Looking down on empty streets, all she can see
Are the dreams all made solid
Are the dreams all made real
Prozor, poput tanke opne među svjetovima, granica između toplog i hladnog, izloženosti i skrivenosti, između ulice i doma. Iza njega je univerzum, seciran nijansama plave boje, umotan u hladnu realnost samoanalitčke usamljenosti. Svijet, tako velika riječ za nešto što može biti tako maleno, gotovo neprimjetno. Tišina, rezervirana samo za zvuk otkucaja srca. Nema veze, najbolje rečenice ionako uvijek čuješ u svojim mislima.
All of the buildings, all of the cars
Were once just a dream
In somebody's head
Vani su ulice, zgrade. Rad ljudi koji su mrtvi već generacijama. Tako vertikalan svijet, generiran ispraznom potrebom za funkcionalnošću. Ali svijet nikad neće biti fizičke prirode, svijet je skup ideja i misli. Zato kraj svijeta nije tako nemoguć, jer temelji armirani čelikom ne pomažu. Vertikalnost okruženja tako nedvosmisleno sugerira vertikalnost djelovanja činjenica na stvarnost. Naši svjetovi su skučeni u fiziku i geometriju. Sputani gravitacijom, omeđeni ravnim linijama i pravim kutevima.
She pictures the broken glass, she pictures the steam
She pictures a soul
With no leak at the seam
Oni hodaju tim ulicama, skrivaju svoje poglede obodima šešira, kao da se boje da će im netko vidjeti dušu. Namjerno ili ne, oni čine zajednice unutar svjetova, čine rupture s one strane naših prozora. Ruka društva ti dotiče rame, ruka čovječanstva te uvijek vuče natrag. Kakav je osjećaj kada znaš egzistirati unutar društva? Priznaj da potajno voliš njihove norme, sanjaš o rutini i navikama. Razumijem, oni možda nisu dom, ali su najbolje utočište koje ćeš naći. Ima samo jedna sitnica, nitko ga ne smije napustiti. Zbog ekskomunikacije, poricanja prava na egzistenciju, zbog zaborava. Koliko se moraš bojati zaborava da bi žudio za ljudskim društvom? Zašto ih mrzim, a ne mogu bez njih? Možda je zaborav moja najveća noćna mora. Sram me dočekati sutra.
There in the midst of it so alive and alone
Words support like bone
Niti refleksija prozora ne može odagnati spoznaju da svaka osoba živi i ima glas. Možeš li ti biti glas? Ljudi govore kako bi komunicirali, kako onda život može biti sveden na riječi? Ne možeš si dozvoliti da se svedeš samo na riječi. Riječi nestanu, čak i kada su riječi zadnje što imaš. Kada znaš da možeš bilo što, živjeti sa spoznajom da je individualnost već toliko puta viđena i nije najlakša stvar na svijetu. Maskiram svoje disanje njihovim koracima, svoju sjenu ugašenom žaruljom. Samo slaba silueta, kao vakuumirano pijano sjećanje. Tko može objasniti zašto razumni ljudi rade nerazumne stvari? Tko uopće ima pravo suditi? Sačuvaj svoje generičke izgovore za neke generičke ljude.
Pulling out the papers from the drawers that slide smooth
Tugging at the darkness, word upon word
Pola koraka, trenutak odvojenosti. Sve dolazi u perspektivu. Ti, dolaziš u perspektivu. Utopljenost u koloni, među bezličnim maskama koje vjeruju da znaju istinu. Što će mi istina kad mogu sanjati? Želim nositi svoje naličje, ali ispada naopako. Oni ne znaju razliku između vjerovanja i pripadanja. Želim vjerovati, ali ne pripadam. Najsporijim korakom u svemiru kreće se naš beskrajni red na ništa. Koliko tražim ovaj um da radi, on jednostavno ne želi. Brzinom kojom gorim, nikad neću vidjeti kraj. Bez povratka, bez pogleda u lice oprosta.
Horizontalnost vječne kolone čovječanstva i vertikalnost njena fizičkog svijeta, zauvijek osuđene da se nikad ne sastanu. Možda jednom fizika pobjedi geometriju. Možda negdje iza ruba horizonta, gdje se sve linije stapaju s nebom, nađu svoju točku nestanka, svoj prividan spokoj.
Svaka moja misao se rasplinula, ali nema kraja... Or did I miss again
I think I missed again
