petak, 21.12.2012.

Fool in The Rain

Apsurd, tek savršeno prikladna riječ u pokušaju oslikavanja razloga koji se kriju iza svakog lica. Apsurdni razlozi, kao protuteža radnjama koje lakovjerno držimo svetima, koje tako rado trivijaliziramo. Samo budala bi stajala na kiši, opravdavajući te iste razloge. Ali budalama ne trebaju razlozi, zar ne?
Tko još piše ljubavne pjesme? Svi? Zaboravi industriju koja digitalizira, pakira i prodaje plastiku. Pjesnici još uvijek postoje. Kakvo iznenađenje, s obzirom na svijet koji ima nultu toleranciju prema pjesnicima. Pjesnička pravda? Što će mi pjesnička pravda kada su poetika i patetika dvije strane istog novčića. Što će mi uopće riječi ako ih nitko ne razumije?
Možda smo zauvijek osuđeni na potragu za našim utjelovljenjima savršenstva. Naravno, ništa nije apsolutno niti savršeno. Istovremeno kompleksno i jednostavno. To je problem sa savršenim stvarima, sve ostalo odjednom djeluje kao obično smeće. Jesam li ja tek posljednji u dugom redu posljednjih?
Ljudski život je moguće okarakterizirati kao skup bezbrojnih distrakcija i diverzija, koje se međusobno poništavaju, međusobno si lažu. Distrakcije, vječne distrakcije. Jesi li ti samo distrakcija? Ili je čitav svijet diverzija? Nijedno? Oboje?
Možda će netko pomisliti kako stvaram fasadu koja odvraća pozornost, no ne radimo li to svi? Misli slikaju svoje slike, one se gube poput potoka ledene kišnice u pukotinama trošnog pločnika. Postao sam ovisan o tim slikama, ma koliko one nestalne ili nestvarne bile. To su moji razlozi. Zato stojim ovdje i ništa mi ne može nedostajati. Niti najmanje, jer sve ostalo je posao. Da mogu zaboraviti na vrijeme i istražiti svaki kutak svemira, svejedno bih se vraćao na ista mjesta. Ne znam zašto, valjda sam jedan od tih ljudi, ma tko oni bili. Ima dana kad jednostavno uživam u apsurdnosti našeg postojanja. Shvatite, fasada je bila pogrešna riječ.
U ovom vječnom pljusku vučem liniju, linija dijeli moju viziju. Linije i granice. Poput sna i spavanja, međusobno se ne isključuju, ali se mogu manifestirati istodobno. Želim kontrolu, kontrola ima mene. Ona čisti moj um, miče bespotrebne pojmove, beskorisne informacije o mokrim cipelama i promrzlim prstima. Zarobljen u stanje koje me podsjeća na paralizu sna. Smrznut u bezumu katatonije, bojao sam se otvoriti oči, sanjajući da ću se jednog dana bojati zatvoriti ih. Uzaludan je pokušaj razabrati lica u noći bez mjesečine.

Raise your arms the highest you can
So the whole universe will glow


Ostajem bez riječi, moji razlozi ne nalaze svoje uporište. Klaustrofobija uma u ovoj glavi poput vatre me izjeda, kompulzivno stvaram praznine kako bih popunio neke postojeće. Pogled mi izmiče dovoljno sporo da vidim kako te slijepo trivijaliziram.
Sve što dobijem je prolaznik, veći stranac od onog kojeg sam očekivao. Zvuk koraka, zaboravljen u vremenu, bez dokaza da je postojao, kao da nikad nije niti postojao. Mnogi se skrivaju od kiše, na kiši nema dovoljno apsurda u kojima uspješno manevriraju. Tamo, na kiši. Ne postoji drugi ja.

"I heard a joke once: Man goes to doctor. Says he's depressed. Says life is harsh and cruel. Says he feels all alone in a threatening world. Doctor says, "Treatment is simple. The great clown Pagliacci is in town tonight. Go see him. That should pick you up." Man bursts into tears. Says, "But doctor... I am Pagliacci." Good joke. Everybody laugh. Roll on snare drum. Curtains." - Rorschach u filmu Watchmen


Gdje je pjesnička pravda kada ti zbilja ne treba?
What the hell was I thinking?


02:53 | Komentari (29) | Print | ^ |

srijeda, 05.12.2012.

Vanishing Point

Looking down on empty streets, all she can see
Are the dreams all made solid
Are the dreams all made real


Prozor, poput tanke opne među svjetovima, granica između toplog i hladnog, izloženosti i skrivenosti, između ulice i doma. Iza njega je univerzum, seciran nijansama plave boje, umotan u hladnu realnost samoanalitčke usamljenosti. Svijet, tako velika riječ za nešto što može biti tako maleno, gotovo neprimjetno. Tišina, rezervirana samo za zvuk otkucaja srca. Nema veze, najbolje rečenice ionako uvijek čuješ u svojim mislima.

All of the buildings, all of the cars
Were once just a dream
In somebody's head


Vani su ulice, zgrade. Rad ljudi koji su mrtvi već generacijama. Tako vertikalan svijet, generiran ispraznom potrebom za funkcionalnošću. Ali svijet nikad neće biti fizičke prirode, svijet je skup ideja i misli. Zato kraj svijeta nije tako nemoguć, jer temelji armirani čelikom ne pomažu. Vertikalnost okruženja tako nedvosmisleno sugerira vertikalnost djelovanja činjenica na stvarnost. Naši svjetovi su skučeni u fiziku i geometriju. Sputani gravitacijom, omeđeni ravnim linijama i pravim kutevima.

She pictures the broken glass, she pictures the steam
She pictures a soul
With no leak at the seam


Oni hodaju tim ulicama, skrivaju svoje poglede obodima šešira, kao da se boje da će im netko vidjeti dušu. Namjerno ili ne, oni čine zajednice unutar svjetova, čine rupture s one strane naših prozora. Ruka društva ti dotiče rame, ruka čovječanstva te uvijek vuče natrag. Kakav je osjećaj kada znaš egzistirati unutar društva? Priznaj da potajno voliš njihove norme, sanjaš o rutini i navikama. Razumijem, oni možda nisu dom, ali su najbolje utočište koje ćeš naći. Ima samo jedna sitnica, nitko ga ne smije napustiti. Zbog ekskomunikacije, poricanja prava na egzistenciju, zbog zaborava. Koliko se moraš bojati zaborava da bi žudio za ljudskim društvom? Zašto ih mrzim, a ne mogu bez njih? Možda je zaborav moja najveća noćna mora. Sram me dočekati sutra.

There in the midst of it so alive and alone
Words support like bone


Niti refleksija prozora ne može odagnati spoznaju da svaka osoba živi i ima glas. Možeš li ti biti glas? Ljudi govore kako bi komunicirali, kako onda život može biti sveden na riječi? Ne možeš si dozvoliti da se svedeš samo na riječi. Riječi nestanu, čak i kada su riječi zadnje što imaš. Kada znaš da možeš bilo što, živjeti sa spoznajom da je individualnost već toliko puta viđena i nije najlakša stvar na svijetu. Maskiram svoje disanje njihovim koracima, svoju sjenu ugašenom žaruljom. Samo slaba silueta, kao vakuumirano pijano sjećanje. Tko može objasniti zašto razumni ljudi rade nerazumne stvari? Tko uopće ima pravo suditi? Sačuvaj svoje generičke izgovore za neke generičke ljude.

Pulling out the papers from the drawers that slide smooth
Ting at the darkness, word upon word


Pola koraka, trenutak odvojenosti. Sve dolazi u perspektivu. Ti, dolaziš u perspektivu. Utopljenost u koloni, među bezličnim maskama koje vjeruju da znaju istinu. Što će mi istina kad mogu sanjati? Želim nositi svoje naličje, ali ispada naopako. Oni ne znaju razliku između vjerovanja i pripadanja. Želim vjerovati, ali ne pripadam. Najsporijim korakom u svemiru kreće se naš beskrajni red na ništa. Koliko tražim ovaj um da radi, on jednostavno ne želi. Brzinom kojom gorim, nikad neću vidjeti kraj. Bez povratka, bez pogleda u lice oprosta.
Horizontalnost vječne kolone čovječanstva i vertikalnost njena fizičkog svijeta, zauvijek osuđene da se nikad ne sastanu. Možda jednom fizika pobjedi geometriju. Možda negdje iza ruba horizonta, gdje se sve linije stapaju s nebom, nađu svoju točku nestanka, svoj prividan spokoj.



Svaka moja misao se rasplinula, ali nema kraja...
Or did I miss again
I think I missed again


10:26 | Komentari (29) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>