Doslovno bezbroj ljudi se zabilo u isti nevidljivi zid, neki su iz tih pokušaja postali umjetnici, nagrađivani pisci i štovani glazbenici, mi ostali smo završili kao s razlogom neshvaćeni patetici. Pušiona je kada napišeš milijun riječi, a znaš da niti novi milijun neće biti dovoljan da opišeš ono pravo. Ipak, mislim da je mnogo veća pušiona odustati. Možda su sami postupci, ono istinsko priznanje, možda baš jedna slika života uspije gdje su riječi zakazale. Uzmimo da su naši životi naša djela u čijem stvaranju nismo imali potpunu kontrolu. Gotovo je ironično što ne postoji fikcija dovoljno kompleksna, sadržajna i zanimljiva poput jednog tipičnog mizernog života za koji je stvorena da ga ispuni. Kako se pomiriti sa svijetom koji je u stanju stvoriti užase na koje se ne možemo pripremiti, ali i stvoriti ljepotu, kakvu moj um nikako ne može kreirati? Proveo sam zbilja previše vremena uživajući u radu nebrojenih, neponovljivih genijalaca. Naučio sam jedno; ono najbolje je lakše cijeniti no opisati.
Let us move on
Možda je najlakše derati se, raditi ogromne natpise, davati svima do znanja. Nisu li upravo to akcije koje čine završno djelo? Možda, ali ja vjerujem u tih, ali jasan i neometan glas. Jer glas koji ne mari o tome da li ga čuju je glas koji je u pravu. Svi moji postupci, sve pjesme koje slušam čine DNK mojih riječi. Tako to valjda ide kod mene, debelo ispod ograničenja brzine, pokušavam uhvatiti zeleno svjetlo. Svi pokušaji objektiviziranja uglavnom rezultiraju propuštanjem subjektivno bitnih stvari. Možda je moj problem što imam tendenciju tako često stavljati stvari u perspektivu iz koje se čine bezvrijedno. Razlog zašto često zaglavimo u vakuumu je zato što je mnogo lakše ući no izaći. Nekad je zbilja teško naći balans između logičnog i impulzivnog razmišljanja. Nailazim na probleme, jer oboje imaju svoje prednosti i mane, a u konačnici se pokažu irelevantnima. Koliko se uopće moguće distancirati? Postoji li razlog za bojazan za posvemašnji gubitak značaja, negdje u beskrajnoj objektivizaciji? S druge strane, možda se svi mostovi ka najslađem prokletstvu uruše pod nesmotrenim koracima iracionalnosti.
For this is short, and it will pass
Postoji li uopće adekvatan medij za nezainteresiranu ili nepostojeću stranku? Na kraju se svaka nota, dribling, riječ ili potez kistom svede na publiku. Odjednom svi postanu kritičari, osim onih kojih se to tiče, oni uglavnom ne žele znati za to. Međutim, kolike su šanse da se polariteti obrate? Postoji li kakva alternativa kojom bih mogao objasniti što se događa, nešto bolje od pukih izgleda? Što ako ne postoji slučajnost, kao niti sudbina? Ako se sve događa s razlogom, odakle dolaze razlozi? Kao što rekoh, život je zamršeno klupko varijabli, ultimativna predstava. Nezaustavljiv vrtlog nepredvidljivosti, razlog brodoloma bezbroj svjesnih planova. To je problem sa životom, sam život nije svjestan vlastitog postojanja. Rekavši sve ovo, shvaćam da su čak i svi ti virtualni izgledi slabi, ali ne mislim stati. Ja ću te naći, kada prođu misli kodirane slikama i kada snovi korodirani istinom neizbježno prestanu. Zato što moj um ne može generirati nešto bolje, zato što nisam u stanju stvoriti bolju priču od one koja me čeka, zato što je jedinstvenost najskuplja pojava u poznatom svemiru. Vojska stereotipa ostavlja sjeme razdora duboko u truloj utrobi kolektivne svijesti. To se često manifestira osjećajem usamljenosti u gomili? Srećom, u nekoj bezveznoj životnoj lekciji shvatio sam...
...jedinstvenost uvjetuje savršenstvo, nikad nije obrnuto.
Post je objavljen 28.02.2013. u 23:59 sati.