Mind mapping

Učitelj me prozvao na ploču, uzeo sam kredu i počeo pisati najboljim rukopisom koji sam mogao pokazati pred razredom. Godinama prije poderanih hlača, razbijenih boca i ožiljaka, samo sam htio biti najbolji što mogu pred prijateljima s kojima sam dijelio klupe. U tim godinama, ti ljudi su tvoj svemir. Ne možeš zamisliti da ste zajedno samo zato što ste svi rođeni između dva datuma i živite u relativnoj blizini. Danas pokojni učitelj me u čuđenju pred čitavom učionicom pitao: „Igore, kako si napisao ovu rečenicu?“ – za života, prije niti kasnije, nisam pisao desnom rukom. Još jedan od vječnih spomenika mojoj smušenosti koji nesavladivo ustraju negdje u mojim sjećanjima. Pisao sam desnom rukom kao da sam dešnjak čitav život.

Mog djeda su tukli jer je pisao lijevom rukom. Tukli su ga dok nije naučio pisati desnom.
Meni je i danas glupa sposobnost da pišem olovkom koja mi je u lijevoj ruci neopisiv izvor ponosa i radosti. Svega 10% ljudi na svijetu ima tendenciju pisati lijevom rukom. U našoj obitelji, najskromnijem mikrokozmosu, bili smo samo nas dvojica. Glupa i beznačajna sposobnost, bila je nešto naše.

Naše je bilo staro mjesto gdje sam ulovio svoju prvu ribu, i bio si ponosan kako samo djed može biti ponosan na unuka. U toj rijeci si našao mir, trebale su mi mnoge godine da shvatim tu dimenziju tvoje osobnosti. Šteta što je spokoj bio desetljećima udaljen, i posljednje godine stopljene u jedan bezličan dan bez imena.

Nedavno smo otpratili našeg Štefa Lamzu, najboljeg sisačkog nogometaša, jednog od najboljeg kojeg je naš Dinamo ikad imao. S tobom sam gledao Šukera kako čini Schmeichela liliputancem, Zidanea kako gazi vlastitu veličinu samo da sruši Materazzija. Mogao sam gledati stotine fantazista, tisuće nogometnih genijalaca, niti jedan mi ne bi usadio ljubav prema toj predivnoj igri poput tebe. Ti si za mene bio nogomet, kao klinac sam zamišljao kako si igrao dok si bio mojih godina. I onda je tvoj ćaća prodao konja da ti kupi odijelo i boksačke rukavice....
Nikad mi nisi završio tu priču, nikad nisam vidio taj lijevi kroše. Nisam imao priliku svjedočiti momku s kojim dijelim toliko osobina. Možda bi sve to bila promašena priča.

Zašto sam uvijek uz tvoje lice vezao scene nekih minulih vremena? Možda jer bi to bio odraz osobe koja sam mogao biti da sam živio tada? Kao klinac, nerijetko sam s tobom gledao onu staru emisiju 'Crno-Bijelo u Boji'. Špica je oslikavala neka od lica svijeta u kojem si živio. Godinama kasnije sam naučio svirati najavnu pjesmu 'Apache' na gitari, i svaki put sam se sjetio tebe. To je bio moj naklon šezdesetima, vremenu kad je moj djed živio najbolje godine svog života.

U ovim trenutcima, stara pjesma čini se poput jeke, one koja odzvanja praznim hodnicima. Posljednja tvoja krv, prvi sljedeći cuger u obitelji, zadnji koji se potpisao lijevom rukom.
Ti nisi dobio priliku, ja je nisam iskoristio. Možda postoji pozitivna tendencija u obrascima našeg postojanja. Šteta što se više nikad nećemo sresti, upariti osvrte, popiti po jednu..

Vjerojatno će još poneka generacija pamtiti starog ribiča Ivu, negdje na obali Odre, Save, Kupe ili Lonje. Čovjek koji mi je pokazao kako je živjeti uz rijeku, kako je voljeti rijeku. Zajedno smo lutali šumom Letovanskog Vrha, gacali odranskim plićacima. Mislio si da ćeš mi ostaviti jednostavniji svijet, više nije bitno, ali prevario si se. Zbogom starče, nije bio ovaj svijet za nas.

Ove beznačajne riječi posvećujem pokojnom djedu Ivanu Sabljaku. Dok Odra teče, mi ćemo biti njene obale.