Marketing
Noir
Odbrojavanje započinje. Zalazak sunca u smiraju, kroz oblake dima industrije na umoru. Užurbani koraci razbijaju ritam čeličnog svijeta. Oni žure u sigurnost, ili barem njihovu verziju sigurnosti. Zatočeni u svojim arhitektonskim ljušturama, spojeni na prašnjave ventilacije, kao da su spojeni na aparate za održavanje života koji ih postepeno truju. Barem na trenutak pokušavaju zaboraviti na sjene koje skrivaju nelogičnost njihovih odluka, kao da je to ikad mogla biti stvarnost. Pod krinkom zaborava je lako opet lagati sebi. Dok se spušta kulisa noći oni se dobrovoljno podvrgavaju lobotomiji falsificiranim vijestima. Ironično, rade to pod krinkom potrage za istinom. Sustav koji počiva na konzumerizmu konzumira samog sebe. Bezlične i neposebne duše, zaražene životom. Ali nije bolest ta koja te ubije, već njeni simptomi. Ja samo nudim svoj korumpirani osmijeh, u zamjenu da mogu gledati u drugom smijeru.
Ispušne pare se stapaju s noći, neugodan zadah moderne civilizacije. Glasovi u daljini plaše ulične crve koji nalaze utočište pod titranjem neonskih žarulja. Iza hrđe ograda naziru se crne konture uprljane maglom. Oni su našli cijenu istine, ako su pametni, neće je nikome reći.
Spotičem se o tračnice pruge koja vodi odavde, sasvim nespreman za suočavanje sa situacijama koje nisam sposoban nadići. Dogorjela cigareta daje svoj posljednji dim i čeka da bude nadomještena istom. Šibica izgara do noktiju. Večeras je netko odgledao svoj posljednji zalazak sunca, ali daleko je još kraj posljednje noći. Tihim koracima skriven iza zakulisja krntije od auta. Jedan njihov pogled znači kraj svega što sam ikad bio. Epilog osobnosti u jednoj noći, razaranje jednog postojanja. Tko može živjeti bez straha da će svaki pokušaj i aspiracija biti izjednačen sa nulom. Tamo u noći, oni žive, alat za uspostavu ekvilibrija, ispušni ventil jednoga društva. Jedan neoprezan i glasan korak me šalje u jednosmjernu ulicu, u potragu za zagubljenim milosrđem. Znakovito ili ne, vidim nestvaran lik, u pozadini bijede duha. Moj instrument koji me drži u ravnoteži, stabilnim. Idealan kontrabalans, antiteza svega što jest, razlog zašto mi jesmo, barem dok ne zatvorimo i posljednja vrata. Možda je sad trenutak za davno zaboravljenu molitvu. Ovdje se sve sumira, ovdje otplaćujemo svoje grijehe...
Misle li noćne životinje da svijet spava danju? Na tragu zore Oni opet izlaze van, prolaze i ne osvrću se na praznu ljušturu. Jedan pogled je izbrisan iz postojanja. Shvatio sam, Oni žele biti odstranjeni, separirani od svijeta, izjedeni samoćom u kukuljicama zaštite, u toplim posteljama blagoslovljene ignorancije. Među zupčanicima i lancima, pod lažnim pokrovima i zastavama, Oni su osuđeni na egzistenciju. Sputani u očima indirektnih, ugušeni u očima indiferentnih. Sada sve razumijem.
Post je objavljen 16.12.2013. u 01:19 sati.