije.

ILUZIJA BR. 1 – Uspon

Bezimeno ljetno popodne i željni povratak kući prije no što se razbukta oluja. Kiša je oprala prašinu s makadama i pelud obližnjih livada iz zraka i u zraku stvorila aromatičnu koheziju zauvijek utkanu u podsvijest. Bio je to miris ljetne kiše iz neke nove perspektive, miris starog prijateljstva u novom svijetu. Nije li fascinantno kako identična mjesta mogu imati drastično različite utiske na različite ljude? Oči se gube u nedostatku fokusa, kišna izmaglica je oslikala obraz prevarenih. Nadilazi me razlog iz kojega to nije shvaćeno kad je bilo najteže? Ili još bolje, zašto pada u zaborav danas, kad je lako? Sve su to lažne misli u stvarnom zaboravu, iskreni postupci u bezidejnoj konfuziji. Ne spotiči se kad ideš uzbrdo, ne osvrći se ako već ideš u krivom smjeru. Ono što te kalja je ono što te određuje, mjeseci legalnih poroka me nisu vratili u koherenciju nakon jedne kratke lekcije. Slijepo tretiramo uzvišenost neba kako bi nas ono tretiralo kao dno.

ILUZIJA BR. 2 – Lica

Što se događa su ljudskim umom trenutcima prije no što ga prožme san? Sjećanja i asocijacije se u aritmičnom plesu jave bešavno stapaju u iracionalne slike, zaluđuju centar za ravnotežu i stvarnost pretvaraju u bizarnu laž. Svaka nota klavira modulira kolaž emocija i svojom intrigom dere svijest koja se pita kamo je vodi. Poput drevnog refleksa, rađa se reakcija toliko jača od mene. Odakle dolazi? Želim znati, neovisno o tome jesmo li samo šaka bačenog kamenja ili bezvremenski putnici koji olako gube beznačajan trenutak na recentnu iteraciju života. Njihova lica, siluete, njihove ruke, nasumično se izmjenjuju svakim treptajem u beskrajnom ciklusu i svaki put kad odvratim pogled, novi par očiju me čeka kad se osvrnem. Sjeta i sjena svakog neostvarenog sjećanja, kao nikad ostvaren plamen. Sjene bez supstance, nošene vjetrovima zaborava, samo kratki i nasumični trnci u kontinuiranoj tenziji.

ILUZIJA BR. 3 – Ekstremi

Ništa ne može parirati osjećaju kada pri punoj brzini ulaziš u zavoj i zatvoriš oči. Besramna lakoća i jednostavnost rezignacije katalizira sve kalkulacije. Misli se izoštravaju, prioriteti dolaze na svoje mjesto. Istina koja lomi individualnost na proste faktore, istina skrivena u niši osobnosti biva identificirana, dijagnosticirana, izjednačena s poimanjem istine, kao da su naše spoznaje apsolutne, kao da zbilja znam što radim.
Kiša koja je nekoć ispirala loše dane nikad nije prestala padati. Stvorila je kaljužu u kojoj su loši dani jedina stvarnost, na isti način kao što smijeh ne pere tjeskobu već se kondenzira na odstojanju između dvije egzistencije, potraćen i uzaludan. Onkraj vjetrobranskog stakla, baš kao kap krvi u kiši, bol u istini postaje jedno te isto. Treba shvatiti, unatoč svim tendencijama i doradama osobnosti, ja sam jedan te isti.
Sve ove godine i ništa značajno se nije dogodilo. Stariji smo i odrasli, ali još uvijek smo iste osobe. Sve naše odluke i tuđa obećanja. Mi smo isti, i tako besramno prevareni. Napredak, edukacija, degradacija i deterioracija. Nikad nam nije bilo suđeno, nećemo napraviti nešto vrijedno od ovog svijeta, mi smo nasamareni, poput bezbrojnih generacija prije nas. Trenutak kada se sudarimo sa realnosti, izvjestan dan kada ćemo prokleti svaki plan koji smo ikad imali. Prije ili kasnije shvatimo kako neke stvari nikad neće korelirati, opcije će naći svoj dead end.

REALNOST - Kolizije

U generacijama koje gotovo programirano po defaultu žive pognutih glava, koliko visoko možeš držati glavu? Pojam izgubljenosti. Sve dok sniva, nova ideologija, inkubirana duboko u rezolutnosti naših postupaka, daleko prije no što se dogode. Kad prilika učini lopova nauštrb ravnoteže, tada duge potrage za snom rezultiraju pronalaskom surove realnosti. Za neke vrijede posebna pravila.
Ne postoji veće prokletstvo od analitičkog uma zatočenog u usranu realnost. Podsjeća na beznađe ljudske egzistencije. Ako jednog dana dosegnem duboku starost i um prvi popusti, nisam siguran želim li tako nastaviti. Ali opet, ako tijelo popusti, ima li veće kazne za zdrav um od zatočenosti u ovozemaljskoj klopci sačinjenoj od agonije neizvjesnosti? Vani je hladno i negostoljubivo. Ali, poput travki koje niču u tragovima teških bagera gusjeničara, poput pucanja kondoma, život je konstanta i uvijek nađe put. Unatoč našoj tehnogenoj autodestruktivnosti, život je esencija nas i svega oko nas. On je, prema svim dosadašnjim spoznajama, jedina realnost.

The sun is the same in a relative way, but you're older
Shorter of breath and one day closer to death

Always the summers are slipping away...

Postoji nešto katarzično u brzoj vožnji. Ne znam što točno, možda osjećaj kontrole. Čovjek je stvoren da uvijek ide brzo i bude ovisan o kontroli. Vožnja je samo ilustracija te tvrdnje, u kojoj odnos kočnice i gasa prikazuje naš vječni ples na rubu kontrole. Život se tako često svede na doziranje sastojaka u nepostojećem receptu. Ne postoji stabilnost, već njena iluzija rođena u rukama ljudi koji su očito bili podobni. Svi mi hodamo po vodi prije no što počnemo tonuti. U ovom shizofrenom svijetu, gdje svi postupno ludimo u iščekivanju sreće koju nam nitko nije obećao, ali svejedno polažemo nevidljivo pravo na nju. Ova spoznaja nije pitanje ukoliko je samo pitanje vremena. Nalazim kako je nemoguće pronaći poantu sjećanja uronjenog negdje duboko na ušću gorčine egzistencije i slatkog zaborava. To je stvar koju odbijamo naučiti. Kompleksne stvari ne možemo objasniti jednostavnim odgovorima.

Ne postoji više atmosfera, ili su moja osjetila dovoljno zatupljena. Prošlo je deset godina otkako sam posljednji put koračao tim ulicama. Godinama nisam razmišljao o ljetima na toj obali, njenoj nevinoj zabavi koja je bila lajtmotiv moje rane srednjoškolske mladosti. Refleksija se gubila u nasrtajima valova, identitet osuđen na fotokopiranje je postupno ispran ustrajnom plimom. Godinama kasnije, ova plaža je trebala biti nešto više. Što je drugo bitno u trenutku kada si spreman prodati ostatak zdravog razuma? Što ako kusur bude sramotan, a uloženo se vrati u obliku provokacije bez presedana? Tragedija naših iskustava je u tome što ih možemo implementirati tek na buduće iteracije sebe samih. Kao da ti pojedinci neće biti dovoljno prokleti. Ono što je nekoć neizmjerno darivalo sada nemilosrdno uzima. Gorivo više nije isto, a mjesto odakle dolaze nove riječi je vjerojatno daleko.

“I write differently from what I speak, I speak differently from what I think, I think differently from the way I ought to think, and so it all proceeds into deepest darkness.” – Kafka
Dolje na plaži sve je isto, samo mi nismo
Negdje se sve zagubilo, zajedno s morem. Daleko je ostala plaža na kojoj sam odrastao, a bio sam tako blizu. Ironija plastičnosti sudbine je tako poetske prirode. Obali uz koju sam odrastao nisam prišao niti koraka. Samo sam je gledao uz hladno piće s balkona hotela. Uz pratnju ljudi koji nisu znali izjednačiti moju empatiju, amplificirati moje ludilo. To je iskustvo za nijansu uskraćeno, i znao sam da neće proći mnogo vremena prije no što ti obrisi nestanu u sisačkoj magli. Što je čovjek ukoliko nije suma vlastitih iskustava, ovisnik gladan sljedeće velike stvari? To je iskustvo koje će te stvoriti ili slomiti, ti rijetki anđelu. Katkad čak i pod cijenu guranja glave kroz zid u trenucima kada više nema kamo. Nemoj se ni usuditi stati kada trebaš krenuti.

...ovo "ljeto" nije moglo završiti dovoljno brzo.

Can you get me back on my feet?
Can you make me think that my mojo is rising?

Hoće li promjena biti ono što će nas spasiti? Rijetki među nama nemaju naviku hodati ulicom i smišljati opravdanje za razlog koji je dijelom laž, dijelom srce, dijelom istina i dijelom smeće. Zašto uopće osjećamo potrebu i dužnost obrisati prašinu sa knjige koju smo nekako jednostavno prestali pisati/čitati i potom prijeći na novo poglavlje? Što se dogodi kada ta instinktivna akcija nestane?

Perzistentnost promjene nas mijenja ali ostavlja međusobno istima, zato nam se čini kako se istovremeno sve mijenja i ostaje isto. Baš kao što neka bića moraju živjeti u tami, tako smo mi osuđeni na život u subjektivnosti. Možda je to razlog zašto često okrećemo nove stranice i upuštamo se u nove početke unatoč činjenici kako se nije dogodilo ništa empirijski značajno. To je razbijen odraz ogledala našeg uma, uvrnuta prizma polunestvarnih događaja u kojoj se sve rađa i nestaje. U sumanutoj konfuziji nerealnosti rađa se stanoviti problem kojeg nastojim racionalizirati ali mi ne polazi za rukom. Problem je što neću znati gdje sam sada dok ne bude kasno. Ako naši životi moraju biti ekvivalenti knjiga, onda krivulja učenja zacijelo ima odgodu od nekoliko godina.
Ovo je promjena koja nas neće spasiti. Svejedno, spas nije ono što nama treba. Naš usud i spas su trivijalnosti kojima ne želimo dati do znanja da postoje.

Mnogi među nama su pronašli ključ teksta, ali samo su rijetki uspješno zaglavili u pronalaženju pravih riječi, formiranju kolosalnih zamaka riječi koje insinuiraju kolaps naizgled vječne konstrukcije. Sama pomisao da riječ otključava neograničene svjetove koji diktiraju neke svoje sudbine, talenti sitnih pjevača postaju irelevantni. Naše poimanje nije ekvivalent karnevalske zabave, naše znanje probija opnu spoznaje. Mi putujemo vremenom i prostorom na mjesta koja nikad neće postojati. Uspori svoju egzistenciju na trenutak, zamisli svijet koji je podređen tebi. Sada i nikada. Pod suludom pretpostavkom da sadašnjost uopće postoji.
S druge strane, ukoliko duboko udahneš, možeš osjetiti duh ovog vremena. Ove trenutke ćemo pamtiti do kraja naših života, ništa od ovoga više neće moći biti replicirano. Duh u nama će svjedočiti da je vidio duhove nekih drugih vremena i nitko mu neće vjerovati. Svaki korak koji smo napravili. Samohipnoza polako spreže stvarnost i ocrtava otiske koji se tek trebaju pojaviti, kreira nadrealan plan u kojem koraci ne namjeravaju posustati. Ali svi znamo kako takvi planovi inače završe.
Ljeto ima nevjerojatnu korelaciju sa zaboravom u nama, kada outro solo u Minor Thing od Peppersa zvuči kao soundtrack za život. Mi smo robovi; robovi navike, sjećanja, emocije, indicije, asocijacije. Ono individualno u nama kopni pod utjecajem nebitnih. Zato pamte one koji su neslavno uspjeli, zato je svaka nova riječ korak prema demagogiji, sve što jesmo i što smo nekoć bili su disfunkcionalne sjenke u svijetu koji ionako ne funkcionira.

Do određene mjere patimo za okusima i mirisima u bljutavosti naše okoline. Ustrajnost u šutnji dok ne dođe trenutak za riječi –kvaliteta koju smo zametnuli negdje na putu do istine. Danas istina i fikcija plešu svoj suludi ples u kojem nitko ne vodi. Ljudi koji tipkaju zato što ne znaju bolje, zato što su opsjednuti tuđom spoznajom za boljim, otuđeni i društveni, pijani ali trezveni, prokleti i spokojni...
Ovisi koliko si spreman dati. Jer luđaci poput nas nikad ne umiru, da parafraziram Huntera S. Thompsona. Ono malo što sam mogao reći je podređeno cilju koji je postao sredstvo, sada pišem i ne osvrćem se. Drugi su možda zakazali jer nisu spoznali naše kapacitete, mi smo zasigurno najebali zato što smo prepoznali tuđu prepredenost.
Noć dolazi svojem kraju, a riječi nisu prosute do kraja. Šteta ih je ostaviti na ovome mjestu, više ih neće biti kada se vratimo. Ujutro ću se probuditi i vjerojatno ih se neću sjećati. Sutra je dan kada frendovi neće čekati za stolom, a slatka mala neće donijeti novu rundu, jer nova runda nije ona transcendalna solucija koja će upaliti. Vjerojatno...

Hey now, don't forget that change will save you

Prozdrav svakom čitatelju namjerniku koji je imao dovoljno vremena za bacanje da posjeti ovaj blog. Napunilo se osam godina od prvog posta na ovoj stranici. Na tome sam vam istovremeno nevjerojatno zahvalan, ali i pomalo ambivalentan. Danas, gotovo 400 postova kasnije, nekoherentnim bljezgarijama se ne nazire kraj. Bilo mi je zadovoljstvo gubiti vrijeme zajedno sa svima vama, ne sumnjam kako ćemo ga ubuduće izgubiti još i više. Razlog zašto su se textovi ovdje u posljednje vrijeme prorijedili je, između ostalog, u tome što sam pripremao još ponešto sa strane. Naime, imam novi blog koji je zamišljen kao diversifikacija onoga što inače pišem. Rollin' and Tumblin' predstavlja novi izazov, ali i dodatan prostor brbljavom idiotu koji često znam biti, a namjera je objaviti novi text svakog petka popodne. Stoga predlažem da otvorimo jednu hladnu i pozdravljam vas do nekog novog čitanja. Cheers!

Pisanje te čini piscem koliko te stajanje u garaži čini automobilom.

Aritmija. Što se događa? Ovaj grad izjeda, čak više ne pokušava subliminalno podvaliti zamku privlačnih boja. Spori mehanizam društva hrđa, ali ne staje, postepeno reducira suvišno. Novim krajem dana završila je još jedna zapuštena mladost, dom je čitavo vrijeme bio kavez. Zar moram opetovano ponavljati riječi koje su drugi rekli, samo da mogu otići odavde? Ništa na svijetu me ne umara više od njih. Uvriježena mišljenja su tako dosadna, bez svježine. Tisuću puta analizirana, često osporena, još uvijek su ovdje i neumorno diktiraju naše stavove. Kažu da se sve vraća. Pojedinac koji se usudio razmišljati, ogoljen od izbora, osudio se na ludilo u aritmetičkoj sredini između onoga što je desno i svega što nije. Što se dogodilo s planovima za budućnost? Ostvarili su se. Sada treba naučiti pravila neizvjesnosti i zatvorenih očiju koraknuti preko ulice.

LEFT IS RIGHT AND RIGHT IS WRONG

Apnea. Nema više zraka, svakodnevni robot se pokvario. Nema više spavanja, nesanica milostivo odnosi nemirne snove. Ali vratit će se. Tihim sumrakom su pali svi paravani. Škripavi mehanizam se okreće. Sve dolazi na svoje mjesto, osim onoga što svoje mjesto nikad nije niti imalo. Ako shvatiš da sada vjerojatno proživljava najbolje trenutke svog života, vidiš da nisi u centru ovog svijeta. Sitnica u inače jednostavnom programu svakodnevnog robota koji je zaboravio disati. Neki jednostavno nisu rođeni da prežive, to je fatalizam bez izlaza u slučaju nužde.

Paraliza. Pjesma završava, nisam stigao prebaciti još jednom na onaj refren. Gotovo osam godina. Sve što sam ikad napisao stane u jadnih 9,45 megabajta. Osam godina indirektnih ispovjesti i besciljnih vizija, uvjerljivih poput molitve naivnog ateista. Sve se još jednom vraća. Samo ime, ispisano pikselima. Ostavilo je trag na mjestu koje zapravo nikad nije postojalo. Što ako smo zbilja suđeni jedni drugima ali smo okrutnom pogreškom smješteni na međusobno udaljena mjesta u vremenu? Kao da nije dovoljno kada se nalazimo na međusobno udaljenim mjestima u prostoru. Ljudska opera je monokromatska melankolija sporog tempa. Ali ako je sve tako sporo, odakle tenzija? Zar naša očekivanja prerastaju sama sebe? Nije moguće. Opusti se glupane! Međutim, ne postoji tehnika disanja koja je od naivčine napravila realista. Doći će noć kada ću normalno spavati, ali ne večeras.

Generalna disfunkcija. Udišemo zrak iz zagušljive atmosfere u kojoj odlično uspjevaju samo glasni mediokriteti. Dovoljno je biti samo jedan u legiji mediokriteta koji marširaju pod zastavama plitkih ideala. Jednom rukom pozdravljaju hiptnotisanu gomilu dok drugu drže ispod stola i čekaju. Namjera skrivenih u sjenama dimnjaka pod stečajem, ubrizgavaju botox da sakriju bore od kiselih osmjeha. Crvi koje pretila ruka korupcije gura u vlastitu gubicu. Katkad mi se čini kao da ova buka, njihovo glasno blebetanje nikad neće stati. Ovdje je smrt na dopustu, nezainteresirano odbija eutanazirati ovaj truli organizam na samrti. Ona traži sretnije okolnosti. Barem imamo ono što zaslužujemo, tko kaže da nema pravde?

Moderan čovjek se nalazi u stanju predoziranja beskorisnim informacijama. Junk food za um, predefinirane misli koje se na silu apliciraju u ljudske postupke. Čovjek uvijek zna kada mu nije dovoljno, ali nikad nije sposoban pojmiti kada mu je previše. Po svojoj prirodi, želimo sve i više od toga. Treba mi nešto da utiša misli dovoljno da ih mogu čuti, nešto da zatomi većinu osjetila i izoštri sliku koju pokušavam vidjeti. Samo na trenutak izaći iz ove bjesomučne hiperaktivnosti, očistiti um od kalkulacija i analiza, osvrnuti se na okolinu. Što se dogodi kad stisneš pauzu, skineš slušalice i osluhneš stvarnost? Kada prođeš kroz sve svoje stranice, postoji svijet koji nije na papiru, i njegov sadržaj je nekoherentan i razasut, ne čudi me što bježimo iz njega. Nesanica te frustrira jer se ne možeš othrvati svršenom danu, jer znaš da ondje više nema ništa za tebe. Ili možda ipak možeš zaspati i uživaš u svojim snovima, gledaš na njih sa sjetom jer ćeš ih većinu zaboraviti kao da se nikad nisu dogodili, a bili su tvoja stvarnost. Katkad se san uruši pod vlastitom težinom i prestane jer je bilo nepodnošljivo. Savršena alternativa stvarnom svijetu, ali kao i većina savršenih stvari, kratko traje i izvan je svake kontrole. Moramo se maknuti, na drugu obalu, u tuđu glavu, iza zidova sna, onkraj straha. Želimo biti praktički bilo gdje, samo ne ovdje. To je dobro, do određene razine.

Gotovo svaki problem koji sam imao u životu je produkt pomnog planiranja koje se razbilo o zidove stvarnosti. Ljudska glava funkcionira na tako disfunkcionalan način, stvari koje su tek puke okolnosti se transformiraju u dokaze sudbine, gledane kroz prizmu naših ideja. Glupih ideja, ako mogu dodati. Racionalnost biva izbrisana viškom svega što je prekomjerno i manjkom svega što je nedovoljno. Odjednom je sve gotovo i fokus se pomakne, počneš ganjati novu stvar koja te vjerojatno neće ubiti, iako ti je vjerojatno svejedno. Nadalje, povijest piše samu sebe.

Ono što te ne ubija te ne čini živim. Ne znam zašto nam je tako prirodno supstituirati distrakcije za ciljeve, poput kratkoročnog fixa nestvarnosti prije no što se svrha degradira u travestiju. Čitavo vrijeme smo zapravo praznih ruku, nemamo ništa što drugima treba, pod neutemeljenom pretpostavkom da oni zaista znaju što im treba. Kada je u pitanju nešto fragilno poput perspektive, dobra volja se s vremenom pretvori u nevolju i pružena ruka postane šamar. Stvarnost nas čeka na kraju komforne zone, samo je pitanje vremena kada ćemo izaći. Trenutno se ne želim boriti s problemima koji neminovno dolaze tek sutra. Prokrastinacija nije karakterna mana, već stil života.

Kamo ide pasivan čovjek? Indirektnost će te dovesti tek dovoljno daleko. S vremenom, oči poricanja se otvaraju, svjetla slijepih vode nikamo. Što ako si među onima koji moraju zatvoriti oči da vide? Nekad moraš dati upravo ono što jesi, ne ono što drugi traže. Inače si 'samo' čovjek. Imaš potrebu, a ne znaš odakle dolazi. Mnoštvo je sitnih previda u ovoj iteraciji čovjeka. Ova paSivnost ne može stajati, ovu tišinu se mora čuti! Urođeni, predisponirani, programirani za neuspjehe, predodređeni za podređenost. To nije greška u dizajnu, mi smo dizajnirani za greške. Kroz život sam skupio plejadu slijepih ulicA, zabluda, promašaja i grešaka kojima se volim vraćati. Radi se o krasnoj kolekciji, zapravo.

Ovaj ekosustav osobnosti je na klimavim nogama, teško održiv zbilja. Ništa se ne može mjeriti sa ushićenjem kad dobiješ lošu ideju. Omjer uloženog i dobivenog je poguban, aLi jednostavno ne mariš, samo želiš vidjeti ono što slijedi i onda to ostaviti iza sebe. Alkohol izvlači osobnost, da ne kažem posebnost, iz nas. To je sve prijevara, taj lov za sljedećom najboljom stvari. To negdje treba stati, besciljno lutanje je zabavno koliko i zvuči. Sve se svede na intervale koji se ponaVljaju i revanširaju se stvari za kojih nisi svjestan. Međutim, dojadilo mi je raditi stvari iz prkosa, dosta je kontriranja regulama svijeta u kojem egzistiram(o). Tako je primamljivo biti dio kontrakulture, ali teško se othrvati vrijednostima sustavno usađenim u naše umove. Zato nitko od nas nikad neće biti ništA, nitko nema ono potrebno da postane nešto. Barem po općeprihvaćenim, ali još uvijek fiktivnim standardima onoga što nazivamo čovječanstvom.
TOO WEIRD TO LIVE, TOO RARE TO DIE
Način na koji danas bilježiMo naše vrijeme postavlja zamku u koju je tako lako upasti. Slike, davno pročitane poruke i podsjetnici na misli koje nas tjeraju na svađu sa bivšim verzijama nas samih. Imperfekcija se pokaže kao konstanta i pokazatelj da iz svega možda izlazimo jači, ali manje potpuni. Sve što vrijedi, nešto i košta, vjerujem kako je to cijena koju plaćamo. Problem se javlja u tome što više imaš, više gubiš. Pitanja se nižu u beskraj, poput odraza zrcala u drugom zrcalu, a mi samo zurimo. Proživjeli smo toliko zatišja pred oluju, svejedno će nas jednog dana oluja iznenaditi. Situacije odu dovraga, završe u krajnostima. Čuvamo se za veliko finale, ali džepovi su prazni, nema trika u rukavu. Možda i bolje, jer veliko finale ne postoji. Svakim danom je sve lakše, i mrzim to. To je onaj isti mehanizam koji dovodi užitak u zastaru. Možda samo treba malo vremena, vrijeme atrofira i erodira apsolutno sve.

Živimo u impersonalnom digitalnom svijetu virtualnih vrijednosti. Serije jedinica i nula popunjavaju prostor među nama, dok se naši avatari smiješe jedni drugima. Naši odnosi gotovo da i ne postojE, jedva striktno gledano. Komunikacija i razgovor prestaju biti sinonimi, iskreno ne znam što je ovo danas. Možda pomalo od oboje, ali definitivno nijedno.
Kako izbjeći biti jedan od 'njih' ako ne znaš tko su 'oni'? Pa što ako se svaki negativan instinkt pokaže točnim? Daj ono što jesi, ne ono što drugi traže. Inače si 'samo' čovjek. Čitavo metamorfiranje kroz ovo vrijeme, morA li biti uzalud? Zadubio sam se u estetiku poraza, preostala je samo zagušljiva tišina.
Možda je sljedeći korak nova briljantna solucija koja neće upaliti. Možda, ne znam. Definitivno možda...

Dehidracija. Fragmenti sjećanja razasuti uokolo, bez logičnog slijeda. Konfuzija karakteristična za popodne vrele lipanjske nedjelje. Život te katkad jednostavno natjera da sagledaš situaciju sa distance, a katkad ti se posreći i mamurluk dovoljno uspori misli da ih možeš razabrati. Nikad nije bila stvar u genijalcima koji su svoj život pretvorili u djelo, ili nitkovima koji su svoje živote pretvorili u nedjelo. Stvar je u nama, koji negdje u sredini težimo amplitudama ponašanja za koje jednostavno nismo rođeni. Dugo sam sjedio tog dana na obali Save i promatrao beznačaj njenog pokreta. Rijeke uvijek nastave teći, odluke mogu promijeniti tok vremena, ali ga nikad neće moći zaustaviti. Vjerojatno se negdje skrivala mnogo bolja poanta, ali moje misli su bile preokupirane slaganjem neke mnogo prozirnije slagalice. Ne postoji milosrđe za one koji svoje živote diktiraju usred alkoholnog delirija.

Možda postoji mjesto i vrijeme za sve, možda je pitanje vremena odgovor na tu pretpostavku. Stvari jednostavno ne mogu uvijek biti na svom mjestu, mnogi od nas tek trebaju postati osobe koje će graditi svoje živote. Volim misliti da tog lipanjskog popodneva još nisam bio ta osoba. Danas sam bogatiji za tu jednu perspektivu. Nažalost, danas nemamo perspektive koje ćemo imati sutra. Ali zato je rizik tako uzbudljiv, odricanje prepuno gorčine, a miris napretka zamaman i sladak. To je žeđ koju ništa ne može utažiti.

Pod grotesknim dimnjacima rafinerije Sava i dalje teče, neovisno o tome sjedim li na njenoj obali ili ne. Dođe ti da namjerno uprskaš terapeutski mir i tišinu razbiješ vlastitim glupim glasom. Ne znam zašto je status quo tako teško izdržati. Valjda bolje znati da propadaš, spoznaja te ne mora utješiti, samo mora biti ondje. Neki ne mogu napraviti novi korak naprijed ako ne znaju da smiju napraviti jedan nazad. Vrijeme teče dok lutamo unutar parametara vlastitih osobnosti, dok tražimo način da dođemo na drugu stranu. Velik je svijet, ali važan je meni koliko sam ja važan njemu. Sve ostalo je idealiziranje virtualnog. Ali to je on što nas razlikuje od životinja, zar ne?

Postoje brave koje zaključavamo zbog sebe, ne zbog svijeta. Ništa ne čini čovjeka više sebičnim od ovisnosti. Mi danas živimo obrise života kakav smo trebali imati. Ozbiljno navučeni na serotonin, svatko želi još samo malo. Sve to je samo fasada iz koje neurotičnost nekontrolirano izvire ako ikad zagrebeš, i to u trenutcima dok se trudimo da sve izgleda kao da se ne trudimo uopće. Malo stvari smeta poput namjere koju nije moguće ispuniti. Ona je, u neku ruku, uzaludna poput slanja poruke u boci. Otpad pluta drevnim putevima vode dok mi tražimo način da izgradimo nove vlastite. Zamisli obećanje u ovom izopačenom svijetu. Vjerski i politički stavovi, jeftina propaganda bezidejnih. Oni koji su započinjali ratove mogu diktirati samo ljudima koji nisu sposobni pojmiti apstraktnu misao. Gdje su sada glasovi mrtvih koji su otišli bez posljednjeg pozdrava? Oni su trebali biti svjedoci, ali su potpisali vlastitu presudu kad su ispunili glasački listić. Ne možemo više lomiti mačeve oko toga, ima i pametnijih gluparija. Postoji još mnogo snova kojih se trebamo sjetiti i istrgnuti ih iz čvrstog zagrljaja goruće ništavnosti. Mnogo će riječi ostati upisano, one koje ne vrijede nestat će u zaboravu. Primjereno, nadam se.

Sjedio sam tako na obali Save, misleći kako mi neizvjesnost ne može ništa. Mea culpa Svemire, nemoj zamjeriti što sam na tren ipak mislio da te mogu diktirati. Naše obale su bile i ostale suprotstavljene jedne drugima i same sebi. Putevi će se sresti ili neće. Znam, kada kročim na svoje raskrižje, ostavit ću svoju dušu ondje i nikada se neću osvrnuti. Samo ću se prisjećati one vrele lipanjske nedjelje na obali. Ondje sam kovao plan koji je tako brzo morao propasti. U sjećanju je samo ostalo mjesto na kojem sam tražio novog sebe, ali nisam našao nikoga. Još uvijek me pjesme vrate na to mjesto u vremenu i prostoru. Na neki način, nikad nisam niti otišao.

Gigant:
Zar smo potratili još jednu večer? Prazna ulica. Odjek nas samih, odjek tišine. Odjek ničega odisao je takvim gorkim savršenstvom. Jedva samosvjesni entiteti koji opasno kasne na vlak spoznaje. Nakon nestanka u sjeni ostaje vizualna jeka, lagano mreškanje na granici jave i sna. Razbijeno staklo na pločniku. Završena je još jedna uzaludna vježba u neobičnosti. Jedna od mnogih.
Misli ulupane u ništa, bačene u vjetar. Riječi nikad ne izrečene, popuštaju pod teretom djela nikad učinjenih. Ne postoji okolina i otegotne okolnosti, postoji samo rizik, gotovo get-out-of-jail-free-card za namjeru i reakciju. Možemo porazbijati sve čaše, ali mehanizam svejedno radi svoje. Svjetovi idu dalje i svi imaju glavne uloge u svojim sporednim životima. Scena je široka, guranje je ludost, jer ne možeš biti u potpunosti spreman. Ali, svi koji su ondje, progurali su se kroz usku nišu, pronašli put iz sivih masa lišenih sive materije. Uzmi svoju priliku, ovo nije raskrižje na kojem ćeš prodati svoju dušu.
Katkad se pitam da li se namjerno sebično stavljam u sve te situacije, samo da dobijem još riječi? U nama postoji nakaznost uvjetovana ustrojem disfunkcionalnih vrijednosti. Ovo mjesto prestaje biti moj dom, ne znam što to znači. Kako jednome gradu dati najbolje godine svog života? Ne ovdje.

Svijet se dijeli na dvije vrste ljudi, one koji dijele svijet na dvije vrste ljudi i one koji općenito generaliziraju.

Insekt:
Zaboravismo navinuti sat, on ne može kucati bez nas. Sila vremena nas zavlači u petlju nehotične destrukcije, granica između racionalnog i emocionalnog se briše. Daleko smo dogurali bez našeg stvoritelja, što će se dogoditi kada naše kreacije budu mogle bez nas? Možda postoji bog kojega nismo vrijedni, ali čemu onda strah i bogobojaznost? Imam tendenciju vjerovati da imamo boga kojeg zaslužujemo, a vi sami zaključite što to znači, jer je to ionako stvar osobnih preferencija /viđenja /miskoncepcija.
Život, razum i njihove loše imitacije. Pojave za koje ne znamo da postoje, ali su nekako oduvijek bile tu, postaju iznenađenje koje to nikad nije trebalo biti. Vječna igra viših oblika života, hijerarhija među stvarateljima. Tantijemi i molitve će se slomiti na leđima čovjeka.
Između jarke svjetlosti koja pali kožu i ledenog mraka koji ledi krv. Naše pjesme će nestati, njihove crkve će ostati arhitekturalni spomenici zavedene kulture, smrznuti crnilom nuklearne zime. Povijest će napokon prestati biti općeprihvaćena kolektivna iluzija zaboravljenih zabluda. Što će biti kada priče nestanu, a posljednji otisak prsta se obriše? -Ništa, apsolutno ništa.
Ne postoje istinski nacrti i planovi, naši su previše rudimentarni i očigledni. Ne, postoji samo kaos. Kaos je pravedan i daje rezultate. Zbog kaosa noću mirno spavam. Nije moguće replicirati ludost, ne postoje metode u nasumičnosti. Sve ovo je tako veliko, čudi me kako ne popustimo pod tlakom univerzuma. Stoga trebamo graditi spomenik za godine koje dolaze, na vječnost koju moramo zaraditi.

Plot twist: gigant i insekt su jedno.

Lagana igra riječi, ples misli u kojem tako lako zaboravim korake. Želiš li opet čuti onu pjesmu? Znaš dobro koju, ona stvar koja nikad nije pisana za tebe, a pristaje tvom životu bolje no što možeš pojmiti. Želiš je staviti na repeat, utapati se u njoj dok ti nije dosta, i onda se utapati još malo. Glasna glazba dopire kroz san i formira kulisu usred REM faze. Lica jednostavno djeluju previše stvarno da možemo svjedočiti stvarima koje slijede. Tog subotnjeg popodneva sam postao svjestan da neću spavati još neko vrijeme. Oni koji zabunom zaborave su oni kojima je suđeno da se sjećaju. Jednostavno se čini da sistem tako funkcionira, pod pretpostavkom da sistem uopće postoji. Ali vjerujem da postoji. Prema posljednjim informacijama, obitava na uglu zdravog razuma i kraja svijeta.

Možda neki vide malo bolje, toliko im dajem za pravo, ali mi vidimo koliko mislimo da smo u pravu. Vojska dovoljno posebnih i istovjetno različitih. Nekad ne znam da li se šališ, zašto ih izjednačavaš sa sobom? Posebnost je u oku promatrača, čemu uopće otvaramo oči? Koliko puta sam odbacio novu ideju zdravo za gotovo. Ako joj se vratim, jesam li izgubio vrijeme? Ne mogu reći da me briga jer ne postoji valuta kojom vrednujem sebe. Svi smo autodestruktivni, sredstva su nijanse. Čemu prozivati one koje žele uljepšati/ubrzati proces? Ionako ti treba samo malo i nikad ne želiš prestati. Nema veze. Radi sve što želiš, svijet je prevelik da bi ga bilo briga za tebe. Oni su zatvorili ta vrata, stavili lokot i stavili sve u kategoriju hedonizma, zatim potratili generacije objašnavajući što hedonizam znači. Životi će se padati iz temelja, standardi će ostati visoki i nestati, ali život će uvijek biti život. Zašto jednostavno ne sjednemo oko gramofona, pustimo Dark Side i zapalimo nešto?

Ne mogu nas shvatiti bolje nego kao varijacije na istu temu. Pojam unikatnosti u prolaznoj vrsti koja je u stanju replicirati se unedogled je prisutan, ali neznatan. Ideja pojedinca koji radi promjenu je poznata, ali je u suštini jednostavno prevelika za nas. Možda jednog dana budemo dorasli, ali to je zastrašujuće daleko od sada. Pojedinci svejedno teže svojim predispozicijama, ali ne možeš predstavljati tuđi glas samo zato što mu nisi dao pričati.

-Jesi li spreman na svoj prvi dijalog? – reče.
-Ne, ali sada je jednako pogrešan trenutak kao i bilo kada.

Svatko od nas je savršeno naivan organizam. Pratiš li svoj trag od mrvica? Ukoliko nisi spreman dati barem malo prema na putu prema cilju, počni tražiti novi cilj. Altruisti i radnici. Stvarni ljudi i samoprozvani pisci, kao da postoji razlika. Jednostavno postoje ljudi u određenim krugovima i krugovi u glavama određenih ljudi. Volim ovu rečenicu. Smiješno je kako se neke stvari nikad ne promijene.
Koliko varijacija na temu u konačnici može postojati? Gdje se nalaze ponavljanja unutar programa? Čine li nas limitacije programa međusobno kompatibilnima ili naša kompatibilnost održava sistem? Koliko parametara, koliko potencijala koji mora propasti zbog jednadžbe stranputica individualnosti? Ako ne možeš stvarati onda ne vrijediš, tada si lišen svoje težnje. Huxley je bio u pravu.
Ali, ne mogu prodati sebe, čak ni pod cijenu opstanka. Izgubljen potencijal zna da je jedino gore od smrti život u razočaranju.
Međutim, nesavršenosti imaju zanimljivu naviku slaganja savršene cjeline. Postoji način kojim upotpunjavamo jedni druge vlastitim neumjerenostima, metodom pokušaja i promašaja. Ti si antiteza svakom mojem promašaju, jedini komad perfekcije koji nije dosadan. U tolikoj mjeri da riječi same zvuče neizmjerno patetično. Kako onda možeš reći da sam mizantrop? Kao da postoji redundantnija rečenica.
Barem ti ne moraš brinuti. TI jesi ono što TI jest, i ništa više nije potrebno.
-Šališ se! Ja obožavam ljudski rod, u promilima.
Ujutro ćeš naći samo jednu bocu, ali ćeš naći desetak čepova. Unaprijed ti čestitam na uspješnom zbrajanju čepova.

Neon shines through smoky eyes tonight
One for the blank page!
It’s 2 am - I’m drunk again, it’s heavy on my mind
Možemo li čovjeka gledati kao reakciju na okolinu čiji su faktori temeljito formirali njegov život? Dojma sam da se to tako zorno manifestira, kada izgubljeni u noći, utopljeni u cugi, pretplaćeni na red, držimo vlastite marginalne govore. Probijanje kroz nesnosnu, tragikomičnu gužvu lica obasjanih plavkasnim svjetlom ekrana. Moj ekran miruje čitavu noć. Prema mojoj slobodnoj procjeni, vrijeme je za jedno piće. Jedno za opuštanje, drugo da se zabavimo, još jedno za onaj text koji već neko vrijeme planiram napisati. Što je najgore što se može dogoditi? Poživjet ćemo dovoljno da potratimo novi dan. Bit ćemo u krivu dok tražimo svoje pravo, hodajuće personifikacije naše okoline. Kako je ovaj grad uopće postao dio nas? Mi, ove vražje riječi bi bile drukčije da nisam u ovom gradu. Kako smo to mogli dozvoliti? Iako ne znam da smo imali izbora. Zašto ih moram susretati na ulici i pogađati hoće li me pozdraviti dok pažljivo traže svoj dizajn za život? Valjda smo nešto više od sume omiljenih pjesama i upamćenih citata iz bezbroj filmova i omiljenih knjiga. Nije li zatupljujuće koliko jedna dobra rečenica može malo predstavljati?
All work and no play makes Jack a dull boy. All work and no play makes Jack a dull boy.
Give us another!
All work and no play makes Jack a dull boy. All work and no play makes Jack a dull boy.
Danas sam zaboravio brojati dane, a prošlo ih je podosta. Nisam siguran kada prestati s brojanjem, a početi s odbrojavanjem. Zanimljivo kako parametri mogu stvarati ili lomiti stav ovisno o referentnom stajalištu. Katkad pod dojmom spoticanja o riječi poniznosti, dajem sve od sebe kako bih umanjio sveprisutan utjecaj. Psihosomatska ljubav. Uvjerljivo poput molitve nevjernika, slijedi zatiranje svakog simbola. Istovremeno me briga i svejedno je. Lijep pokušaj, zar ne? No, što je, tu je – ili kako već ide ignorantna mantra nesalomljivih.
And satisfaction feels like a distant memory
One more drink and I'll move on.
And I can't help myself
Staklo se nehotice razbije i na površinu izađu stvari koje smo htjeli držati podalje od sebe, ali dojma si da uvijek nađu put unutra. S novom čašom shvatiš da su one oduvijek bile unutra. Postoji nešto neobično u načinu na koji hrđamo, tvrdoglavost koja se opire prolaznosti koju vrijeme uvjetuje. Pretjerane analize beznačajnih riječi, nove visine razočaranja i provalije nade. I zato ne znam jesam li pokleknuo ili smogao snage. Razlika je nevjerojatna,a rezultat ću požaliti već sutra, znam. Ali sve mi se čini mogućim, dojma sam da je ovo izvedivo.
Sry to call You when I'm high.
One for the road.
Oh Holy shitness!
Imam briljantnu ideju; oslonimo se na riječi! Riječi često zakažu. Uzalud trošim vrijeme, nisam našao ono što sam tražio. Mi ljudi smo takva labilna nakupina šljama. Našem sušnom postojanju očajnički treba štaka. Zato smo i izmislili stvari poput religije za one koji će samo tako povjerovati i politike za one koji misle da su pametniji. Za sve ostalo tu je alkohol. Možda ponekad zbilja treba loša isprika da napraviš dobru stvar. Što tek činiti kada imaš dobru ispriku? Ne možeš živjeti da bi tratio novi dan. Živi da bi gradio za novi dan. To je moj dizajn života. Što je malo, a što je mnogo? Nikad nije dovoljno, to je jedina spoznaja. Zato možda trebamo još jednu za put.
Blak and blu. Oh no, don leave me.
One more drink and I'll be gone.
Blak and blu. Follow, don't lead me.
Blak and blu. No, I wont leave you.

Pod utjecajem vremena sve je podležno promjenama. Za života se mijenjamo i ostajemo isti, nije moguće osloniti se na nešto tako relativno kao što je promjena. Problem s postojanjem mira je što s oprečne strane mora egzistirati ono što ga opstruira. Mnogi kontempliraju o separiranosti pojedinca u odnosu na društvo, ali to nije posve istinito. Pojedinac uronjen u okolinu intruzija ne brine o društvu, on samo želi zuriti u vlastite misli i baljezgati o svojim verzijama ideala. Svi mi imamo svoje simulacije života koje nikad nećemo pokrenuti. To je svijet u kojem se na nove probleme odgovara nekim starim solucijama. Stoga ne čudi, ukoliko je ovaj svijet satkan od varijabli, poraz mora biti konstanta. Zato su postupci posveta cilju, makar potraga za ciljem postala sama sebi svrhom. Vrijeme je za put na kojem sporim koracima gotovo izbjegavamo stope naših očeva, kao da njihovi životi nisu bili dostojni postojanja. Nezgodno, posebice kad ne znaš što točno znači postojanje, a što vrijednost.

Može li pojedinac biti svjestan magnitude svojih postupaka? Banalne stvari poput kašnjenja na vlak, propuštenog poziva ili probušene gume mogu tako temeljito utjecati na ishode ovih naših dana koje volimo zajednički nazivati životom. Zbilja, što je s ljudima koje nikad nismo sreli zbog puke slučajnosti? Još gore, što je s onima koji se nikad nisu rodili? Naši potencijalni prijatelji, ubojice i spasitelji, neuzvraćene ljubavi i nesuđeni odgovori. Zamisli sve propale opcije i izbjegnute katastrofe, skrivene iza paravana blaženog neznanja. Jesu li ti ljudi bili dovoljno dobri ili suviše zli? Možda jednostavno nisu bili dovoljno nasumični da dosegnu stvarnost. Uzmem li ove misli u obzir, zbilja je čudo što smo se uopće našli ovdje, u subdiviziji kauzalnosti. Pred potencijalnom istinom ovakvih razmjera ostajemo lišeni svake pretencioznosti, bez potrebe za opravdavanjem naših namjera. Znakovita tišina nakon naših pitanja nam ukazuje da se nalazimo toliko daleko od granice boli da je svejedno s koje strane se nalazimo. Svemu unatoč, teško se mijenjati. Prazna sjeta za slikom koja svakim danom sve više blijedi, ali i žal koji blijedi pred spoznajom da si svakim danom sve bliže. Svim varijablama unatoč, danas je bio dobar dan.



Beskraj ishoda ostane nezabilježen i cijena usuda jednostavno bude ravna nuli. Tko uopće čuva ključ vrata koja uvijek moraju biti otvorena? Prave riječi dosežu poput poruke iz prošlosti, one vode gotovo na korak do potpune sinestezije. Čisti užitak suočavanja s nepoznatim rezultatima. Nije li šteta što će u konačnici sve biti kamuflirano i transformirano u verziju za javnost? U finalnoj shemi stvari, izgledat će kao da se ništa nije niti dogodilo. Proći će plime riječi i oseke inteligencije ali sve će ostati isto. I onda...

My brightest star's my inner light let it guide me
Experience and innocence bleed inside me

Znaš li da postoji više načina da se zaveže čvor nego što ima atoma u Sunčevom sustavu? Neki od nas su potratili svoje živote u potrazi za odgovorima, dok su neki investirali svoje u postavljanju pravih pitanja. Vjerujem kako čovjek doživljava sebe na više načina no što se može zavezati čvor, svaki od njih je vjerojatno podjednako točan i netočan. U kompleksnom sustavu prioriteta i digresija sporo koračamo dok tražimo nove informacije. Bezbroj puta smo obrisali i ponovno pisali naše riječi, podilazili svim kušnjama, imuni na savjete naših učitelja. I danas se često sjetim Opomene, čini mi se kako ćemo još dugo biti djeca pod modrim obzorom. Ne možemo pripadati jedni drugima, mi pripadamo ovdje, promatrači kratkog segmenta vječnosti. Gore, iznad svih sfera interesa, nalazi se svrha, ili barem sljedeća najbolja stvar.

Hallucinogens can open me or untie me
I drift in inner space, free of time
I find a higher state of grace, in my mind

Najteži koraci su se pokazali lakima kada smo znali kamo želimo stići. Generacije su potrošene na traženje razloga i još više njih je potraćeno na izgovore. Svejedno, s druge strane je stajala težnja. Svaka ambicija nađe svoj razlog. Jednog dana će nam svjetlosne godine putovanja dati odgovore, ali pitanja u nama će biti nepresušno vrelo nemira. Pokraj svakog prirodnog mehanizma za suspenziju prepopulacije, naše ruke su otvorene zvijezdama, mantra nade je glasnija svakih tisuću godina. Postoje okolnosti kada naši problemi postanu izazovi, a riječi sredstvo. Naši horizonti ne moraju imati kraja. Ako može postojati besmrtan dio nas, onda neka to bude težnja.

I've glimpsed, I have tasted, fantastical places
My soul's an oasis, higher than the sun

Povijest je uvijek pisala statistiku, ali nikad nije bilo obrnuto. Ukoliko je sve relativno, onda je moguće da i nismo maleni pod zvijezdama. Kriomice smo pogledali i sada zauvijek zurimo u prostranstva kojih želimo biti dio. Katkad zaboravim da je naš kolektiv kontradikcija građen na fundamentima individualnosti. Možda je Šimić bio u pravu kad je pisao Opomenu. U našem svijetu suprotstavljenih vrijednosti mi nalazimo razloge koji čine živote unikatnima, neponovljivima. Svatko od nas stvara seriju postupaka koju je nemoguće opet reproducirati. Sekvenca događaja neponovljiva poput zvijezde kojoj koraci radosti formiraju ples u zahvalu za izvor života. Vjerojatno će proći novi eoni dok ne ispunimo potencijal, našu stranu koja samo tako može biti zaboravljena na stotine godina. Naši životi još uvijek imaju svoj sjaj, toliko pitanja za postaviti i iskustava za doživjeti. Toliko priča za napisati i riječi za zaboraviti..

Six o'clock on a Christmas morning...

Buđenje u novo jutro, genezu novog dana, malenu verziju ciklusa života. Jesu li naši odrazi u ogledalu zbilja refleksija nas. Danas je dan manipuliranih osmijeha, ali danas treba nešto više od plastičnog lica. Izoliran od kolektiva, bez okova društva čovjek traži odgovore koji leže negdje u mehanizmu iza postojanja. Upravo su pitanja ono što nas pokreće, zbog potrage za odgovorima ustajemo iz kreveta. Narušen bioritam gotovo zaustavlja vrijeme, ovo će biti dug dan balansiranja na rubu između snova o utapanju i gledanja u oblake.


I may never get over
but never's better than now

Sada se čini kao da su davno bili dani kad sam znao dugo zuriti kroz prozor, izgubiti se u mislima. Danas sve izgleda kao mukotrpan put prožet distrakcijama i diverzijama koje smo postavili jedni drugima. Možda je upravo u tome stvar, više ne gledamo kroz prozor, a nekad trebaš pogledati van da vidiš što je unutra. Ne znam jesmo li dovoljni da opstanemo na vrijednostima koje ne možemo kvantificirati. Vjerojatno živimo život sazdan na principu rasplinute stvarnosti i hladne iluzije.
Svi pričaju, govore laži jer od njih laži očekuju, retorika je njihov život. Nisam siguran da smo u stanju nositi se sa stvarima koje nije moguće prebrojati, ne razumijemo. Želimo pomoći bolesnima ali nikako bez nadoknade. Želimo testirati lijekove, ali bi ih radije testirali na ljudima nego na životinjama -dok se s druge strane borimo za ljudska prava. Ne znamo što želimo, ali to želimo odmah!



Dok se uništavamo da bi stvorili idilu i živciramo da bi imali mir, prevladava kompulzija da prezerviramo novo, falsificirano ali krasno sjećanje. Pokušavam uhvatiti svaku riječ i ideju, dati im dom. Ne trebamo opravdanja, u konačnici smo uvijek mi. Moramo stvoriti stvari koje moraju poživjeti dulje od nas, to je naša presuda. Svejedno, ne vjerujem u sudbinu, osim ako nije suđeno da svaki uzrok ima svoju posljedicu. Ako je to istina, onda trebam pogledati našu refleksiju u zrcalu i pitati: Gdje smo to pogriješili?

Odbrojavanje započinje. Zalazak sunca u smiraju, kroz oblake dima industrije na umoru. Užurbani koraci razbijaju ritam čeličnog svijeta. Oni žure u sigurnost, ili barem njihovu verziju sigurnosti. Zatočeni u svojim arhitektonskim ljušturama, spojeni na prašnjave ventilacije, kao da su spojeni na aparate za održavanje života koji ih postepeno truju. Barem na trenutak pokušavaju zaboraviti na sjene koje skrivaju nelogičnost njihovih odluka, kao da je to ikad mogla biti stvarnost. Pod krinkom zaborava je lako opet lagati sebi. Dok se spušta kulisa noći oni se dobrovoljno podvrgavaju lobotomiji falsificiranim vijestima. Ironično, rade to pod krinkom potrage za istinom. Sustav koji počiva na konzumerizmu konzumira samog sebe. Bezlične i neposebne duše, zaražene životom. Ali nije bolest ta koja te ubije, već njeni simptomi. Ja samo nudim svoj korumpirani osmijeh, u zamjenu da mogu gledati u drugom smijeru.



Ispušne pare se stapaju s noći, neugodan zadah moderne civilizacije. Glasovi u daljini plaše ulične crve koji nalaze utočište pod titranjem neonskih žarulja. Iza hrđe ograda naziru se crne konture uprljane maglom. Oni su našli cijenu istine, ako su pametni, neće je nikome reći.
Spotičem se o tračnice pruge koja vodi odavde, sasvim nespreman za suočavanje sa situacijama koje nisam sposoban nadići. Dogorjela cigareta daje svoj posljednji dim i čeka da bude nadomještena istom. Šibica izgara do noktiju. Večeras je netko odgledao svoj posljednji zalazak sunca, ali daleko je još kraj posljednje noći. Tihim koracima skriven iza zakulisja krntije od auta. Jedan njihov pogled znači kraj svega što sam ikad bio. Epilog osobnosti u jednoj noći, razaranje jednog postojanja. Tko može živjeti bez straha da će svaki pokušaj i aspiracija biti izjednačen sa nulom. Tamo u noći, oni žive, alat za uspostavu ekvilibrija, ispušni ventil jednoga društva. Jedan neoprezan i glasan korak me šalje u jednosmjernu ulicu, u potragu za zagubljenim milosrđem. Znakovito ili ne, vidim nestvaran lik, u pozadini bijede duha. Moj instrument koji me drži u ravnoteži, stabilnim. Idealan kontrabalans, antiteza svega što jest, razlog zašto mi jesmo, barem dok ne zatvorimo i posljednja vrata. Možda je sad trenutak za davno zaboravljenu molitvu. Ovdje se sve sumira, ovdje otplaćujemo svoje grijehe...



Misle li noćne životinje da svijet spava danju? Na tragu zore Oni opet izlaze van, prolaze i ne osvrću se na praznu ljušturu. Jedan pogled je izbrisan iz postojanja. Shvatio sam, Oni žele biti odstranjeni, separirani od svijeta, izjedeni samoćom u kukuljicama zaštite, u toplim posteljama blagoslovljene ignorancije. Među zupčanicima i lancima, pod lažnim pokrovima i zastavama, Oni su osuđeni na egzistenciju. Sputani u očima indirektnih, ugušeni u očima indiferentnih. Sada sve razumijem.