Mind mapping

Dalek je put između misli i riječi. Cesta kojom kročim u potrazi za najboljim što mogu zamisliti je nezamislivo duga. Svaki put kad zatvorim oči, odlazim ondje. Gdje se nalazim kada nisam ovdje? Gdje nestane mrak kada upališ svjetlo? Nazovi to metafizičkim silovanjem, samozavaravanjem ezoterijom kao takvom. Mjesto koje tako prkosi lociranju , služi kao kontrabalans i oslonac spoznaji o egzistenciji ništavila u stvarnom vremenu. Savijanje žice za pola tona me na milisekundu vodi onamo, iako nisam siguran da će me ikad moći vratiti natrag. Njihovi notni zapisi razvodnjavaju moju stvarnost, a ja sam proklet jer ne znam dovoljno riječi da im se propisno zahvalim. Skrećem s puta omeđenog pustim poljima gdje leži mrtvo sjemenje mojih ideja. Možda je najvećoj priči nikad ispričanoj trebalo samo malo vode, ali ja sam tražio ništa na mjestima gdje ničega zbilja niti nema. Jer upravo ništa pokreće moje kotače. Na stranu i dovraga sa sustavima zasluga i „nagrada“. Ne trebam stimulaciju, nisam pas. Trebam inspiraciju, ja sam gori od psa.

Moj dan je poput lokve zauvijek osuđene na blato. Tvoja noć je poput crne utopije, perfekcija sa tisuću lica koja želiš zaboraviti. Moj vjetar budi lišće na granama, šum stvara tjeskobnu teksturu bezlične noći. Tvoja kiša, ona pere moje ruke, pomalo već umorne od dijaloga sa beživotom elekronskih impulsa. Padaj kišo, padaj zauvijek. Začepi svaki odvod prljavštinom međuljudskih odnosa. Čupam riječi kao da čupam tuđe ruke iz sive bujice, kao da čupam vlastitu kosu. Vidim sad, čitavo vrijeme zapravo mrzim sve što želim u životu. Da bi imao protuotrov, prvo moraš imati otrov. Došao sam tako daleko, preskočio kanjone između riječi, samo da shvatim kako bih pravi smisao vidio tek kad bih izgubio sve što me čini čovjekom.

Osjećam klaustrofobiju u gužvi konfuzije uzrokovane neproporcionalnostima našeg postojanja. Koža pušta crvenu suzu, britvica se zaustavlja. Bol izostaje, ali grč u licu se ipak manifestira. Baš kao što se mole za otkupljenje grijeha, a grijesi uopće ne postoje. Odnosno, postoje tek u njihovim glavama, ne kao odgovor, nego kao utjeha. Zašto je tako teško shvatiti bit života? Jesu li naše limitacije veće no što si želimo priznati? Jesu li Veliki prasak,teorija struna i evolucija tek zgodan pokušaj objašnjavanja nepojmljivog. Kako muha vidi život unutar staklenke? Očito da je stvar rakursa, postoji li zrno istine iza Morrisonovih „vrata percepcije“? Kako prodavati znanost kada obična kemijska reakcija u mozgu uklanja korodirana,ustajala mišljenja? Zar se sve zbilja svodi na to? Riječi prazne smislom, tekst razapet tišinom u svijetu zaglavljenom između dvije pjesme. Dva poglavlja knjige koju nismo u stanju vidjeti, a kamo li pročitati.

Da sutra sve nestane, šteta bi bila mjerljiva tek ljudskim mjerilima, a kraj ionako ima onoliko dimenzija koliko i mi sami. Čak će i dom jednog dana postati tek prazna građevina, a zapisane misli će vrijediti koliko i sjeme ideja koje nikad nije pustilo svoje klice. Možda je ultimativno izjednačavanje jedini način. Tek kada stvari izgube na značenju, igra postaje fer. Tek kada najveći ljudski dosezi spadnu na rang činjenice da sam ja bio živ, sve će biti ravnopravno. Pošteno?

...nisam ni mislio.