Doslovno bezbroj ljudi se zabilo u isti nevidljivi zid, neki su iz tih pokušaja postali umjetnici, nagrađivani pisci i štovani glazbenici, mi ostali smo završili kao s razlogom neshvaćeni patetici. Pušiona je kada napišeš milijun riječi, a znaš da niti novi milijun neće biti dovoljan da opišeš ono pravo. Ipak, mislim da je mnogo veća pušiona odustati. Možda su sami postupci, ono istinsko priznanje, možda baš jedna slika života uspije gdje su riječi zakazale. Uzmimo da su naši životi naša djela u čijem stvaranju nismo imali potpunu kontrolu. Gotovo je ironično što ne postoji fikcija dovoljno kompleksna, sadržajna i zanimljiva poput jednog tipičnog mizernog života za koji je stvorena da ga ispuni. Kako se pomiriti sa svijetom koji je u stanju stvoriti užase na koje se ne možemo pripremiti, ali i stvoriti ljepotu, kakvu moj um nikako ne može kreirati? Proveo sam zbilja previše vremena uživajući u radu nebrojenih, neponovljivih genijalaca. Naučio sam jedno; ono najbolje je lakše cijeniti no opisati. |
This is the end |
Okruženi smo zidovima, ali njihova sigurnost nikad nije mogla izjednačiti onaj osjećaj doma, osjećaj pripadnosti. Naime, svatko od nas ima svoj kutak, jedno mjesto koje jednostavno nađemo, ili možda ono pronađe nas. Mjesto gdje vidiš da je pripadnost nešto više čak i od doma. Postoje trenutci kada moraš biti sam, ali tek tada jasno vidiš kakvom kolektivu pripadaš. Kao da dišem atmosferu nekog drugog planeta, osjetila divljaju u transu slika za koje ne trebam oči da bi ih vidio. Svaki novi dah sliku čini čistom. Osjećaj pripadnosti, segment mene za koji sam se bojao da je zakržljao. Zaljubljen u ekstrasenzorne senzacije. Nema sumnje, ovdje pripadam. |
< | veljača, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 |