Okruženi smo zidovima, ali njihova sigurnost nikad nije mogla izjednačiti onaj osjećaj doma, osjećaj pripadnosti. Naime, svatko od nas ima svoj kutak, jedno mjesto koje jednostavno nađemo, ili možda ono pronađe nas. Mjesto gdje vidiš da je pripadnost nešto više čak i od doma. Postoje trenutci kada moraš biti sam, ali tek tada jasno vidiš kakvom kolektivu pripadaš. Kao da dišem atmosferu nekog drugog planeta, osjetila divljaju u transu slika za koje ne trebam oči da bi ih vidio. Svaki novi dah sliku čini čistom. Osjećaj pripadnosti, segment mene za koji sam se bojao da je zakržljao. Zaljubljen u ekstrasenzorne senzacije. Nema sumnje, ovdje pripadam.
This corner of the earth is like me in many ways
I can sit for hours here and watch the emerald feathers play
Nekad se čini da je prašina prekrila korice knjige života. Više nikoga ne interesira što se nalazi među tim stranicama, pa čak niti njihovog autora. Ne sviđa mi se pozicija u kojoj se moja sadašnjost nalazi. Jednostavno je prekasno za prošlost, ali i suviše prerano za budućnost. Naše noći su poput bezdanog dna presahlih zdenaca u napuštenim oazama. Kako nešto može biti istovremeno jednostavno i nemoguće? Moj kutak nekad djeluje tako prazno, a ima dana kada se čini tijesnim. Postoje dani u kojima dežurni genijalci ne ispunjavaju moju glad i jednostavno trebam još jedno mišljenje. Svojevrsni podsjetnik da i smeće može izgledati dobro ako ga gledaš iz pravog rakursa. Bez toga, moj kutak je nepotpun.
On the face of this I'm blessed
When the sunlight comes for free
I know this corner of the earth it smiles at me
Koliko smo spremni daleko otići ako imamo valjani razlog? Možda ću negdje usput opet uvidjeti da je najteže reći one riječi koje se podrazumjevaju. Vjeruj, radije ne bih. Ne znam koliko ću daleko otići u opisivanju neopisivog, ali osjećam se dužnim, ne zbog disbalansa u univerzalnoj pravdi, već zato zbog spoznaje da katkad treba potražiti šansu na mjestima gdje nije vjerojatno da šanse ima.
Imam osjećaj da pokušavam skicirati nastanak svemira olovkom slomljena vrha. Shvaćaš, taj kutak svijeta nalazi se u meni. Što ako sam čitavo vrijeme bio u krivu? Što ako je naša jedinstvenost ono što nas čini velikima, a ne tek varijacija na temu sitnog beznačaja? U tom slučaju svaka valuta treba devalvirati, jer nije moguće staviti bar-kod na neponovljivost.
So inspired of that there's nothing left to do or say
Think I'll dream, 'til the stars shine
Post je objavljen 06.02.2013. u 03:24 sati.